Antoine Emaz: Pjesma o zidu

Pred zidom. Bijela litica, ravna pregrada.

Cesta se zaustavlja tu, ispod.

_

Danima.

Zid je i dalje tu. Čovjek postane nekako lakši.

_

Vremenom, zid više ne iznenađuje.

Reći sebi da je trebalo očekivati tako nešto.

//

Ponegdje grafiti, kao svjedočanstva. Na primjer: „Pažljivo izbjegavati da naiđemo na granice svog duha“. A nešto dalje, istom rukom: „Još nisam došao do kraja“.

_

A ipak, to ništa ne pomaže, u ovom trenutku.

//

zid

ponovo je tu ispred

_

Uobičajeni zvuci ga neće ukloniti. A neće ni tišina.

_

Stranica na kojoj niko ne piše.

Trebalo bi upisati, izdubiti ponavljajući na istom mjestu iste riječi. Trebalo bi vidjeti.

_

Zid priječi.

I svaka riječ kao da je izvučena iz rezervi donesenih do ovde.

//

Nemoć da se ide naprijed, ne znajući zašto je tu, ispred. Čovjek samo može zaključiti: ni ne pokušavaj više da ga odgurneš.

_

Nije bitno od čega je, koje je boje. No, previsok je i savršeno gladak. Barem na metar od očiju.

_

Dugo vremena prolazi.

//

Čovjek ne zna šta on skriva. Možda samo koliko je širok.

Je li on neka granica?

Na trenutke, on je i dalje prepreka, ali nekome se može činiti također da ga štiti.

_

Iscrpljen od pažljivog promatranja nečega što se ne pomjera.

//

pred zidom

_

čekanje

čekanje da se nešto pomjeri

trebalo bi da nešto dođe

čekanje

_

sve siromašniji

_

pred zidom

//

Nije jasno šta se dogodilo. Nešto kao nesreća. Postojano napredovanje kroz teren koji i nije lagan ali sve u svemu bez nevolja, i onda, jednog jutra, bio je tu, ispred.

_

Mora da je to greška.

U protivnom zid ne bi bio takav, ili čak uopće ne bi bio.

Ali kako se prevariti, instinktivno?

Prihvatiti očigledno.

_

A šta ako je to to, stići do cilja?

Zid bi onda bio završetak.

Samo nije jasno čega.

_

Izdržati nasuprot, izdržati još.

//

Čekanje. Mora se dogoditi nešto što bi razriješilo ovo iščekivanje, dalo mu neki smisao i ukinulo zid, ili barem pokazalo da ga je ipak moguće prevazići. Događaj, slučajnost, bilo šta, bilo bi dovoljno i nešto sasvim sitno, iako nije poznato šta bi to moglo biti. Pisati dakle, čekajući nešto bolje, ne znajući šta će se dogoditi, biti tu kada se dogodi, stanovati u iščekivanju i ne zaspati. Ako bi se prestalo sa pisanjem, sigurno je da se to ne bi dogodilo. Nije jasno kako, ali nadati se da će se dogoditi nešto isto toliko silovito kao što je zid, jednoga dana, podignut tu ispred. Trebalo bi da ta pregrada nestane kao što je i došla. Tada će zid ostati upamćen samo kao prazno vrijeme. Moći će se opet disati. Možda se već lakše diše što će se jednog dana disati punim plućima i naći se u nesputanom prostoru. Već se lakše diše pišući da će nešto nekad biti nesputano. Pisati da se lakše diše, ali to vjerovatno nije ono što će se dogoditi. U međuvremenu, pisati da bi se lakše disalo.  

//

Nije lako nastaviti, još uvijek pisati ili čitati

pred

zidom

Priznati. Svaki put, on zauzima sve više stranice: malo po malo, on se povećava. No, uprkos svemu, izgleda da je tako bolje. Inače bi bilo neizdrživo.

Iscrpljenost. Već dugo, ritam hoda nas više ne nosi. Vrijeme prije zida se lagano raslojava. Usporeni snimak darmara koji tone u dubinu. Strpljivo složeni blokovi se razmiču. Teško je shvatiti šta se tačno događa: još je teže to kontrolirati. Osjećaj da opet postajemo gradilište.

Snaga inertnosti. Čak i ono najnepomičnije ispred nas mrda se, u dubini.

//

Biti završen, to je nepodnošljivo.

Ostati na istom mjestu.

jednog dana

nešto kao

otići

proći

u tom trenutku se ne može dalje pisati

[…]

Preveo Ivan Radeljković

Antoine Emaz, Caisse claire, Poèmes 1990-1997, Editions Points, 2007.

 1,664 total views,  7 views today

Komentariši