Autor:Goran Sarić
Laste
Na malu terasu
s pogledom na brda
doselile se laste.
Zaposjele lusterić,
i tu napravile gnijezdo.
Ništa ljepše od…, reče mati.
Ali se brzo ujede za jezik.
Ptičije govance,
ravno u kafu!
Poslije smo danima,
čistili terasicu
sve dok jednom
nisam zgrabio metlu s velikom drškom
i rasturio im kuću.
Nisu se vratile.
Uskoro je omrknuo rat.
Kosovi, godinama docnije
I
Kad su mi skratili nogu,
žena i ja odučimo
sagraditi nastrešnicu.
Neću više da,
Spor i kilav,
bježim od dvije-tri kapi kiše.
I baš tu, na suhoj meraji,
u zidnom gustišu vrta,
kosovi iskljuckali gnijezdo.
Gledam ih kroz prozor:
slijeću i odlijeću.
Odu praznog,
a vrnu se punoga kljuna.
Gozba za goluždravce!
Tako, satima šutim,
i kétim.
Mrdnem se samo
kad im se prikrade
komšijska tusta mačka –
– kučka! –
da je poplašim.
A noću me,
ozdo iz dvorišta,
u san uvodi
nježno cijukanje.
II
.
Jutros, uz keks i kafu,
gledam im majku,
smećku,
kako – sve tamo-amo,
leti i prinosi –
nastavlja jučerašnji arbajt.
Oca im
– crnog ga mutna voda odnijela –
ni jutros ni od korova!
Gledam je,
i sve nešto dumam :
ako opet, u osvit nove bojne,
budem mor’o rasturat’ naše,
i njihovo gnijezdo,
gdje,
na vrh kojeg stabla,
na koji splav nebeski,
naša djeca i unuci,
od rata da se spase?
Gulabi
Od ranog djetinjstva
Iz sna me bude gulabi.
Kad su radili krov očeve kuće,
tesari u potkrovlju,
baš iznad moje sobe,
“zaboravili” skovat’ jednu dasku
Gulabi bi u taj mrkli mrak isprva svraćali
samo za kijameta:
vjetar, dažd, studen.
A onda se tu,
tuom mračnom čardaku,
skroz primiše.
Još mlad,
u san sam,
k’o u bunar,
padao
uz njihovo muklo gugutanje.
Pa i ovdje,
u zemlji trudnih njiva,
oni mi prve komšije.
zorom se nacale na hrast
u stražnjem dvorištu,
i guču li, guču –
sve dok me ne izjure iz kreveta.
Danjom se ljube po krovovima.
Jednom je jedan,
krupan k’o omanja kokoš
sa stabla bubnuo
pravo u živu ogradu!
Dok sam ga, mrtvog,
odatle vadio,
na vrh mu kljuna
kap guste,
mlakaste krvi.
2,189 total views, 5 views today
