PREDRAG FINCI: SVE DOK

Autor: Dario Grgić 

Predrag Finci jedna je od bolje čuvanih javnih tajni susjedne nam države Bosne i Hercegovine. Radi se o sveučilišnom profesoru koji je isprva započeo glumačku karijeru, odigravši kod Fadila Hadžića ni manje ni više nego ulogu Gavrila Principa. Završivši studij dramaturgije upisuje filozofiju u Sarajevu, studira i u Parizu kod Mikela Dufrenna, a šegrtovao je i kod Wernera Marxa. Isti je to onaj Werner Marx kojega u svom tekstu „Kao da nas samo još jedan Heidegger može spasiti” opisuje Marijan Cipra. Cipra piše da se na njegovu antipatiju prema Heideggeru upravo izvanredno nakalemila još jača odbojnost prema Werneru Marxu, koji se na predavanjima odlučno obračunavao s tehnikom, a bilo je manje-više svima poznato da je svoju egzistenciju osigurao položajem, karijerom i – što je osobito važno – dioničarstvom u američkoj suvremenoj i kapitalističkoj tehnologiji. Ovo navodim kao primjer djelovanja koji je stjecajem prirodnog razvoja osobina i životnih okolnosti nešto posve suprotno životnim opredjeljenjima Predraga Fincija. Koji predaje estetiku na sarajevskom Filozofskom fakultetu sve do rata, nastavljajući time izvrsnu sarajevsku estetičku školu (Ivan Focht, Kasim Prohić) kada seli 1993. u London, gdje, kako nas izvještava Internet, djeluje kao slobodni pisac i gostujući istraživač UCL-u (University College London) do odlaska u mirovinu 2011. godine. Na engleskom je objavio nekoliko knjiga, od kojih se najzanimljivijom čini „Why I Killed Franz Ferdinand and Other Essays”, naslov koji u njegovu slučaju, zbog spomenutog glumačkog angažmana, nije samo dosjetka.

Najvažnije Fincijeve stvari objavljuje izdavačka kuća Art Rabic, evo naslova: „Kratka a tužna povijest uma” (2016.), „O kolodvoru i putniku” (2016.), „Elektronička špilja” (2017.), „O književnosti i piscima” (2018.), dok zagrebački Antibarbarus objavljuje „Koristi filozofije” (2017.), a kod beogradskog Factuma izlazi knjiga „Ukratko” (2018.). Finci je dosad objavio preko dvadeset knjiga, probajte to usporediti s produkcijom naših sveučilišnih profesora filozofije pa će vam sve biti jasno – većina ih se provuče s nekoliko naslova, uglavnom preinačenih stručnih radova koje nisu u stanju čitati ni njihove kolege, zbog posvemašnje stilske nevještine, dignute na tako visoku razinu opće mutnoće i neproničnosti, da je posve razumljivo što se čitateljstvo suzdržava od uživljavanja u takve tekstove. Finci je nadasve drugačiji od takvih prevladavajućih egzemplara, on piše s namjerom prenošenja, a ne skrivanja misli (ili prikrivanja gorke činjenice da misli nema, niti će je biti), on je mek u saopćavanju zaključaka, s primarnom prosvjetiteljskom idejom upućivanja amatera u filozofiju kao alat, kao jedno dobrodošlo dopunsko pogonsko sredstvo spoznaje. On piše vlastitim riječima, a ne kao većina (ako ne i svi) koji to rade ovako: kako da ja sad nakon Kanta, a u svjetlu najnovijih Derridinih otkrića… Nikada ne silaze sa štula. Nikada ne izađu s ove strane maske čarobnjaka iz Oza. E pa probajte. Ako zbog ičega, a ono stoga jer nije moguće misliti tuđim iskustvima. A Finci nije samo pokušao, kod njega stvar nije stala na namjeri. Knjiga „Sve dok” žanrovski je teško odrediva, mogla bi to biti i filozofska čitanka, i knjiga uputa iz filozofiranja za početnike, i autofikcija, a sve to onako kako djed unuku priča priče, posadivši ga na koljena, pa mu sad sve mirno pripovijeda, istovemeno pripovijedajući i sebi. Knjiga je sastavljena iz dva dijela, „Prije” i „Poslije”, podijeljena je u glose, prva je „Dom”, posljednja „Post scriptum, posljednji”.

Da vidimo što se događa u knjizi jednog rijetko, kada je domaće i susjedsko spisateljstvo u pitanju, načitanog čovjeka koji, k tome, nije izgubio ambiciju razmišljanja o svemu za svoj račun – a kažu da je upravo tako svoje filozofiranje označio prvi veliki gradski filozof Sokrat, jer i Finci je prije svega – gradski filozof. Da je očuđavanje prirođeno mišljenju, čitatelj može vidjeti već u prvoj glosi, gdje je „dom” oznaka za izlazna vrata svijeta, a knjiga počinje nelagodom, pisac se vozi autobusom, putnik mu kaže: mislio sam da ste Iranac, on odgovara, nisam, i stišće gumb za zvonce kojim signalizira da želi izaći iz autobusa. „Odavno sam suviše sa sobom da bih slušao one koji me ne zanimaju” piše dalje, objašnjavajući svoju životnu strategiju koju bismo mogli okarakterizirati danas nepopularnim „udubljivanjem”, nasuprotnim suvremenoj plošnosti, plitkosti i ishitrenosti. Kao tri za sebe najvažnija pitanja Finci nabraja: pitanje subjekta, osjetilnog i onostranog. A za ispovjedni esej se odlučio jer je filozofiju htio otrgnuti od akademičnosti, ovdje je imao širok prostor za izražavanje istinski svojih misli, esej mu je kao forma bio najpribližniji onom osjećaju koji je pronalazio u sebi dok je mislio o u knjizi zahvaćenim problemima.

Esej, kaže, a ne „autoportret od riječi”. Pa je onda, a u skladu s rečenim, da se Finci prije svega obraća onima koji su, kao on, bez obzira na škole, zadržali temeljni odnos prema mišljenju kao nečemu što se upražnjava za vlastitu dušu, ili poput one posvete Salingera, upućene „neprofesionalnim ljubiteljima književnosti”, anegdota o čovjeku kojega je jednom u djetinjstvu vidio u knjižari kako traži filozofske knjige, zapravo programatska. On piše o „nepoznatom zaljubljeniku u filozofiju” i zaključuje kako „postojanje takvih anonimnih entuzijasta omogućava postojanje i razvoj duhovnih vrijednosti”, upravo oni formiraju kulturu i oblikuju duh sredine. Kao najvažniju djelatnost Finci imenuje čitanje: „Iz lektire nastaje pisac. Sve nekako mislim da sam se iz lektire nanovo rodio.” No ne samo iz lektire, nego iz kombinacije onoga što su vidjeli drugi i vlastitog pogleda: kada opisuje moment početka rata, pa konstatira pojavu ljudi koji su ostavljali dojam da su izmiljeli iz zemlje, pojavivši se niotkud, potpuno nepoznati „sugrađani” kolosalne krvoločnosti, onda znamo da ovo pisac mora sam vidjeti, ma koliko isto ovo puta pročitao kod drugih. Piše Finci i o svojem opijanju, o kavani (iako bi ovdje trebalo reći: kafana ili krčma) kao krucijalnom poprištu velike bitke između čovjekovih mnogostrukih Ja. Tko god nije pio da postane netko Drugi, da si postane tuđ, gubio je vrijeme, koje je možda i ovako gubio. No Finci je s opakom navadom (vrlo opasnom) stao, iz straha da ga s druge strane, što god ona bila, ne sačeka njegovo uništeno Ja. Finci piše „sporo”, osjeti se da je godinama predavao mlađima i neiskusnijima od sebe, pa se tragovi toga osjete i u njegovu pismu.

Sve objašnjava, evo sad jedne riječi koja se rijetko čuje, „natenane”, mic po mic, školnički vjeran postupnom napredovanju prema onome što želi prenijeti na čitatelja. Još k tome poseže često za aoristom, prezrenim glagolskim vremenom, pa se pojačava ova atmosfera u kojoj djed (ali u naponu snage) nešto prenosi blesavim unucima. Istovremeno su mu cijeli dijelovi teksta nostalgično-melankolične rekonstrukcije nekadašnjih zgoda i nestalih međuljudskih odnosa, na tim mjestima ponajbolje se osjeti o kako se zapravo pažljivom, brižnom piscu radi. Ima kod njega i simplifikacija: kada iz alkohola, krivice i optužaba izvlači svoju ljubav prema literaturi Franza Kafke – pa neće biti da je baš tako, pogotovo kod ovako velikog čitača. No nije za odbaciti ni ovakva argumentacija koja zaključke izvlači iz osobnog iskustva. Pogotovo što je Finci svjestan da „nije baš tako” kako je sam napisao o Kafki, da se važno „isključiti” ne bi li se čovjek približio tuđem djelu. Reminiscencije na prošlost odreda su usporedive s dječjim crtežima, sve je savršeno jednostavno, kao da se kroz nju Finci jedino i usuđuje približiti davnini. No to ne znači da je on uronjen u obiteljoljublje, u jednu od najbesmislenijih fama ikada, dapače, konstatira kako mu nitko od „vanjske familije” nije blizak, da nikada među njima nije imao prijatelja, da nitko nije bio „njegov“.

Sličan odnos ima i prema naciji. Židovsko-hrvatskog porijekla, ujevićevski kazano, samo se mogao prostosrdno čuditi vandalizmu, pogotovo kada je započeo ovaj zadnji rat. Finci je, paradoksalno, najneuvjerljiviji kada piše o filozofiji, važnosti mentorstva, nastojanju da se govori iz „iskona”, da se bude „autentičan” – većina diplomiranih profesora filozofije, da parafraziramo Sartrea koji se tako izrazio o svojim kolegama, a nažalost, ipak ne i filozofa s vlastitom izgrađenom filozofijom, skrene na ovu stranputicu, no u Fincijevu slučaju to je samo jedno bljeđe poglavlje. Naši filozofi, i to svi odreda,  u tekstovima u kojima objašnjavaju kako se i zašto dobro baviti filozofijom zvuče kao da u razloge još uvijek nisu uspjeli uvjeriti ni same sebe. No kada piše o ljubavi ili prijateljstvu, on nepogrešivo pronalazi ton, a kreće se uvijek između potpune, gotovo brutalne otvorenosti i unutarnjeg rafinmana.

Terminologija koju rabi daleko po komunikativnosti odskače od poznatih nam autora filozofske provenijencije, Finci je htio biti čitan, a ne samo s poštovanjem motren na polici kao jedan u nizu „teških“ i za prosječnog čitatelja prenapornih pisaca. Intima je njemu bila u prvom planu, sve ostalo u drugom, pa su i teoretiziranja u strogoj svrsi glavnog iskaza, a njega bismo mogli podvesti pod ne toliko ljubav prema mudrosti koliko pod isto ovo stanje, ali spram života. Knjiga završava kombinacijom sjećanja na jedan davni film, naslov mu je „Daj ruku đavolu“, irskog teroristu igra James Cagney, Finci opisuje nebo iz filma i komparira ga s onim koje gleda u blizini studija u Londonu, gdje je tada živio. On zna da to nije (ali i jest) isto nebo, pa premda više ništa nije isto, prve noći prepoznaje ovo nepostojeće nebo, kaže da gleda to nebo, da je našao nebo iz svojih snova, da je iz svoje zemlje došao do svoga neba. I podvlači da nisu u pitanju metafore, da je život ozbiljniji od toga. Ovo je takva knjiga, i teško je od autora i tražiti više od ovog stizanja na mjesto koje postoji i ne postoji, baš kako bi to jednom filozofu i pristajalo, da bude ondje gdje je bitak tako jasno neodređen i određen, kao u ovoj knjizi snova i sjećanja. Čitati.

Tekst preuzet iz časopisa Nemo, Zagreb, 23. 02. 2023.

 3,640 total views,  2 views today

Komentariši