Friška jesen. Pod cipelama, kao pilići kad načnu jajčanu opnu, krckaju loptice žireva. Žuto, smeđe, jarko - kao sad ispod Vincentove četkice! Sjedam na zidić, i uživam u mûku, posvemašnjem. Kad, eto ga k meni, šepesa starac, još lohotniji od mene. Volio bih da míne, dok pričam sa tišinom, a njemu je, vidim, do eglena. Pita kako sam, pa se, i bez odgovora, žurno, na samog sebe, nadoveže: ima sedamdeset i tri ljeta, veli. i dvadeset i sedam (27!) srčanih udara. Dvadeset ih nije ni osjetio – prebrojali ih hećimi, kamericom, kad su ga vraćali natrag, s tamnih obala Lete. Udaralo ga najednom, i svuda: u šumi, šetnji, krevetu. Dvaput se razvodio, djeca i unuci, ali je uglavnom sâm. No neće, dok je napolju svjetla da sjedi u gluhotinji. Izbifla, i ode svojim putem. Uzmem štap, polako ustanem, namjestim protezu, pa i ja lagano kući. U svoje zidove, a sve po onom sagu od žireva. I poslije dugo dumam: o, bože, kako je život ponekad lijep!
2,599 total views, 2 views today
