Jasmin Agić | Pola vijeka ‘Kuma’: Mit o mafiji kao vjerovatno najbolji film ikada

Mrmljajući, ponekad nerazgovjetni Brandov glas postao je simbol autentičnosti, ponosa i prkosa, taj glas danas, svijest prosječnog konzumenta popularne kulture, doživljava kao glas istinskog porodičnog patrijarha, a lik Vita Corleonea simbolizira sve pozitivne vrijednosti patrijarhalno utemeljene kulture. FOTO: Al Jazeera / Screenshot / YouTube.

Maštu gledalaca zadivila je priča o bogatom kumu mafije koji se iz siromaštva podigao do statusne ličnosti, a rola koju je Marlon Brando odigrao u filmu, stekla je poseban status u javnom imaginariju.

PIŠE: Jasmin Agić

Izvor: Al Jazeera Balkans


Vjerovatno nema iole zagriženijeg ljubitelja filmske umjetnosti koji ne bi bio u stanju prepričati radnju filmskog klasika Kum, u bilo kojoj prilici. Pežorativno govoreći, da ga u tri sata ujutro probudite i pitate da vam poslaže najosnovnije elemente priče ne samo da bi bio u stanju to izvesti, nego bi onako dremljiv vjerovatno počeo da vas zasipa desetinama detalja koje vas objektivno možda i ne interesiraju.

Kum Francisa Forda Coppole vjerovatno je najcitiranije sineastičko djelo na svijetu, a svojom jakom strukturom i minimalističkim filmskim jezikom zaokupira pažnju gledalaca evo već tačno pola vijeka.

Danas je sve ono što se dešavalo oko snimanja kultnog Coppolinog filma postalo dio urbane legende, a film je svojim prikazom života kriminalaca sicilijansko-italijanskog porijekla dao potpuno novu dimenziju u portretiranju ljudi koji se nalaze sa one strane zakona.

Glorificirajući vrijednosti poput tradicionalne porodice, odanosti klanu i zavjeta šutnje Kum je, kako su to isticali mnogi tumači Coppolinog remek djela, postao lakmus papir za romantizaciju svijeta kriminalnog podzemlja. Vendeta i omerta, krvavo pravilo osvećivanja i zakona šutnje, u kojem svaka tajna mora da se krije, postali su dio prepoznatljivog pop-kulturnog imaginarija, a fraze i obrasci ponašanja, koje je Coppola definirao u filmu, postali su obrazac koji se imitirao u stvarnosti.

Maštu gledalaca zadivila je priča o bogatom kumu mafije koji se iz siromaštva podigao do statusne ličnosti, a rola koju je Marlon Brando odigrao u filmu, stekla je poseban status u javnom imaginariju. Bez obzira kakvi su stvarno bili, i koliko su dijabolični bili njihovi postupci, na kriminalce italjanskog porijekla u Sjedinjenim Američkim Državama počelo se gledati kroz prizmu maestralne Brandove interpretacije Vita Corleonea. Stamen, otporan na sitničavost, dosljedan, moćan, surov ali pošten, Vito Corleone utjelovljenje je romantiziranog lika koji ima malo stvarne veze sa kriminalcima njegovog ranga u stvarnom životu. Coppolina poetizacija tog svijeta išla je do mjere da je najpozitivnija ličnost priče, ona Vitovog sina Michaela Corleonea, kojeg tumači Al Pacino, zapravo ličnost koja se u svom ponašanju najviše udaljava od normi društveno normalnog.

Transformacija Michaela Corleonea

Ta je crta još i više potencirana u fabuli filmske priče jer reditelj minuciozno predstavlja transformaciju Michaela Corleonea od ratnog veterana i heroja Drugog svjetskog rata do brutalnog osvetnika, ubice i zloglasnog kriminalnog šefa. Ako je Brandov lik bio portretisan kao izdržljivi i žilavi muškarac treće životne dobi koji, uprkos što mu dosljednost donosi štetu na poslovnom planu, insistira na poštivanju tradicionalnih vrijednosti porodice i rodovskog klana, Michael Corleone je njegov fabularni antipod, jer je to osoba koja se samo nominalno zalaže za iste vrijednosti kao i njegov otac dok je suštinski riječ o čovjeku manipulativne i beskrupulozne prirode koji brani poslovno carstvo koje nasljeđuje.

Svijet koji Michael Corleone uspostavi svojom demonskom inteligencijom i strateškim planiranjem nije više svijet koji je stvorio njegov otac Vito Corleone. Rušeći principe rodovskog, Michael Corleone od „porodice“ stvara kompaniju, gdje se uloge dijele po principima sposobnosti za sticanje bogatstva, a ne više po nejasnim klanovskim zakonima. Evolucija koju je izveo Michael Corleone zapravo je revolucionarna, jer on jedan anahroni tip strukture sada organizuje kao isključivo poslovnu organizaciju.

Naravno, ono što zadivljuje u Coppolinom filmu, a što se potencira već pola vijeka, jeste njegovo maestralno organiziranje filmskog mizanscena i prilično kreativna upotreba svjetlosnih kontrasta. Film je dobrim dijelom mračan i danas se smatra da je jedan od najboljih američkih noir filmova, ali dijelovi priče koji su smješteni na Siciliju, mitsku pradomovinu, gdje se glavni protagonist krije od smrtonosne potrage i gdje obnavlja svoj porodični vitalizam, precizno predočava ostrvsku arhaičnu pitoresknost.

Ono što je Coppoli uspjelo iznad svega jeste što je ta dva plana uspio spojiti na način da jedan drugome ne kontriraju, dapače oni se savršeno uklapaju i nadopunjuju, ne samo u harmonizaciji elemenata filmskog jezika nego još i više u načinu na koji oslikavaju taj očiti dualizam između gradskog (New York) koje je surovo, kapitalističko, brutalno, poslovno i seoskog koje je arkadijsko, idilično, mjesto iskrene ljubavi i poštenih odnosa.

Najbolji film ikada

Filmska priča dobila je i svoj nastavak, jednostavno nazvan Kum II i to je, kako smatra najveći broj filmskih historičara i teoretičara filma, jedini slučaj u povijesti filmske umjetnosti da je nastavak filmske pripovijesti uspio dosegnuti estetsku dimenziju originalne priče. Drugi dio, zajedno sa prvim i trećim, koji će biti snimljen početkom ‘90-tih godina prošlog stoljeća, dio je filmske sage o mafiji koja je Coppolu učinila vjerovatno najslavnijim režiserom svog vremena, jer nema tog filma koji se toliko iscrpno i kontinuirano koristio kao referenca u svim vidovima popularne kulture kao prvi dio Kuma. Mrmljajući, ponekad nerazgovjetni Brandov glas postao je simbol autentičnosti, ponosa i prkosa, taj glas danas, svijest prosječnog konzumenta popularne kulture, doživljava kao glas istinskog porodičnog patrijarha, a lik Vita Corleonea simbolizira sve pozitivne vrijednosti patrijarhalno utemeljene kulture.

Coppola je filmsku priču razvio zajedno sa koscenaristom Mariom Puzom, koji je napisao istoimeni roman. Roman je, prije filma, postao bestseller, ali Coppolin filmski prikaz dao je priči jednu neviđenu i nepretpostavljanu dimenziju. Glorifikacija italijanske mafije i njihovih „poslova“ tek je u Coppolinoj filmskoj adaptaciji dosegla mitsku razinu, a glumačka utjelovljenja izmišljenih likova bila su tako snažna da se u svijesti najšire javnosti uspostavlja znak ekvivalencije između stvarnih kriminalaca, porijeklom sa Sicilije, i onih koje su u filmu tumačili filmski glumci.

Kum je vjerovatno najbolji film snimljen ikada, makar to u suštini i nije, ali njegova planetarna slava natkrilila je ostatak kinematografije. Pet decenija zagriženi filmofili, koji sa nesklonošću gledaju na film, pokušavaju Kumu naći mane, ističući kako je čak i u žanru kriminalističkog filma, koji tematizira američko podzemlje, snimljeno uspješnijih filmova. Ali, uzalud, Kum je, ipak, Kum kako ga upotrebljavajući samodovoljnu tautologiju brane njegovi obožavaoci. I možda su u pravu.

 352 total views,  7 views today

Komentariši