Avni Doši: Zagoreli šećer (prevod Eli Gilić). Beograd: Booka, 2020.
PIŠE: Bjanka Alajbegović
Otkako je objavljen (2019.), a naročito otkako se našao u užem izboru za Bookera (2020.), roman Zagoreli šećer indijske spisateljice Avni Doshi, uz mirijade pohvala i preporuka, dobija i prilično intrigantne etikete poput Elektrizirajuće istinito! (The Guardian), Razoružavajuće duhovito i iskreno (The Sunday Times), Najgori poklon za Majčin dan (Washingtom post) – a koje doprinose razvijanju prilično visokih očekivanja.
Premjestivši akcenat sa očinske uloge (koju je utemeljio Freud) u edipalnoj situaciji na majčinsku, Melanie Klein je ustanovila podjelu na dobru i lošu majku/dojku, s tim da je stvarna majka uvijek (preciznije, naizmjenično) i dobra i loša, i tu realnost dijete mora prihvatiti, pounutriti i, po mogućnosti, prevazići, da bi naučilo „normalno“ živjeti. Ali šta ako je majka ipak mnogo više loša nego dobra – sržno je pitanje oko kojeg se okreće cjelokupno tkanje Zagorelog šećera.
Već samim imenima – Tara (majka) i Antara (kći) – implicira se njihov nekoherentan odnos: one su poput dviju krajnosti, koje su, ipak, u dijalektičkom agonu. Njihova priča kreće iz sadašnjeg trenutka u kojem je majka dementna i Antara joj više ne može priređivati nikakve revandikacije niti je prelivati grižom savjesti (9), i sa tom nemogućnošću joj preostaje živjeti sve dok majka, naposljetku, ne zaboravi disati. Pa ipak, da bi joj koliko-toliko pomogla osvježiti pamćenje, Antara ostavlja po stanu ceduljice s bilješkama iz njihovog života (što majci samo služi kao prilika da ismijava kćerkin rukopis). Antara istovremeno želi da majka umre (pa je kljuka slatkišima koji joj pogoršavaju zdravstveno stanje), ali i kaže: Volim svoju majku. Volim je više od života. Ne znam gde bih bila bez nje. Ne znam ko bih bila (239).
Majka je bila problematičan djevojčurak, pila je, pušila i izbivala iz kuće po cijele dane, sve dok nije upoznala Antarinog oca (taj period se u njihovoj porodici nazivao „zlatnim dobom“), a onda, nakon što je shvatila da je (opet) upala u zamku patrijarhata, postaje aspirantica sekte sanijasija koju je predvodio misteriozni džin/Baba (koji je vozio mercedes i skupljao videokasete s filmovima Brižit Bardo), gdje Antara s njom provodi četiri godine, tačnije, provodi ih bez nje, čeznući za majčinim mlijekom i blizinom, grebući lice noću, jer majka je uglavnom provodila noći i dane s Babom (dok je brigu o Antari vodila Kali Mata, jedna od brojnih žena koje je Baba odavno izgustirao). Nakon ašrama, Antara u samostanskom internatu prolazi naredni nivo psihološke torture i batina. S godinama shvata da ona naprosto nije pobunjenica i kontrašica kao njena majka – i to je opetovano poražava. Pa i ako je loše odigrala majčinsku ulogu, Tara se ipak opirala, pravila subverzije, vjerujući da su gubici bili vredni života koji je izabrala (64), dok se njena kći utapa u resantimanu i učmaloj svakodnevici srednje klase.
Njih dvije se, naprosto, s očekivanjima/kinjenjima patrijarhalnog društva nose na dijametralno različite načine – Tara sve „baca pod noge“ – mama je uvek bežala od svega što joj je delovalo kao ugnjetavanje (64), dok se Antara uklapa kako zna i umije. Za razliku od majke, kći zasniva i uspijeva održati brak unatoč tome što ju njen muž Dilip, iako in nuce normalan čovjek, apsolutno ne razumije – Dilipov svet je zaokružen, ograničen. On doslovno shvata sve što govorim. Ali ja zamišljam druge mogućnosti i vidim težinu odgovora (47). Jednom ga, doduše, pokušava napustiti, ali tek na toliko vremena da se stigne vratiti kući na večeru, a nekoliko godina kasnije, nakon što dobiju dijete, zapitat će se kad (bračna) predstava postaje stvanost? (246). Kako uopće mlada žena destruirana majčinim uskraćivanjem i potpunim izostankom očeve ljubavi uspijeva gotovo bez problema opstajati u bračnom odnosu? (Ovo je tek jedna od neuvjerljivosti koje nam lako mogu osujetiti ona unaprijed postavljena visoka očekivanja.)
Čak i sad, kad želim da budem bez nje, kad znam da je njeno prisustvo izvor moje nesreće – ta naučena žudnja se i dalje javlja, ta želja za mekim, belim pamukom koji se iskrzao na ivicama… (131) Bijeli pamuk je odjeća sanijasija, odmetnika i onih čije je obitavalište ašram. Za Taru je bjelina pamuka predstavljala njenu istinu i slobodu, a za Antaru pokrov za žive pokojnike (59) i boju zanemarivanja. Stoga se čini da roman mnogo bolje rezonira s prvobitnim naslovom Devojka u belom pamuku s kojim je izašao 2019. u Indiji, ali je naslov za englesko i američko tržište promijenjen u Zagoreli šećer (jer možda je upravo to najprecizniji okus traume i deprivacije?)
Pa iako je njegova tema zazorno bolna, ovaj roman ničim ne zbunjuje niti iznenađuje, a kamoli šokira. (Postalo je odavno normalno – barem u literaturi – iskazati želju za ubistvom roditelja.) Nastojeći izbjeći patetiku, Doshi pribjegava drugoj krajnosti (koju naročito ističu one pohvalne kritike – hladnom i ukočenom izvještavanju o mučnim (pa i krvavim) iskustvima (ali i o tome smo ponešto naučili još davno od Camusovog Mersaulta).
Stil naracije, također, ne donosi nikakav novum: sadašnjost obilježena majčinom senilnošću i retrospekcija na Indiju 80-tih smjenjuju se prilično ujednačenim (i dosadnim) ritmom. Skoro pa detektivski potencijal romana oko nepoznatog muškog lica koje Antara stalno iznova proizvodi u svom umjetničkom radu mogao je biti ta žuđena začudnost, međutim, dogodilo se iskliznuće u banalnost kakvo bi se očekivalo od soap-a: godinama nakon što ih je majčin ljubavnik (onaj kojeg je najviše voljela!) Reza Pajn ostavio i nakon što ga slučajno sretne došavši u Bombaj na umjetničku akademiju, Antara postaje njegova ljubavnica. Da li to čini da iz osvete, neuračunljive privlačnosti ili umjetničkog prepoznavanja? Ostaje nepoznato. Tako predvidivom zapletu bila je neophodna barem istančanija motivacija.
Kada majka razazna čije je lice na Antarinim crtežima, nazvat će je izdajnicom i lažljivicom, a drugom prilikom, spočitat će joj i to kako je, dok su bile u ašramu, stalno ljudima pričala o svom ocu i kako se zbog toga ona, njena majka, osjećala kao govno (242). Kako se roman primiče kraju, i njihova antinomičnost se zamagljuje. Antara, u međuvremenu, i sama postaje majka, koja, gledajući svoju kćer, pomišlja kako je ta beba dosadna, ali i kontemplira: Možda će pobeći od mene. Možda naše majke uvek stvaraju neki nedostatak u nama, a naša deca nastavljaju da ispunjavaju proročanstvo (238). I zaista, možda ne postoji izlaz iz tog vrittija[1]projektnih identifikacija, već samo kratki bjegovi (na par minuta po kvartu) od porodice, sjećanja, straha… Jer, kada se pogleda u ogledalo, Antara prepoznaje – kao propast (ali zašto ne i kao spas?) – svoju majku.
Analizirajući svoj umjetnički rad, Antara će reći: Moja umetnost traži mesta gde obrasci prestaju da postoje (36); Moj rad slavi ljudsku sklonost ka greškama (38). Ona precrtava lice čovjeka sa fotografije koju je slučajno pronašla, a onda ga svakog narednog dana nastoji kopirati i tako se, naravno, svaki naredni crtež nepovratno i neminovno udaljava od originala. Kao da nastoji heliotropski promijeniti (originalnu) prošlost i stvarnost, ne prestajući očekivati nešto drugačije, Antara se nada nekim drugačijim obratima. U konačnici, upravo neka spasonosna nepravilnost je i ono što nedostaje ovom romanu.
[1] Vritti (sanskrt: vrtlog), vrtloženje misli; u jogijskoj praksi – nemiran um, chitta vritti (majmunski um), nemogućnost sjedenja u meditaciji smirenog uma.
BJANKA ALAJBEGOVIĆ rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama: Između dvoje (Naklada “Zoro”) 2005. godine i Srčane saturnalije (Vrijeme Zenica) 2019. godine. Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Strane, Bona.
Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund
4,835 total views, 2 views today
