Predrag Finci
Priča o knjizi
(odlomak)
1.
Prvo je bila Riječ, od riječi priča, od nje druge priče, od priča svijet… U tom svijetu rađaju se, grade, pričaju priče, one koje smo tek tu našli, a i one koje smo iz svog života, svijeta, maštanja, trajanja, iz svog iskustva u svoju priču uobličili. U pričama se svijet ponovo, a tek dešava. Svaka od priča je kamičak u velikom mozaiku svijeta, riječ u kojoj je naš san i naša java.
Riječi su označile svijet. Imenovale i opisale događaj svijeta. A u svijetu se dogodili različiti događaji. Među njima gotovo nikada nije bilo ničeg zajedničkog, često nikakve vidljive međusobne veze, a u njima je ipak uvijek postojala neka srodnost. Neki mudri ljudi zapazili su vrlo brzo da sve te različite događaje povezuje to što su događaji. I da su se svi morali nužno dogoditi. Potom su ovi mudraci uvidjeli još jednu zajedničku osobinu svih događaja: svaki se dogodio u vremenu i prostoru, dakle u nekom času i nekom mjestu. Jedan od mudraca je u svojim razmišljanjima otišao još dalje, i uočio da ljudi znaju za one događaje kojih su bili svjesni, a od tih događaja svi važniji bili su upamćeni i s dužnom pažnjom zabilježeni. O njima je postojalo znanje. A kao značajno znanje zapisano. Što ujedno znači da je u svakom mjestu događaja od kada su izumljeni pisani znaci postojali pisani tragovi, okupljeni u barem jednu knjigu. U svakoj knjizi između njenih korica sačuvan je jedan svijet, koji čuva sam svijet, pa dakle i svijet tog mjesta. Ali, zaključio je drugi mudrac, i da se ništa nije dogodilo knjiga bi postojala, jer bi u njoj bili opisani oni događaji koji su se mogli ili će se jednom moći dogoditi. Tamo gdje knjige nema, to još uopće nije mjesto vrijedno pažnje.
Postojala je i druga grupa mudraca, koji su naglašeno, s još više zanosa vjerovali u trajno i beskrajno značajne duhovne vrijednosti. A knjiga je jedna od najviših. Ovi mudraci su dokazivali da ondje gdje nema knjige nije u pitanju nikakvo mjesto. Nema ga na mapi ljudske duhovnosti. Što nije zabilježeno, to nije važno. Nisu ove mudrace u njihovoj vjeri pokolebale ni sve češće vijesti da postoje tako čudna mjesta u kojima ni najbolja knjiga nije nikakav događaj, čak da izgleda ima sve više mjesta u kojima nema ni jedne knjige. Gdje ima istinskog života, tu ima knjiga, dokazivali su; samo u Zemlji mrtvih nema knjiga, tvrdili su, a i iza mrtvih ostane njihova knjiga; tamo gdje nema knjige još nema svijeta. Ovi duhovni zanesenjaci došli su do zaključka da je svaka takva pojava simptom opasnog oboljenja i zato mora biti opisana kao teška ugroza. Upozoravali su da će mjesta bez knjiga biti zaboravljena i zbog svoje vlastite neprosvijećenosti vjerojatno potpuno izbrisana s mape “svjetskog duha”.
Autor ovih redova se uvjerio da su mudraci iz prve grupe uveliko u pravu: bez knjiga ne postoji dovoljno izgrađena svijest o postojanju. Bez pisane riječi ne može biti sačuvan i osvjedočen svijet duhovnog. Što se pak tiče upozorenja mudraca iz druge grupe, ovaj autor misli da na njihova upozorenja neće biti reakcija, jer ima ljudi koji lijepo žive bez knjiga i onda jednom samo tiho, neprimjetno nestanu bez svijesti o svojoj propasti. O takvima je ponekad moguće naći neki trag u knjigama putopisaca i istraživača ili u spisima nekog lokalnog pisara, ali bez mnogo detalja. Što nije upisano u knjigama brzo iščezne iz života.
2.
Svijet je svijet knjiga. A njih koliko i svjetova.
Svuda su i u sva vremena zajedno nastajali.
A gdje su knjige nestajale, svijet je nestajao.
3,567 total views, 5 views today
