Dimkovska i Liebknecht: o ideologiji, migraciji i drugim traumama

Lidija Dimkovska, Kad smo napustili Karla Liebknechta, Fraktura, Zagreb, 2021. Prevela Borjana Prošev-Oliver.

PIŠE: Adna Muslija


U svom najrecentnijem rukopisu, ideološki nabijenog naslova i heterogenog sadržaja, Lidija Dimkovska predočava niz životnih priča sa istim nazivnikom. Kad smo napustili Karla Liebknechta (Fraktura, 2021), zbirka je od dvadeset i sedam ispovijesti, sadržajno uokvirenih fikcionalnim pilot-projektom povodom 99. godišnjice smrti Karla Liebknechta. Svaka ispovijest predstavlja ličnu poveznicu učesnika i učesnica u projektu sa adresom, mjestom ili institucijom koja nosi ime ovog njemačkog ljevičara.

Pored života obilježenih istim imenom, protagoniste povezuje i ideja odlaska – neki su ulicu Karla Liebknechta odavno zamijenili drugim adresama, neki to žele učiniti, a pojedini joj se pak (nevoljko) svako malo vraćaju. Upravo zato, pojam migracije britkim tonom odjekuje ovim djelom. Uzimajući u obzir savremeni (geopolitički) kontekst, takav književni motiv nimalo nije slučajan. Postavlja se pitanje: Zašto autorica bira da u pilot-projektu učestvuju većinom emigranti? Aktuelnost teme bio bi površan i suštinski netačan odgovor, jer Dimkovska na krajnje samosvjestan način izbjegava zamku populizma: ne upušta se u nostalgična i sladunjava romantiziranja doma, niti dopušta da identiteti likova reproduciraju stereotipe o figuri migranta koje je uspostavio zapadni bijeli muškarac.

Ono što omogućava destereotipizaciju jeste generacijska, rodna, etnička, nacionalna i religijska heterogenost likova. Ulicu Karla Liebknechta napustili su i Pierre (17) iz Pariza, i Alma (91) iz Hallea, i Anja (43) iz Berlina, i Ali (27) iz Bagdada. Upravo u takvoj raznolikosti krije se odgovor na gore postavljeno pitanje. Status emigranta bira se kao književni motiv i  “ujedinjujuća nit”, da bi se kroz prikaze njegovih različitih partikulariteta, istakla njegova univerzalnost. Drugim riječima, svi možemo, jesmo, ili ćemo biti emigranti. Ovakav suptilno iskazan stav može biti shvaćen i kao autoričin odgovor na opštu ignorantnost o migraciji kao procesu koji je suštinski prirodan čovjeku. Kako je ta ignorantnost produkt dominantne ideologije i politike koja emigrante i ljude u pokretu sistemski marginalizira i getoizira, svako pisanje o njima samo po sebi je i političko. Za pisanje Lidije Dimkovske može se dodati još jedan epitet: kritičko.

Kritika dominantnih politika ne ogleda se samo u načinu na koji je konglomerat individualnih priča koncipiran, već ona u pojedinim ispovijestima poprima jasno artikulisanu formu. Tako profesorica književnosti iz Maribora s privremenom adresom u Varšavi kaže:

Jedva čekam da završim predavanja u Varšavi i odem kući. Možda mariborski studenti i nisu onakvi kakve priželjkujem, moja mi asistentica kaže da se bude iz srednjoškolskog sna, a i to da neki od njih pokazuju čudne desničarske stavove. I u Poljskoj su već svi podijeljeni na desničare i ljevičare. Ondje sam postala vrlo nervoznom i napetom, počela me je opterećavati politika, posebice kada vidim da nijedan prosvjed Poljakinja ne dopire do premijerke. Predajem o feminizmu koji pred mojim očima pale na ognju svojim konzervativnim zakonima. Ne može im ništa ni Evropska unija ni itko drugi. Ali mi se čini da će do toga doći i u Sloveniji, onaj desničar Janez Janša opet ima šanse za pobjedu na izborima. E tada smo nadrapali, i mi žene, i izbjeglice, i svi koji nisu iz SDS-a. Ne vjerujem da će zadržati ime naše ulice, Liebknechtova. Ja sam nju napustila privremeno, a čini se da će ona sve nas napustiti zauvijek.

(str. 30)

Mijenjanje naziva ulica, kao jedan od najvidljivijih pečata ideologije u javnom prostoru, često se tematizira u ovom djelu i također predstavlja mjesto kritike dominantnih politika. Ulica Karla Liebknechta s jedne strane služi kao paradigma svake druge ulice koja je u urbanim transformacijama i političkim igrarijama u javnom prostoru, podložna raznoraznim metamorfozama. Dobijajući novo ime, ona poprima konotaciju novog simboličkog značenja, dok urbanom transformacijom grada, izmijenjena namjena i status kvarta u kojem se nalazi, mogu je učini getom ili centrom. S druge strane, ulica Karla Liebknechta predstavlja simbol lijevih političkih tendencija, koje se u Evropi sve više napuštaju.

Ipak, kao što izbjegava poskliznuća u populizam, Dimkovska uspijeva kritikovati desničarske politike, bez da književno djelo postane propagandna proza ljevice. To joj, između ostalog, omogućava ideološka pluralnost likova (među kojima su se našli i monarhisti, i proputinovci, i fašisti), ali i nerijetki preobražaji njihovih političkih uvjerenja. Takvo suprotstavljanje ideoloških pozicija, osim što fikciju čini uvjerljivijom, služi kao književno oružje protiv fetišizacije ljevice. Zanimljiv primjer takvog sukoba jeste onaj između Anastastije (76), umirovljene historičarke umjetnosti koja živi u Velikoj Britaniji i njene sestre koja je ostala na staroj adresi u Ekaterinburgu u Rusiji.

“Ja vidim svjetlost samo kada vidim Putina”, govorila je i kako Putinova politika odgovara ruskom narodu jer i sam potječe iz naroda. Kakva glupost, nisam se mogla suzdržati i ne spomenuti kritike na Putinov račun i osobne, i one sa zapada, nisam mogla prešutjeti Politkovskaju, ili uhićenju članica skupine Pussy Riot, ili smrt Berezovskog i Litvinenka.

(str. 112)

Ovaj politički sukob razrješava se bolno. Ja sam plakala za Romanovima, a još više za sestrom koja me je pogodila ravno u srce. No nije me odmah ubila, već kao što je bilo s Aleksandrom Romanovom, ostavila me je da se mučim, da iskrvarim i da umrem svjesna da ti srce može raznijeti i vlastita sestra, a kamoli ubojice sistema. (str. 114) Upravo ova rečenica ukazuje na drugu važnu “ujedinjujuću nit” protagonista, a to je trauma.

Po sličnom principu, pomoću kojeg migracija kroz svoje partikularitete biva predočena kao ljudima prirodna, bol biva predstavljena kao njihova neizbježna sudbina. Uzročnici trauma i bolnih životnih iskustava su različiti i kreću se u spektru od “izgubio sam prijatelja” do “preživjela sam gulag”. Ipak, daju se razaznati dva osnovna uzročnika traume u životima likova Lidije Dimkovske: ljubav i politički sistem. Bol i traumu dječaka Jakova (17), koji je živio u Domu za djecu bez roditeljskog staranja Karl Liebknecht, uzrokovao je nedostatak ljubavi, dok je korijen traume zatvorenika Frederika (29) u njenom višku. Sudbina Irene (23) iz Skoplja je pak određena traumom koja nastaje na sjecištu privatnog i javnog. Naš dom je definitivno bio dom luđaka, i to u svakom smislu. Čudim se da država nije poduzela ništa, pobrinula se za nas, za mene! Nisam imala kamo pobjeći, nisam imala izlaza. Počela sam razmišljati da je najbolje da me više nema. (str. 59)

Ljubavne traume dobijaju posebno mjesto u trenutku kada Sonia (21), inspirisana Muzejem prekinutih veza u Zagrebu, koristi svoju ispovijest kao priliku da ostale sudionike u projektu pozove da joj u svrhu istraživanja i realizacije ličnog projekta muzeja, pošalju vlastite artefakte neuspjelih ljubavi. Međutim, upravo to mjesto stilski je problematično. Naime, tekstualni i vremenski slijed ispovijesti o životu u ulici Karl Liebknecht biva prekinut nizom onih ljubavnih. Ono što bi se moglo smatrati funkcijom ljubavnih ispovijesti, jeste svojevrsno “rasterećenje” teksta nabijenog bolom, patnjom, tugom i traumom. Međutim, kako istu takvu funkciju imaju pojedine ispovijesti bivših stanara ulice Karla Liebknechta  (poput ispovijesti Klare, doktorantice književnih i rodnih studija, koja se s radošću vraća na staru adresu, ili Aljoše čija je priča svjesno trivijalizirana), priče o ljubavnim krahovima u svom totalitetu doimaju se kao književno nemotivisan fragment. Pored prekida u prostorno-vremenskom kontinuitetu radnje, koji narušava dotadašnju uvjerljivost fikcije, problematičan je i svojevrsni epilog o životu i projektu mlade Sonie. Kako je to jedinstven primjer, koji ni po čemu ne doprinosi ostalim pričama, ne može a da se ne čita kao suvišan. 

Lidija Dimkovska tematizirajući boli i traume koje su uzrokovane, ili uzrokuju migraciju, čitatelja suočava sa onim ljudskim. To ljudsko predstavljeno je kao dugin spektar u širokoj panorami stvarnosti koja je gledana kroz kritički okulus. Kad smo napustili Karla Liebknechta nije stilski i sadržajno najinovativnije djelo ikad napisano, niti u svojoj političkoj angažiranosti biva apsolutno subverzivno, ali je ono uistinu spis koji u današnjem vremenu valja pročitati i to iz nekoliko razloga. Prije svega, zato što budi empatiju koja bi uskoro mogla dobiti status “rudimentarnog organa”. Potom, jer nas podsjeća da ljude u svim njihovim različitostima uvijek i zauvijek spajaju nevidljive niti, koje se mogu doživjeti, osjetiti, spoznati jedino zahvaljujući razumijevanju i solidarnosti. Ključni razlog zašto je ovo djelo vrijedno pažnje jeste taj što navodi na propitivanje vlastite ideološke pozicije: Jesmo li uistinu napustili Liebknechta?


ADNA MUSLIJA rođena je u Zenici 1996. Diplomirala je i magistrirala na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Pohađa drugi ciklus studija na Filozofskom fakultetu, na dvopredmetnom programu: Historija umjetnosti: moderna i savremena umjetnost i komparativna književnost. Izlagala je na nekoliko grupnih i samostalnih izložbi u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, Portu, Minhenu i Milanu. Njeni eseji objavljeni su u Časopisu za kulturu Diwan i Oslobođenju. 

Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund

 664 total views,  10 views today

Komentariši