Vladana Perlić, Isus među dojkama, LOM, Beograd, 2020.
PIŠE: Hana Hot
Vladana Perlić jedan je od novih pjesničkih glasova na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni, pjesnikinja koju ste oduvijek čekali — tako autorica otvara svoju novu pjesničku zbirku Isus među dojkama. Ova zbirka je druga po redu, nakon prvijenca Kucanje na vrata kule (2020), koji je nagrađen drugom nagradom na konkursu “Slovo Gorčina”, te nagradom “Novica Tadić”. Autorica jednom prilikom izjavljuje da joj dodjeljivanje naslova zbirkama nije jača strana, te da je ovaj naslov rezultat saradnje sa urednikom Markom Tomašem. Ipak, ovaj naslov je jača strana ove zbirke, kompresovan izraz naizgled suprotnih težnji, težnje ka uzvišenom — pjesništvu kao izrazu (Isus) i prizemnom — svakodnevne teme, kolokvijalizmi i vulgarizmi.
Vulgarizmi obiluju kao termini u Vladaninoj poeziji, i oni su u svrsi izraza njenog pjesničkog bunta, koji se opire konvencijama i koji bukti od erosa njenog pera. Tako su centralni stihovi njene zbirke:
Moja majka bila bi svetica/da nije rodila mene/to je grijeh koji ne može da se oriba/na koljenima/niti spere krvavim znojem. Majkama je dozvoljeno/samo da rađaju male isuse
(15).
Jasno je da autorica na ovom mjestu aludira na praroditeljski grijeh, jednim dijelom, ali istovremeno i podvlači tabue koji se pripisuju posrnuloj ženi, ali i pjesnikinji poput Perlić, koja se odluči govoriti “neuglađenim”, nedamskim jezikom. Autorica se opire crno-bijelim podjelama muško-ženskih uloga, što je vidljivo u stihovima pjesama : „majka, žena“, „svijet se spasava prije podne“, „on bi da ga malo podojim“, „ona je luda ali je magija“, “radije bih da znam popravljati česme“, te naročito u pjesmi „kako su me vanzemaljci ubijedili da patrijarhat i nije nešto“. Njene pjesme funkcionišu kao svojevrstan šok, jer autorica nerijetko progovara iz perspektive nevine djevojčice, govoreći o svakodnevnom. Na tom mehanizmu se primjerice zasniva pjesma „svijet se spasava prije podne“: o mama/želim da budem najjača djevojčica na svijetu/jača od pipi da jednom rukom dižem konja/želim spavati do podne/a poslije podne/a poslije podne spasavati svijet (34). Čitalac se nalazi suočen sa maskom Gorgone – sablažnjen pred svakodnevnim prizorima. Ali, čini se da autorica “ne drži” mnogo do toga da se “dopadne” čitaocu, niti za pozitivnu kritiku – čak jednom prilikom izjavljuje da su joj takve kritike “dosadne” – stoga, kao primjer pjesma „ne trebaju mi fanovi, hoću srodne duše“. Ovaj potez, ipak, nije nimalo naivan — autorica tako zavodi svog čitaoca, a nerijetko se obraća i nekom zamišljenom “ti”, u kome se on(a) može pronaći, kao u stihovima:
draga moja čitateljice/ili čitaoče/(ne pravim razliku/budućnost je androgina)/mnogi će pročitati ovu pjesmu/ali samo se tebi obraćam
(36).
Ako postoji jedan stih koji bi trebalo izdvojiti kao neku vrstu autorskog creda, to je stih pjesme koja otvara zbirku, „pjesnikinja koju ste oduvijek čekali“: nećete me čitati na školskim priredbama (7). Pjesnikinja na ovom mjestu podvlači svoju autorsku skromnost, ali nesumnjivo uz prizvuk ironije: ona neće biti dio kanona kad postane zrela pjesnikinja, jer kanon čine “velika” djela književnosti obojena patrijarhatom i “velikim” temama. Svojevrstan odgovor, kao protuteža uvriježenoj ideji o pisanju i patrijarhatu — o analogijama koje riječ pen priklanjaju muškarcu, predstavlja pjesma “kako su me vanzemaljci ubijedili da patrijarhat i nije nešto”. Zbirka tako biva markirana, već od samog naslova, oksimoronom koji se idejno i tematski grana kroz pjesme. Stoga, neka se čitalac ne iznenadi (odnosno, pripremi za šok), kada se autorica na jednom mjestu blasfemično obraća Bogu: Oče naš koji si na nebesima/ne slušaj vjeroučitelja kada kaže da sam jeretik (25), ili prividno se priklanja Bogu u pjesmi „sveštenica“, koja zatvara ovu zbirku: više se ne batrgam, ne ljutim i opraštam nebu./žao mi je nikad proživljenog djevojaštva/pa posljednje dane među laicima ukrašavam/jednom skromnom suzom i šakom svitaca/koji formiraju nimbus oko moje glave (83). Ili, pak u pjesmi „brodolom našeg života“, gdje i samog čitaoca/potencijalno “ti” navodi na “grijeh”: Ti se nećeš moći obuzdati/na tvojim usnama biće samo bog,/bože bozi u svim deklinacijama,/dok u srcu tvom gori slatki pakao (63-64). Ova knjiga, koja bježi od jednoobraznih, kako zemaljskih (književnih) i nebeskih (evanđeoskih) načela, očito je da izbjegava i jednoglasne kritike. I sveštenica i grešnica, buntovna književnica i djevojčica, sa Isusom među dojkama i perom u ruci — takva je Vladana Perlić i njena poezija.
HANA HOT je rođena 1998. godine u Sarajevu. Završila je gimnaziju na Odsjeku za scenske umjetnosti. Nastavila je svoje studije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu iz dvije oblasti : komparativna književnost i francuski jezik i književnost. Provela je jedan semestar u Parizu. Aktivno radi na projektima iz prevođenja sa bosanskog jezika na francuski i vice versa. Piše filmske, pozorišne i književne kritike, kao i poeziju.
Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund
5,003 total views, 2 views today
