MARKO VEŠOVIĆ
SAN O GORDANI
Idem ulicom od Marindvora, od one osmo- ili deseto- ili dvanaestospratne zgrade koja mi je mrska – jedan moj Sandžaklija bi rekao: ”bolu me oči od nje” – i nikad nisam ušao unutra, ni da nešto kupim, ni da popijem kafu, jer to mi je simbol Bakirove dominacije Sarajevom, a Kirba je, po meni, i ne samo po meni, najguplji beha političar iz reda bošnjačkog naroda. Ulica vodi ka Hrasnom, gdje sam donedavno živio.
Čitam knjigu, po vajkadašnjoj navadi i, otkako živim u ovom gradu, kad me vide čitati ulicom, sugrađani bi mi znali veselo doviknuti: ”Ispašće ti slova”, ali nikad neću zaboraviti kako mi je, prije otprilike desetak godina, vrlo neprijateljskim glasom, jedna žena rekla: “Ispašće ti oči”, mada ne znam je li to bila četnikulja, ili možda balinkuša, jer ima i takvih: ne mogu me smisliti, valjda podučene od svojih muževa da je postojanje tog vlaha u Sarajevu danas vrlo štetno.
Ako je bila četnikuša, ne čudi me, jer me iza Dejtona jedna nazvala tefonom da mi kaže: ”E što te, bogdo, u ratu ne raznese granata”. Ako nije, vrlo sam začuđen, jer Bošnjakinje su, bar dosad, listom šutjele, i samo išaretima mi davale na znanje da me očima ne mogu vidjeti. Mada mome čuđenju nema mjesta, jer znam da se beha naconalizmi svaki dan bogate novim sadržajima.
Bijah podobro razminuo policijsku stanicu kad me stigla Gordanina školska kolegica Milijana, udata za Bošnjaka, i veli: Gordana će te čekati pred Bakirovom zgradom. Marko se, rekla mi je, začitao, a ja umorna nakon šest časova predavanja nisam mogla trčati za njim.
Mislim se: ako se vratim pješke, njoj će se čekanje odužiti, i neću je tamo naći, pa sjednem na tramvaj, i na Marindvoru Gordanu nađem živu živcatu, mada znam da je umrla. Još nisam došao sebi od zblanutosti, jer sve je bilo kao na javi, a odnekud se stvoriše Sidranova šćer Miranda, koja radi u briselskoj ambasadi, i njena majka Šahbaza, bivša Sidranova supruga. Pomislio sam da su tu kao svjedoci da se Gordana vratila.
Dugo smo stajali i nešto pričali, ali ni jednu jedinu riječ nisam upamtio. Ni jednu. Na njihovim licima vidjelo se zaprepaštenje. Gordana je ćutala.
Kazao sam: kao da je manja nego što je bila. “I meni se čini “, rekla je Šahbaza. I tada je Gordana počela da se vidljivo smanjuje. Kad je postala curica sa kikicama, meni do pasa, rekla je: “Idi kupi mi paprirne maramice na trafici”. Kad sam se vratio, iz Šahbazinih očiju sam vidio da je Gordane nestalo.
Nakon buđenja, nisam plakao kao obično: prošle su više od četiri godine otkako je nema, dovoljno vremena da shvatim Darinkine riječi: ”suze su za male jade”, jer meni je danas triput teže bez Gordane nego kad je umrla od raka.
Ali sam se budan sjetio da je Miranda, kad je bila mala, jednom rekla ocu: “Ja, tata, nikad neću umrijeti. Biću mala, mala, kao zrno pšenice, ali neću nikad umrijeti”. Sjetio sam se i da je Miranda dosad nekoliko puta ponovila kako njena svijest nikako ne može i naprosto neće prihvatiti da je Gordana umrla.
Ali sam se sjetio i Beograđanke Milice Nikolić, esejiste i prevodioca sa ruskog, koja je umrla lani. Pričala je Hatidži Krnjević kako je imala sastanak sa Nadeždom Mandeljštam, suprugom Osipovom, koji je 1937. godine umro u logoru na Kolimi, i posvetila je ostatak svog života jednom jedinom cilju: sačuvati djelo tog pjesnika o kome je Josif Brodski, u izvrsnom eseju, rekao da je najveći ruski pjesnik 20. stoljeća. O životu sa Osipom Nadežda Jakovljevna je napisala knjigu Strah i nada koju sam čitao triput. Dugo su njih dvije pričale, Milica je rekla Hatidži, “a kad sam otišla od nje, nisam mogla da se sjetim ničega. Ama baš ničega”.
P.S. Moj kum Sekula Banović i njegova prefina Mira poginuli su, prije rata, u saobraćajnoj nesreći. U sudaru, kažu, Sekuli je kaminon glavu odsjekao. Otkako Gordane nema, pozavidio sam im, ne jednom, što su zajedno umrli.
7,541 total views, 2 views today
