Guzelj Jahina, Zulejha otvara oči, Buybook, Sarajevo, 2020.
PIŠE: Hana Hot
Zulejha otvara oči je debitantski roman ruske spisateljice i scenaristice Guzelj Jahine. Roman problematizira društvenu i političku zbilju tridesetih godina prošlog stoljeća na prostorima tadašnjeg Sovjetskog Saveza, za vrijeme Staljinovog režima, a uz sve to donosi veoma intimnu i vjerodostojnu priču o zelenookoj Tatarki Zulejhi, koja je dio jedne dehumanizirane realnosti.
Roman je sastavljen iz četiri jasno odvojena dijela koji se dalje dijele na naslovima odvojena poglavlja. Priča počinje in medias res, rečenicom koja je istovjetna naslovu: Zulejha otvara oči (str.7.) i time uvodi čitaoca u svakodnevicu junakinje, koja je bazirana na strogo tradicionalnoj, konzervativnoj podjeli rodnih uloga; Zulejha je u prvom dijelu pokisla kokoš (prirodno je da se animalna metafora kao ova dodjeli ženi u tradicionalnom poretku) koja ugađa i najmanjem prohtjevu svoje svekrve – Vampirice (koja je otjelovljenje zlog duha iz tatarske mitologije). Zulejha je ovdje tipski primjer femme-objet: poput “bućkalice za izradu maslaca” (str.32.) u odnosima sa mužem, Murtazom, ona koja i zatvorenih očiju (čitaj: snena, iznurena) mora obavljati svoje dužnosti: Izgleda da može koračati i sa zatvorenim očima. Tako je još i bolje – noge rade, a oči se odmaraju (str.18.).
Interesantan je motiv njenih očiju, koji se pojavljuje poput lajtmotiva ili subjektivnog kadra u filmu; njene oči su jedna metonimija za njenu pojavu u cijelosti – one katkada odražavaju dehumanizirani pogled crvenohordaša na kulaka (bogatog seljaka, odnosno, seljaka koji se bogati, što se kosi sa staljinističkim politikom tzv. raskulačivanja i agrarne reforme):
Desetak pari drskih i podrugljivih očiju bulje u nju (…) U Zulejhu gleda desetak pušaka (str. 59, 61).
U drugom i trećem dijelu knjige koji opisuje Zulejhin teški život nakon što joj muža ubija komandant Crvene armije, Ignatov, koji Zulejhu vodi u zarobljenički život, sve do sibirske tajge i okrutne rijeke Angare, njen pogled odražava, rekla bih, kafkijansku vrstu sramote – onu zbog drugih:
Bol i smrt uokolo. Strah da će biti još i gore. I najviše stalni osjećaj stida. Stalno se stidjela: kad bi osjetila gusti smrad svog neopranog tijela, kad bi tokom dnevnih posjeta vojnici ravnodušno prelazili po njenoj nepokrivenoj glavi i izloženoj kosi, kad bi naočigled svih sjedala na zahod iza krpene pregrade, kad bi se po noći privijala uz usnulog profesora ne bi li se bar malo ugrijala (…) Kao da se sva njena sramota, prošla i buduća, slila u jedno i u sebi okupila sve zbog čega se nije uspjela zasramiti ove lude godine: zbog mnogih noći provedenih tijelo uz tijelo sa stranim ljudima, tuđim muškarcima – u mraku kazamata i uskoći vagona; zbog trudnoće iznesene pred ljudima; od prvog mjeseca do kraja (str. 158, 272.).
Prekrenicu u radnji, koja se odražava i u Zulejhinom pogledu, predstavlja trenutak kada u divljini tajge donosi na svijet Jusufa; tada njen pogled kao da se pomjera sa tradicionalne desnice (koja bi predstavljala ustaljenu podjelu rodnih uloga, rođenje djevojčice kao kaznu i prokletstvo) na ljevicu – Zulejha ide u lov, postaje ljubavnica komandanta Ignatova, gubi vjerske i tradicionalne vrijednosti pripisane ženi:
Nedavno je naglo shvatila da je dobro što ju je sudbina ovdje bacila. Udobno se smjestila u državnoj, bolničkoj sobici, živi među stranim ljudima, govori na stranom jeziku, ide u lov kao muškarac, radi za trojicu, a dobro joj je (str. 316.).
Odsustvo Božijeg panopticona – To znači da najviši pogled nije dosezao do ove zabiti (str. 286.) – i uspostavljanje Ignatovog, dovelo je do ove promjene Zulejhinog poimanja sebstva i do pomjeranja pogleda u smjeru progresivizma. Ovu promjenu možemo, osim na planu sadržaja, prepoznati i na planu izraza; Zulejhina potlačenost pogledu drugih, dok je i ona sama Drugo (a narator, Bog, Murtaza, crvenohordaši i Vampirica – Apsolut), izražena je kroz pasaže slobodnog indirektnog govora; sa druge strane, koliko god paradoksalno zvučalo, Zulejhino zarobljeništvo pod Ignatovom komandom, vid je oslobođenja njenog identiteta:
Cijelog života nije toliko puta izgovorila ‘ja’, kao za mjesec dana u zatvoru. Skromnost je vrlina – ne priliči poštenoj ženi pretvarati se bez razloga. Čak je i tatarski jezik takav da možeš cijeli život proživjeti i nijednom ne kazati ‘ja’: u kojem god da vremenu govoriš o sebi, glagol postaviš u potreban oblik, izmijeniš nastavak te tako učiniš nepotrebnim korištenje te male, tašte riječi. Na ruskom nije tako, ovdje se svi trude ubaciti: ‘ja’, ili ‘mene’, ili opet ‘ja’… (str. 125.).
Ovdje se može, dakle, prepoznati jedan vid revolucije i u samom jeziku, onaj pomak o kome piše Kristeva, sa simboličkog (patrijarhalnog) na semiotički (onaj koji se opire strukturiranju) aspekt jezika.
Ovaj roman je semiotički strukturiran poput ad hoc veza koje Barthes uspostavlja u poglavlju “Romani i djeca” svojih Mitologija. Ako su rodne uloge prirodno stanje stvari (mit kao dio konzervativnog poimanjau Barthesovom kontekstu), onda je prirodno stanje za ženu, njen konzervativni alibi, rađanje djece, dok bi pisanje knjiga bilo lijevo, progresivno. Šta nam onda ostaje od knjige Zulejha otvara oči? Njena junakinja remeti prirodno stanje stvari (četiri djevojčice koje je rodila umiru, djelimično ruši tradicionalne norme u životu u zarobljeništvu, kao i prirodnu podjelu rodnih uloga), a rođenjem muškog djeteta koje ostaje u životu ih ipak uspostavlja. Autorica porađa sadržajno obimnu knjigu (politički konstrukt) oscilirajući između konzervativnog i progresivnog (i sadržajno i stilski), te insistira na mimetičkoj ulozi književnosti miješajući fikcionalne elemente sa bogatom tradicijom i iskustvom prognanstva koje je proživjela njena baka za vrijeme Staljinovog režima na kojem je roman i zasnovan. Zulejha otvara oči ipak je knjiga, konstrukt, time i na strani progresivizma. Drugim riječima, cilj kojem je autorica stremila je demistificirati realnost, ali duboko ironijski pristup samom postupku odrazit će – umjesto jednog strogo mimetičkog odraza pojavne stvarnosti – jednu karnevalesknu zbilju, gdje se hijerarhija (kako rodnih, tako i društvenih uloga) ruši pod pritiskom emocionalnih i sižejnih prevrata u romanu.
HANA HOT je rođena 1998. godine u Sarajevu. Završila je gimnaziju na Odsjeku za scenske umjetnosti. Nastavila je svoje studije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu iz dvije oblasti : komparativna književnost i francuski jezik i književnost. Provela je jedan semestar u Parizu. Aktivno radi na projektima iz prevođenja sa bosanskog jezika na francuski i vice versa. Piše filmske, pozorišne i književne kritike, kao i poeziju.
Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund
4,752 total views, 2 views today
