Virginie Despentes, trilogija Vernon Trodon (preveo s francuskog Novak Golubović), Buybook, Sarajevo, 2019.
PIŠE: Lamija Milišić
Prozni pisci se, prema Forsterovim Aspektima romana[1], dijele na proroke i propovjednike. Narativ, kao izum mimikrije, postaje proročanstvo u smislu tona naratorovog glasa, implikacije kojom se označava sloj volje u njegovu izričaju. Proročanstvo značenjski potencijal svog teksta i likova u njemu izrođenih povećava izmještenošću fokusa sa doslovne radnje i iskustava tih likova. Posve drugačiji pristup baštini propovijed, uvijek vrlo izričita o svojoj temi i neosjetljiva na moć onog namjerno izostavljenog u tekstu, koje nijemo, svojim nepostojanjem, utječe na prisutno. Propovijed također odlikuje izravnost u izlaganju radnje – ona je utabana staza s jasnim ciljem, gotovo naivno biranim scenama koje se spajaju u strateški nepromišljen, što je lijepa fraza za neimaginativan fabularni tok.
Virginie Despentes je propovjednica. To se ne bi reklo unazad pet godina, kada je izašao prvi dio trilogije Vernon Subutex (kod nas prvotno preveden 2019. godine kao Vernon Trodon). Iako su autoricu kritičari nazivali „rock and roll“ Balzacom/Zolom, a priču o junaku Vernonu Trodonu vjernim, naturalističkim prikazom haotičnog savremenog života ljudi u 21. vijeku, trilogija je svojim koncem gotovo poništila početne svjetonazore i obećanja koja su mogućno vidjeli samo kritičari, a ne i autorica. Ipak mislim da se razvoj Vernona Trodona mogao naslutiti i u prvom tomu, i to kroz egzaktni aspekt tehnike gradnje književnog svijeta.
Ono što zavodi čitateljski um u počecima posvećenosti Vernon Trodon u prvom su redu književni likovi. Despentes gradi antijunake/inje, marginalce u vrlo širokoj, gotovo bi se moglo reći politički korektnoj paleti. Glavni antijunak je Vernon Trodon (bivši prodavač muzičkih ploča, koji uskoro biva izbačen iz svog stana uslijed besparice), a ostatak likova većinski čine njegovi poznanici/e iz mladosti. Tu su bivše porno-zvijezde, transseksualci, ljudi koji zarađuju za život objavljujući fake news, muškarci koji tuku žene, silovane žene, nasilnici, neuspješni scenaristi i ostali umjetnici odavno trule mašte, narkomani, bivši narkomani, beskućnici… Spomenuti naturalistički pristup Despentes ostvaruje surovo iskrenim zadiranjem u intimu svojih likova, i to putem idealno odabrane metode – slobodnog neupravnog govora. Na taj način potpuno podređuje sveznajućeg naratora likovima, koji uživaju u stranicama toka svojih misli.
Budući da obuhvata poprilično velik broj likova, trilogija Vernon Trodon kroz sve dijelove prinuđena je sjeći radnju uvodeći ih u dinamičnu mrežu događaja. Despentes uvodi antijunaka/inju u radnju uvijek na isti način. Na početku poglavlja susrećemo antijunaka/inju in medias res, u nekoj situaciji koja će se pokazati tipološki karakterističnom za njega/nju u budućnosti. Potom se iz te situacije rasplinjuje bujica misli datog antijunaka/inje, kojom se otkriva njegov/njen svjetonazor. Taj svjetonazor je, kao po pravilu, ispunjen mržnjom prema svijetu – antijunak/inja se rađa prilikom uviđanja ružnoće društva u kom živi. Takvom poglavlju Despentes ima običaj dati zrcalni nastavak. Drugim riječima, ukoliko prvo poglavlje čitamo iz Vernonove perspektive, sljedeće poglavlje bit će iz perspektive Emilie koja razmišlja o Vernonu. Time Despentes postiže dubinu likova, čija bi karakterizacija inače ostala bijesna bujica nihilizma – ovako nastaje sučeljavanje dviju takvih bujica, što po mom sudu nije pretjerano originalno, no jeste učinkovito, te svakako odaje veliku počast autorice njenim likovima i njihov vanredno empatičan odnos.
Međutim, već nakon pročitane polovine prvog toma lako je uočiti matricu kojom će se priča odvijati. Svi antijunaci koje sam ranije spomenula okupljaju se u konstelaciju koja se zatvara u samu sebe. To je sasvim logičan ishod – ako oko glavnog antijunaka, odnedavnog beskućnika Vernona Trodona, okupljate njegove poznanike/prijatelje kod kojih uspijeva naći privremeno prenoćište, pri tom očešavši se o njihove živote pune ogorčenosti u površnoj mjeri, ta nakupina antijunaštva ne može dati dinamičnost glavnom toku radnje. Priča ne može doživjeti progres ukoliko se ne desi nešto radikalno. Naravno, Despentes počinje trilogiju radikalnom promjenom u životu glavnog lika kada on gubi krov nad glavom, i nastavlja razvlačiti taj motiv do krajnjih granica. Pri tom odrješito, beskrupulozno oslikava najintimnije, najsramnije misli svojih likova, a kada čitatelj/ica izmakne pogled iz tog krupnog kadra, ukazuje mu/joj se slika savremenog (francuskog) kapitalističkog društva. U trenutku kad radnja počne stagnirati, kad spomenuta ogorčenost počne samoj sebi gristi rep, kad antijunaci izgrađeni u toj ogorčenosti počinju otkrivati da, u biti, nisu sposobni proširiti svoje značenje izvan te ogorčenosti, Despentes konačno izbacuje Vernona iz kolosijeka. On više nema prijatelja kod kog bi mogao odsjesti, on doista završava na ulici.
Ovim se završava prvi tom. Despentes u posljednjim poglavljima mijenja ton gorčine u ton sućuti – jednako pomno opisujući Vernonovo beznađe, oslikavajući od društva odbačenog, izgubljenog čovjeka, čovjeka bez značenja. Tom promjenom tona se u biti pokazuje da Despentes nije uspjela izgrađeno antijunaštvo suštinski povezati sa radnjom, odnosno, da mu nije dala jasan cilj osim samozadovoljavanja gorčinom (koja bi funkcionisala u nekoj kraćoj formi, ne u trilogiji[2]).
Stoga, da bi priča ikako napredovala i držala pažnju, radnja se okreće sućuti, njeno ozračje nas dočekuje u drugom tomu, koji je problematičan iz više razloga. Prvi je, naravno, motivacija likova da se uopće okupe da bi pronašli odbjeglog Vernona. Čini se da to rade jer nemaju drugog smisla u životu. Nadalje, do trenutka kad završite čitanje drugog dijela, trilogija već ima toliko likova da svi njihovi izbliza opisani životi i načini na koji se povezuju na momente mogu djelovati poput scenarija za TV sapunicu. Drugim riječima, ti životi i svi njihovi odnosi u manjku su dubljeg značenja za glavnu radnju, mada bi čitateljima mogli biti zabavni. I u tome je neka vrijednost, samo je bitno ne postavljati veća očekivanja od toga. Konac drugog toma daje novu perspektivu na živote Despentesinih antijunaka/inja. Oni se počinju okupljati pored pruge – Vernonovo uličarsko sklonište postaje mjesto okupljanja. Oformljuju nešto poput komune, pod parolom:
Mi smo oni koji su poraženi – i na hiljade nas je. Naći ćemo prolaz. (str. 272).
Vernon oživljava svoju mladost postavši DJ na tzv. konvergencijama – svojevrsnim rejv zabavama, gdje publika doživljava ekstazu pod utjecajem muzike. Drugi tom ostavlja utisak privremenog napuštanja onog antijunaštva, te ostavlja upitnim da li će likovi uspjeti artikulisati onog savršeno tragičnog čovjeka, koji oglašava svoju pobunu znajući dobro da ta pobuna ima svoje granice, čovjeka koji zahtijeva slobodu, a traži nužnost, kako ga opisuje Camus[3].
Budući da zna da frivolna komuna nije održiva u svijetu koji je prvotno izgradila, jer u najboljem slučaju izgleda naivno, da ne kažem neuvjerljivo, Despentes posljednji dio trilogije razvija uvođenjem motiva novca – koji komuni u nasljedstvo ostavlja jedan od Vernonovoih prijatelja. Vernon nakon manjeg incidenta odlučuje napustiti komunu.Radnja se dalje razvija u zanimljivom smjeru, opisivanjem terorističkih napada (referencom na napade u Parizu 2015. godine) i pomnim, strpljivim opisivanjem traume nastale takovrsnim iskustvima. U tome je najveća vrijednost ove trilogije – u svjedodžbenom tonu realnosti našeg vijeka, u beskompromisnoj iskrenosti.
Pred sami epilog, pripovijest o Vernonu Trodonu završava gotovo idealno, on preživljava napad čovjeka koji se došao osvetiti njegovoj družini – na listi je umrlih u napadu, a zapravo ga je s ulice spasila stara poznanica. Vernon doista postaje čovjek bez značenja. Međutim! Ovom kraju sljeduje gotovo neshvatljiv epilog. Iznenadnim znanstvenofantastičnim diskursom, vodi nas u budućnost, sve do 2186. godine – te objašnjava kako je Vernonova družina na konvergencijama uspjela otvoriti „velike kapije“:
Tu raskrsnicu nazivamo: ‘Lost Paradise’. Riječ je o putovanju na planetu Zemlju prije velikih katastrofa s početka dvadesetog vijeka. Možeš komunicirati sa živim životinjama, svjetlost nije simulirana (…) (str. 287).
Vernon postaje neka vrsta proroka u 22. vijeku, kada je neki novi poredak zabranio muziku iz etičkih razloga (ta neuvjerljivost je na ivici komičkog). Naglašavam da ovaj epilog nije napisan u ironijskom diskursu – Despentes zaista odvodi onu surovost u sunovrat. Od iskrenosti građene u prva dva dijela na koncu ne treba očekivati proročke iskre, već otupjelu propovijed.
[1] E. M. Forster, Aspects of the Novel, RosetaBooks LLC, New York, 2002, 86-102.
[2] Na pomisao o optimalnoj, kraćoj formi trilogije Vernon Trodon naveo me Rob Doyle: https://www.theguardian.com/books/2020/jul/11/vernon-subutex-3-by-virginie-despentes-review-the-trilogy-concludes
[3] Albert Camus. « Sur l’avenir de la tragédie » in Théâtre, récits, nouvelles. Paris, Gallimard, 1962, 1701-1702. Prevod parafraziran prema Mirjana Miočinović (Ur.). Rađanje moderne književnosti : Drama. Beograd, Nolit, 1975, 392-393.
LAMIJA MILIŠIĆ je književna, pozorišna i filmska kritičarka. Rođena je 1995. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 2016, a magistrirala 2018. na temu Joyceov „Finnegans Wake“ i McCarthyjev „Remainder“: kodiranje i jezičko raslojavanje. Dobitnica je nagrade za najbolju studenticu Filozofskog fakulteta UNSA u akademskoj 2016/17. godini, te Zlatna značka UNSA. Dugogodišnji je dopisnik časopisa za književnost i kulturu „Život“. Posvećena je književnoteorijskim temama iz područja ontologije književnih likova, naratologije i semiologije, te istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao što su film i videoigre. Od 2020. godine je sekretar P.E.N. Centra u BiH.
Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund
4,535 total views, 2 views today
