Matija Bošnjak : O bijegu i putovanju u književnosti Ilije Trojanowa


Matija Bošnjak

O bijegu i putovanju u književnosti Ilije Trojanowa

U malobrojne primjere sloge između teoretskog mišljenja o umjetnosti i pristupa praktičnom rješavanju umjetničkih problema moglo bi se ubrojati čuveno avangardno odustajanje od koncepcije “organskog umjetničkog djelaˮ i ništa manje poznato stajalište Theodora Adorna, izneseno u njegovoj Estetičkoj teoriji, da će prije fragment nego bilo kakva koherentna struktura odraziti stanje stvari u svijetu koji se raspada. Kada god se književni tekst u gorenavedenom smislu svjesno opire idealima “klasičnostiˮ, čiji su interesi redovno cjelovitost, kontinuitet i jedinstvo, to se čini s predumišljajem da cjelinu ne garantuje ništa osim mnoštva njenih fragmenata, pošto ni stvarnost više nije moguće zahvatiti drugačije nego sakupljanjem njenih krhotina. To je, međutim, samo jedna dimenzija romana Iza bijega (Nach der Flucht)Ilije Trojanowa, i to ona koja se tiče njegove forme, uvjetno rečeno eksperimentalnog načina na koji je sakupljen iz nereda suvremenog mu trenutka. Po onom što ga, s druge strane, zanima tematski, a to bi bilo iskustvo izbjeglištva, Trojanowljev se roman oslanja na ono što je u vezi sa romanom kao književnim žanrom od samog njegovog nastanka temeljno i izvorno.

            Roman se, prema jednoj od linija mišljenja o njegovom nastanku, razvio iz takozvane “logografske literatureˮ, ugrubo rečeno, izvještaja o boravku u drugog kulturi, u stranoj zemlji, pa je već iz toga evidentna njegova zasnovanost na figuri putovanja, koliko i to da će junak u središtu romana uvijek biti neko ko je stranac. Stranac u odnosu na zemlju u kojoj se zatekao, stranac u odnosu na vlastitu zajednicu kojoj više ne može pripadati, stranac u smislu onog Lukácsevog “transcendentalnog beskućništvaˮ – zapravo je esencijalan za sva pitanja koja roman postavlja od svoga nastanka pa do danas. Na tom tragu, stranac u središtu romana Iza bijega je izbjeglica, ili, radije, mnoštvo njih koji putuju kroz suvremenu epohu obilježenu novom “seobom narodaˮ, čiji medijski probabljiv, a politički prihvatljiviji naziv glasi “migrantska krizaˮ. Europska literatura postaje zaokupljena iskustvom egzila upravo u drugoj polovini tužnog XX. stoljeća – stoljeća disidenata, apatrida, egzilanata, stoljeća protjeranih i izbjeglih – na što se naslanja i današnja aktualizacija ove teme u čitavom nizu suvremenih romana, među kojima se Trojanowljev izdvaja između ostalog i po povezivanju moderne teme bijega sa prastarom figurom putovanja.

            Prisustvo Ilije Trojanowa u književnom životu kod nas počinje objavljivanjem bosanskog prijevoda njegovog romana Sakupljač svjetova (Der Weltensammler) 2017. godine (Izdavačka kuća “Buybookˮ), a sve značajnije postaje nizom javnih nastupa i promotivnih događaja, kojima će uslijediti i autorovo gostujuće predavanje u okviru programa “Poetička docenturaˮ i njegovo učešće na seminaru o utopijama na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (da bi bilo zaokruženo tematom, koji mu je posvetio sarajevski časopis Život, do ovog trenutka nedvojbeno najuobuhvatnijim pregledom proznog, esejističkog i putopisnog dijela Trojanowljevog opusa), a Connectumovo ovogodišnje izdanje romana Iza bijega, u sjajnom prijevodu Nasera Šečerovića, nastavlja ovaj kontinuitet i održava postojeće spone između ovog pisca i sarajevske književne scene.

            Sve što je u bosanskom jeziku do ovog trenutka prevedeno od Ilije Trojanowa neusmnjivo potvrđuje presudnu važnost figure putovanja za njegovu cjelokupnu poetiku, o čemu Naser Šečerović piše u svom pogovoru romanu Iza bijega, proglašavajući iskustvo putovanja “temeljnom karakteristikomˮ Trojanowljeve književnosti. Trojanowljevo prvo putovanje, navodi se u ovom pogovoru, započelo je bijegom iz Bugarske u Njemačku, a bijeg su, prema posveti na početku romana, autoru “pokloniliˮ njegovi roditelji. Ovo je iskustvo ujedno i tema Trojanowljevog prvog, autobiografskog romana Svijet je velik, a spas vreba odasvud (Die Welt ist groß und Rettung lauert überall)iz 1996. godine, koji, prema Šečerovićevom mišljenju, predstavlja “apoteozu putovanja kao temeljne mogućnosti spoznaje.ˮ

Glavni junak Trojanowljevog proslavljenog Sakupljača svjetova jedan je od čuvenih putnika XIX. stoljeća, sir Richard Francis Burton, čovjek koji je svoju znatiželju pustolova prošetao s kraja na kraj zemaljske kugle, ostavivši iza sebe preko četrdeset što napisanih, što prevedenih knjiga, među poznatijima prijevode Hiljadu i jedne noći i Kama Sutre na engleski jezik. Burton je u svojim ekspedicijama zvanično kartograf, geograf, kapetan vojske East India Company, istraživačk koji dolazi ispred Royal Geographic Society, povremeno i diplomata, nezvanično možda i nekakav špijun, koji se u Perziji zove Mirza Abdullah al-Bushri, a u Arabiji uzima ime Haji Abdulah da bi hodočastio iz Medine u Meku i o tome napisao jedan od zanimljivijih, Iliji Trojanowu svakako jedan od referentnih, “od ideološke klevete i rasističke nadmenostiˮ slobodnih, nemuslimanskih putopisa sa hadža. U uvodu hadžijskom putovanju, pod naslovom Ka svetim izvorima islama: Hodočasnik na putu za Meku i Medinu, Trojanow razliku između putopisa napisanog perom i iskustvom autora muslimana (navode se, recimo, Naser Hosrov, Ibn Jubayr, Muhammed Asad) u odnosu na putopise autora sa Zapada prepoznaje u tendenciji ka subjektivizmu – drugim riječima, u apsolutnom povjerenju prema validnosti vlastitih utisaka, raspoloženja i promišljanja – koja je kod prvih nezamisliva, a kod drugih nezaobilazna. Šečerović primjećuje da je opiranje monolitnoj subjektivnosti “jaˮ pripovjedača, kakav dominira u europskom romanu kolonijalne epohe XIX. stoljeća, radikalan pripovjedački postupak Trojanowljevog Sakupljača svjetova, čime se imperijalističkom književno-ideološkom diskursu (moj krajnje nesavršen pokušaj parafraze Edwarda Saida), a time i devetnaestovjekovnoj kulisi ovog romana, suprotstavljaju perspektive višeglasja.

            Pošto je Trojanow i sam putnik i istraživač, koji jezgru spisateljskog materijala crpi upravo iz iskustva putovanja, vjerovatno bi bilo isuviše površno njegovu književnost proglasiti pukim obračunom sa idejama XIX. stoljeća, već radije pregovaranjem o pitanju istine u ljudskom svijetu. Svoj esej Neodmjereno pisanje započinje citatima Josepha Conrada i Roberta Louisa Stevensona, kojima se smatra bliskim po tome što pisanje romana uvijek započinje skiciranjem nekakve karte. Istraživanjem zone podudarnosti između pisanja i kartografije zapravo je napravljena uvertira u autorovu polemiku sa idejom sveznajućeg pripovjedača (dakle, i sa književnošću devetnestovjekovnog realizma kao njegovom posljednjom krunidbom), jer, pogled na mapu analogan je pogledu sveznajućeg pripovjedača na događaje o kojima pripovijeda. Jedna, međutim, još važnija sličnost između pisanja i pravljenja karti leži u neminovnosti izbora perspektive. “Bogˮ, zaključuje Trojanow, “ne može biti pripovjedačˮ, jer kad bi morao pripovijedati “izgubio bi svoju svemoć i morao bi se odlučiti za jedan prikaz od bezbroj mogućih.ˮ

            Opsesija putovanjem, koju Trojanow dijeli sa duhovima XIX. stoljeća, možda će se čovjeku današnjem učiniti udaljenijom nego što su se pomenutom gospodinu Burtonu činila ostrva usred Pacifika ili najsjevernija tačka Aljaske, zato što su njegova iskustva putovanja definirana okvirom “kulturnog turizmaˮ (kada je riječ o najvećem procentu građanstva u našem stoljeću), ili, s druge strane, pomalo pompeznim konceptom “nomadskog identitetaˮ, koji jednu mješavinu neobavezujućih stavova po bilo kojem pitanju pakuje u kosmopolitsku ambalažu po mjeri današnje globalne civilizacije, te u skladu s njenim globalističkim apetitetima. Pitanje koje postavlja Trojanow – sasvim u duhu intelektualne tradicije koja njeguje ideju društvenog egalitarizma, pa zašto ne i anarhizma kao nekakvog kompasa na jednoj utopijskoj putanji (primjer toga bi bio njegov esej Svi putevi vode u utopiju) – glasi: do kada ćemo se praviti da kosmopolitska neminovnost naše savremene civilizacije nije privilegija samo jednog dijela planete, na koju milijarde pripadnika čovječanstva ne polažu nikakva prava ni izglede? Upravo u tome bi se sastojao i primarni etički impuls i krajnja politička relevantnost romana Iza bijega: razotkrivanje da je zahtjev koji pred savremenog čovjeka stavlja njegova vlastita epoha bolno proturječan – biti “građanin svijetaˮ, dakle, bez obzira na kojem mjestu na toj planeti se nalazio, konzumirati jednu globalnu nedestilovanu pseudo-kulturu koja ne zna za granice i razlike među ljudima jer jednako dobro uspijeva u urbanim džunglama post-industrijske Amerike, koliko i u maglovitim zabitima pred-historijske Bosne; a istovremeno, biti beznadežno determiniran vlastitom nacionalnošću, državljanstvom, porijeklom, zavičajem, bojom kože, imenom, jezikom kojim govoriš, i na svojoj koži osjetiti stvarnost suvremenog svijeta kao labirint sagrađen od beskonačno mnogo zidova i žičanih ograda koje nikada ne griješe po pitanju toga s koje strane je kome mjesto. Zbog toga se odnos stranca spram zajednice, odnos koji je, dakle, od suštinske važnosti za čitavu historiju romana, izvrće kod Trojanowa naopačke, a roman Iza bijega artikulira ga kao san o konačnom gubitku svih određenja koja su rezultat pukih izvanjskih okolnosti. “Zavičaj je ono što u tebi ne može umrijetiˮ, kaže fragment XCIX – “Iluzija koja ne nestane ni onda kada više ne vjeruješ u nju.ˮ Iz sličnih ili istih razloga se ovdje onaj koji bježi pojavljuje kao autentičan – jedini moguć? – junak književnosti zasnovane na figuri putovanja, pošto je istinsko putovanje, naime, ono koje bi završilo nekom spoznajom ili čak preobražajem, čovjeku sretnijeg dijela svijeta onemogućeno u suvremenim okvirima, jer bez razloga da bježi niko ne putuje zaista.

            U pomenutom pogovoru ovom izdanju Trojanowljevog Iza bijega, Naser Šečerović ističe važnost pojavljivanja ove knjige u njemačkom književnom i kulturnom kontekstu jednom vrlo zanimljivom opservacijom: “Trojanow nastoji ispuniti prazninu jednog pojma koji njemačkom čitaocu uglavnom ne znači ništa, jer on najčešće nema neposredno iskustvo bijega.ˮ Složit ćemo se da, u usporedbi sa njemačkim, bosanskohercegovački čitatelj ima to neposredno iskustvo bijega i izbjeglištva, ali je i dalje otvoreno pitanje, kada je riječ o našem društvu generalno, da li je bivši prognanik sposoban u sebi otkriti nešto više od cinika da bi egzoduse drugih naroda poštedio sebisvojstvenih apstrahovanja, koja su, iznova se potvrđuje, prvostepeni oblik nasilja. Imao sam priliku svjedočiti jednom razgovoru trojice ljudi o slučaju grupe od tridesetak migranata koji su umrli pri pokušaju ilegalnog ulaska u Veliku Britaniju smrznuvši se u hladnjači prevoznog sredstva. U razgovor sam se uključio pomenom romana Ljudi na suncu, palestinskog pisca Ghassana Kanafanija, u kojem dvojica izbjeglica umiru na isti način putujući za Kuwajt, samo od pustinjske vrućine, sakriveni u limenom rezervoaru krijumčarskog kamiona. Sumnjam da ću ikoga iznenaditi ako kažem da ova referenca meni i sugovornicima nije bila zajednička, ali ću možda samoj situaciji dati jedno značenje više ako dodam da se razgovor odigrao ispred jedne sarajevske knjižare.

Ono u što možemo biti sigurni jeste da u Iliji Trojanowu mnoge bosanske neminovnosti imaju ozbiljnog i strpljivog sugovornika, što postaje krucijalno u trenucima kada svijet okreće leđa ideji susreta različitih kultura, dakle, jednoj od posljednjih preostalih utopijskih vizija današnjice, koju Trojanow (u koatorstvu sa Ranjitom Hoskoteom) brani u eseju Confluences: Forgotten Histories from East and West iz 2012. godine, polemizirajući sa Huntingtonovom tezom o neminovnom sukobu civilizacija i svim njenim najrecentnijim političkim i doktrinarnim realizacijama, a zastupajući, kako piše na jednom mjestu Vahidin Preljević, “gledište da je izvorište svake (napredne) kulture u amalgamiranju različitog.ˮ Prisustvo Ilije Trojanowa u bosanskohercegovačkoj kulturi je otvorena putanja, te je za vjerovati da će i ova važna knjiga vrlo brzo dočekati svoj prvi bosanski prijevod.

 5,524 total views,  2 views today

Komentariši