Razmrvljeni život na ludističkom horizontu

Anita Pajević, Redukcije, Zenica,Vrijeme, 2019.

PIŠE: Ivana Golijanin

U zatvorene i svijetle prostorije pjesnikinja Anita Pajević postavlja svoju cameru obscuru i premješta, raspoređuje i osvjetljava boje i zvukove, stvari i tijela; oblači, svlači i razgolićuje. Korice njene druge zbirke pjesama naslovljene Redukcije najavljuju Twin Peaks, atmosferu kultne tv serije Davida Lyncha; pjesme koje slijede tačno određuju prostor koji zamjenik šerifa Hawk opisuje kao Black Lodge – legenda kaže da naš duh mora proći tuda na putu do savršenstva. Tamo spoznajemo sopstveno ja koje je prisutno u sjeni. Dizajn korica kao uvertira – jer je prikladno govoriti rječnikom muzike – odzvanja kao potmuo zvuk koji dolazi iz dubina svijesti lirskog ja što se bori sa vlastitim demonima a na drugome mjestu čujemo odjek pjesnikinje koja piše, misli, osjeća, priređuje i zamišlja.

Pajević, autorica zbirke Perlinov šum (2016.) i urednica facebook stranice Poeziju na štrikove svojom drugom knjigom pokazuje izuzetnu spretnost u pjesničkom umijeću, upućujući na zanat, na tehniku i ono što je bila prvobitna definicija umjetnika: zanatlija. Njena poezija je, poput impulsa postmoderne lirike, uronjena u ono što je Rilke nazvao unutrašnjošću svijeta a posredstvom različitih i često fragmentiranih i fantazmagoričnih pjesničkih slika ona osvaja prostor duše. Poetski model unutar kojeg se Pajević (po)javila jeste svojevrsni model egzistencije ili (negativna) analiza bića u svijetu. U iskidanoj sintaksi, raslojavanjem semantičkih nanosa rasutog svijeta, zbirka Redukcije tematizira jezik u upotrebi i njegovo okoštalo značenje posredstvom nizanja poetskih slika nadrealnog i ludičkog horizonta.

Kao i u svojoj prvoj zbirci pjesama i ovdje je prisutno suočavanje raznolikih svjetova: mitsko, japanski anime, muzika i popularna kultura. Uspostavljajući intertekstualni stihovni dijalog sa filmom Spirited away (u pjesmi istog naslova), serijom Twin Peaks (u istoimenoj pjesmi), mitskom plesnom sekvencom dočaravanja smjene godišnjih doba Pine Bausch, patronusima iz Harry Pottera i meditacijskim mantrama (u pjesmama Om i Sanjarije), Pajević pozicionira lirski subjekt na raskrsnicu života i stvarnosti.

Premda ovu zbirku čini znatno manji broj pjesama nego u njenoj prvoj knjizi, može se zapaziti kako se takvim odabirom dosta konkretnije uspostavlja koherentnost cjeline; tematsko-motivska zaokupljenost meandrira između tragičnog gubitka oca, pokušaja da se u stih upišu ljubav i njene varijacije, ali i da se ponudi opažanje stvarnosti koju živimo.

Amigdala počinje stihovima: podijelila sam svoj mrak / s općim mrakom / tako mi se mrak smanjio/ i zgusnuo istovremeno i odražava intenciju u kojoj Pajević redukujući broj pjesama u zbirci, u isto vrijeme, nudi više sebe, a ne stoji distancirana od vlastitih stihovnih kreatura. Ovo je vidljivo i u pjesmi Tuga mi je mali tromb koju možemo čitati na portalu Kritična masa, a koja je starija verzija ove pjesme u Redukcijama. Pajević destiluje riječi i stihove sobom i svoje ja primiče empatiji koju zatičemo kod lirskog subjekta:

Stih starije verzije pjesme glasi:

„U bakinoj sobi sve sve se od tri sata / pomjera ili kreće / madrac se, tako mi svega, / proteže ako sjedneš / iz jastuka po parketu posvuda djetelina“ „(…) živi su ti jastuci, bako, i neću da spavam na njima ako / tebe nema „

Sa druge strane, konačna verzija počinje sa:

„u bakinoj sobi sve se od tri sata / pomjera ili kreće /madrac se, tako mi svega, /proteže kada sjednem /iz jastuka trusi djetelina umjesto perja / živi su ti jastuci, bako, i neću da spavam na njima / otkad tebe nema „

Kurziv u drugom primjeru, jedno naizgled posve banalno tehničko rješenje, postaje odraz izuzetne emotivne povezanosti sa osobom koje više nema. To što se djetelina trusi odjekuje snažnije od slike djeteline posute po parketu i doprinosi da emocije ne bljesnu samo na trenutak nego da bukte cijelom pjesmom. Kako ovdje tako i cijeloj zbirci, pjesnikinja pokazuje svoje lirsko, zanatsko umijeće oblikovanja stiha smislom gdje jezička igra nije samo proizvoljni spoj zvuka i formalne organizacije pjesme, nego istinsko i kompleksno suglasje misli i emocija.

Povremeno tjeskobne redukcije jezika na planu stvaranja poetskih slika, munjeviti prelazi iz svijeta stvarnosti u fantastično, fragmenti u kojima naziremo stvarne ljude i metafore koje čine pjesme hermetičnim, sasvim sigurno mogu od čitanja odvratiti nestrpljivog čitaoca a neprepoznavanje svih intertekstualnih referenci koje Pajević koristi mogu nam uskratiti smisao cjeline.

U pitanju su ne samo velike priče poput serije Davida Lyncha ili filma Spirited away, nego i upliv naizgled sitnih i beznačajnih riječi koji vode dijalog sa nekim svojim prethodnim simbolikama ili metaforama; kupine koje mi od aprila rastu ispod kose / ispirem ih dugo, /dvaput i s puno vode / samo prsti negoduju / trljam dušu / u tjeme iz pjesme Om nisu prozvoljno odabrane – one su simbol duhovnog nemara i tuge.

U pjesmi Twin Peaks lirsko ja, poput agenta Coopera, tumara i traga a oči mu se čas zamućuju a čas bistre u potrazi za smislom.

(…) rastvorio si prozore / da bi smarao pčele / zašto mi to pokazuješ / istu noć Cooper zamišlja u meni: / ako Laura Palmer ostane bez hrane /žvakat će i povratiti / vlastite demone

Informacije o svijetu u Redukcijama pristižu kao snop rasutih slika. Unutrašnji prostor postaje jedini relevantan, štaviše – autentičan, autoričin prostor pisanja koji ne podliježe pravilima legitimnog svijeta.

Redukcije je zbirka svođenja na bitno, ali je i potraga za transcendentalnim kroz nizanje neosporno uspjelih vizualija. Cjelina koju čine pjesme podrazumijeva boravak lirskog ja u fiktivnom svijetu bestjelesnih glasova i koraka na putu do spoznaje. Anita Pajević nas, povremeno rizikujući hermetičnost vlastitog stiha, podsjeća na to da poeziju moramo d/o/živjeti kako bi ona imala svoj smisao, a zbrajanjem realnih i izmaštanih sekvenci autorica nastoji kompletirati put jednog ja kroz različite predjele stvarnosti.