Dževad Karahasan : “U miru”


Dževad KARAHASAN

U MIRU – S KIM?

Mir je sreća ako taj mir ne nosiš (osjećaš) samo u sebi, nego i druge obasjavaš njime. 

Albertus Magnus     


1. U miru sa svijetom


Možda je najbolje početi jednim priznanjem: ja sam izrazito začuđen i zbunjen čovjek. Ne bih mogao reći kad je počelo moje čuđenje, vjerovatno s mojim rođenjem ili čak prije njega, ali početak moje zbunjenosti mogu prilično precizno vremenski odrediti. Učiteljica Zora nam je, kad sam bio učenik drugog razreda osnovne škole, govorila o hidroelektrani Jablanica, jednom od svijetlih primjera napretka u Bosni i cijeloj Jugoslaviji. Govorila je o kućama koje će ubuduće osvjetljavati moćne električne sijalice, o djeci koja će se obrazovati uz radio a ne uz nepismene bake, o televiziji koja će svako selo povezati sa cijelim svijetom; nakon toga je govorila o problemima koje je trebalo savladati tokom gradnje, o dramatičnim proljetnim danima, kad je nabujala rijeka nosila sve pred sobom, o herojskim naporima graditelja, a predavanje je završila egzaltiranim uzvikom: „I tako je čovjek još jednom pobijedio prirodu!“

     Odmah nakon toga je školsko zvono označilo kraj nastave i početak moje zbunjenosti. „Zašto je čovjek pobijedio prirodu?“, pitao sam se dok sam se vraćao kući, „zašto se uopće nadmetao s njom?“ Priroda je za mene bila janje Tarzan, koje sam volio kao i bilo kojeg drugog člana obitelji, možda i malo više, jer sam se s njim razumio bolje nego s bilo kim drugim; priroda su bile jabuke u vrtu iza kuće, potok u kojem se moglo i kupati ako se pregradi i tako napravi bazen, priroda su bile kupine na proplancima obližnje borove šume… „Zašto bih ja trebao pobijediti Tarzana ili potok“, pitao sam se zbunjeno, „ zašto bih se i kako uopće mogao natjecati s njima?“

     S godinama se moja zbunjenost, koja je tada i tako počela, pojačavala i produbljivala. Jedan od temelja socijalizma bio je, kao što znamo, „naučni optimizam“, slika svijeta utemeljena na naučnim saznanjima i obilježena uvjerenjem da nauka može riješiti sve ljudske i svjetske probleme. A taj „naučni optimizam“ bio je, istinu govoreći, samo fasciniranost tehnikom i slijepo povjerenje u nju, tako da je svakodnevno, u svim jugoslavenskim medijima „čovjek  pobjeđivao prirodu“ novim elektranama, aerodromima, tunelima i mostovima. Iskreno sam se trudio da odgonetnem u čemu se sastoji naša pobjeda nad prirodom, koju smo proslavljali u medijima, na kojem planu i kako smo se natjecali, u kojoj igri i prema kojim pravilima. Nisam primjećivao da u svojim monolozima i rijetkim razgovorima na tu temu ustvari samo nastavljam davni razgovor s učiteljicom Zorom kojim je počela moja zbunjenost: „Kako se možemo natjecati potok i ja? Kako može borova šuma pobijediti mene ili ja nju?“ Ali se sada više nisam bavio prirodom koju sam poznavao u djetinjstvu, nego „naučenom prirodom“ koju su mi slikale knjige koje sam čitao, slike koje sam volio, filmovi i ideje koje su me oduševljavale. „Ne natječem se ja s rijekom koju sam pregradio, a još manje se ona natjecala sa mnom“, mislio sam ili govorio rijetkim sugovornicima na tu temu. „Moramo imati dovoljno veliki fond zajedničkih osobina da bismo se mogli natjecati, a rijeci i meni zajedničko je samo to što tečemo, odnosno protičemo. Agon bilo koje vrste moguć je samo onda kad postoji određeni fond zajedničkih osobina, interesa, razloga.“

     Vremenom sam povjerovao da je naša, ljudska, „pobjeda nad prirodom“ samo licemjerni eufemizam, koji razaranju, devastaciji i zloupotrebi treba dati lijepo ime, ali mi to nije pomoglo da shvatim bilo šta o našem odnosu prema prirodi, koju smo i dalje svakodnevno pobjeđivali. Razlozi, izvori i mehanizmi našeg djelovanja ostajali su skriveni, kao što su bili onda kad sam bio učenik drugog razreda. Tek prije dvadeset ili malo više godina naslutio sam neka moguća objašnjenja. Tada sam, naime, na postdiplomskom studiju komparatistike na sarajevskom Univerzitetu vodio dvosemestralni kurs „Faust i Don Juan kao temeljni mitovi moderne“. Tokom priprema za predavanja primijetio sam da je Faust-motiv mjesto diskontinuiteta u evropskoj tradiciji, mjesto koje iz temelja mijenja pojam znanja i njegovu ulogu u čovjekovom boravku na svijetu. Svi ljudi i svi književni junaci prije Fausta sticali su znanje kako bi uz njegovu pomoć razumjeli svijet, dok Faust znanje stiče kako bi njime ovladao, što je Faustov suvremenik Francis Bacon eksplicitno izrazio tvrdnjom da je znanje jednako moć. To nam je i Goethe rekao sasvim jasno. On daje svom junaku Faustu da prevodi Ivanovo evanđelje, pa već u prijevodu prve rečenice (En arche en ho logos) pokazuje potpuni prekid sa svim što je prije bilo. U Faustovom prijevodu „logos“ nije govor ili riječ, nije ni skriveni zakon prema kojem funkcionira univerzum, kao za Heraklita, nije ni učenje, mišljenje ili ideja – Faust riječ „logos“ prevodi sa „čin“ i time pokazuje da njega ne zanima ni refleksija, ni razumijevanje svijeta, ni pravilno imenovanje stvari, njega zanima samo djelovanje, moć, učinak.

     One koji ne vjeruju mom tumačenju Goetheovog „Fausta“ mogla bi možda uvjeriti letimična usporedba Fausta i njegovog prethodnika Teofila, prvog kršćanina koji je svojom krvlju potpisao ugovor o prodaji svoje duše đavlu (u šestom stoljeću, ako je vjerovati Eutychianu). Teofil je  prodao dušu vragu da bi mu on vratio bogatstvo i društveni ugled, koje je Teofil izgubio zato što je poštovao kršćanske vrijednosti (tako, između ostalih, stvari predstavlja trubadur Rutebeuf, koji je u 13. stoljeću napisao izvrstan dramski miraculum o Teofilu). A Faust radi to isto, dakle prodaje dušu đavlu, da bi stekao neograničenu moć – on hoće da jede jagode usred zime, hoće da se šali s papom, naprimjer tako da nevidljiv pohodi papinu trpezariju i pojede mu objed, hoće da u svoju sobu dobije svaku ženu koju poželi ili da bude prenesen u sobu svake žene koju poželi, i to u trenutku u kojem je osjetio želju.  Faust dakle želi da se izdvoji iz vremena i prostora, jer onaj ko jede jagode usred zime ne podliježe zakonima vremena, kao što onaj koji iz Njemačke u tren oka dospije do Rima ne podliježe zakonima prostora. A onaj ko ne podliježe zakonima vremena i prostora, ne podliježe ni ograničenjima bića iz ovog svijeta – upravo onako kako su od zakona prirodnog svijeta slobodni Bog i đavo. Osvojivši tu i takvu moć, Faust se izdvojio iz prirodnog svijeta, uzdigao se iznad njega ili se okrenuo protiv njega, u svakom slučaju on više nije dio svijeta (upravitelj, oikonomos), nego nešto posve drugo, recimo vlasnik ili gospodar (despotes). Tako je „faustovski čovjek“ sebe osudio na ontološku osamu: on nije stvorenje (dio svijeta), nije Bog (stvoritelj) i nije đavo, on je nešto posve drugo od svega što se do njegove pojave poznavalo i moglo zamisliti.

     Vjerujem da odnos ovog novog čovjeka prema svijetu jasno pokazuju moderni gradovi, izgrađeni od baroka naovamo. Ti gradovi se ne prilagođavaju terenu na kojem nastaju, nego teren prilagođavaju sebi. Njihovi trgovi imaju pravilan geometrijski oblik, a ulice su prave i uredno poslagane prema jednom geometrijski pravilnome modelu. U strukturi grada, kao i u formi svake pojedinačne građevine, dominira princip simetrije. Mi dobro znamo, kao što su znali i graditelji tih gradova, da geometrija i simetrija nisu od ovog svijeta i da, prema tome, sve te simetrične i geometrijski pravilne forme ne pripadaju prirodnom svijetu. Ali šta s tim? Njihova primarna zadaća je da pokazuju koncept graditelja, a tek sekundarna zadaća im je to da pripadaju stvarnom svijetu i budu mjesto boravka nekim ljudima. Jer radi se o tome da moderni čovjek stvarni svijet vidi kao materijal pomoću kojeg on može ostvariti svoj koncept – prilagođavajući ga svom konceptu moderni čovjek popravlja svijet, čini ga boljim, čini ga dostojnim postojanja.

     Tako su, rekao bih, počele naše „pobjede nad prirodom“. Nismo je pobjeđivali u natjecanju, priroda se s nama nikad i ni u čemu nije natjecala, nego u neobjavljenom ratu koji vodimo protiv svijeta. U nizu svojih pobjeda postigli smo mnogo:  otrovali smo vode, zatrpali oceane plastikom, zagadili zrak, zatrovali tlo, iskorijenili više od polovine biljnih i životinjskih vrsta, veliki dio planete na kojoj živimo pretvorili u smetljište… Doveli smo svijet do nijemosti. „Ništa mi se više ne obraća“, bilježi Walter Benjamin i stanje svijeta/prirode u našoj epohi opisuje kao izrazito tužno. Ontološku osamu modernog čovjeka pokazuje i naš pojam mira. Za nas je mir samo odsustvo rata, odnosno svako stanje u kojem se ne sukobljavaju vojske dviju ili više država. Mi ne možemo ni zamisliti da bi se moglo, da bi se moralo, biti u miru i sa svijetom. Možemo li mi uopće biti u miru jedni s drugima, ako nismo u miru sa zrakom i vodom, s planinama i šumama, sa pticama i ribama? Imamo li pravo nadati se miru među nama, ako smo u stalnom ratu sa svim oko sebe? „Da bih živio sretno, moram biti u skladu sa svijetom“, zabilježio je Ludwig Wittgenstein u svom dnevniku. Usudio bih se parafrazirati ovu misao i reći: da bi se živjelo u miru, mora se najprije biti u miru sa svijetom.


2. U miru sa sobom

„Ne živimo, doduše, u miru sa svijetom, ali zato ne živimo u miru ni sa sobom.“ Tako bi nas, pretpostavljam, tješio danas neki cinik. A i na to nas je upozorio Goethe u „Faustu“. Kad je potpisao ugovor o prodaji duše s Mephistophelesom, Faust je odredio rok za isporuku: „Kad trenu kojem budem moro reći: / Ne prođi! Ti si lijep tako! / U okvire me istog trena meći, / Tad propasti će meni biti lako!“[1]

     Goetheov Faust je očigledno svjestan činjenice da će izgubiti sebe kad prihvati moć koja nije po ljudskoj mjeri, jer je siguran da nikad više neće poželjeti da jedan trenutak potraje i dozvoli mu da još malo uživa ili da predahne i upita se gdje je, zašto je i kako. A to znači da više nije čovjek, jer naš, ljudski, boravak na svijetu može se usporediti sa situacijom glumca koji je gurnut na pozornicu bez objašnjenja i pripreme. Pozornica je osvijetljena i gledaoci su tu, i drugi glumci su tu, na pozornici, i on mora igrati, iako ne zna u kojoj predstavi i koju ulogu on treba igrati, ne zna igra li komediju ili tragediju, ne zna u kakvim je odnosima s drugim likovima. Stvari postaju još gore kad on shvati da ni drugi glumci nemaju pojma u kojoj predstavi igraju i o čemu se uopće radi u ovoj izvedbi – dok je mislio da oni znaju, mogao se nadati da će mu oni pomoći, a sad mu je jasno da su svi jednako izgubljeni. Upravo to je naše stanje na svijetu, jer u život ulazimo bez proba, bez pripreme i bez šaptača koji će nam šapnuti pravi tekst kad zaboravimo šta trebamo reći ili kažemo nešto pogrešno. Pravo olakšanje u toj mahnitoj predstavi donose nam trenuci ljepote, užitka, predaha, trenuci koje želimo produžiti, zaustaviti, zadržati u sjećanju i osjećanju. U takvim trenucima možemo se upitati o sebi, možemo saznati ili bar naslutiti nešto o drugim glumcima s kojima moramo igrati, možemo bar pokušati da razumijemo šta igramo i razmisliti o tome kako da odigramo iduću scenu a da to bude u skladu s našim bićem. Onaj ko se odriče takvih trenutaka sigurno nije čovjek, on na neki drugi način boravi u ovom svijetu.

     Onaj ko neće ili ne može poželjeti da jedan trenutak potraje, odrekao se i svoga patetičkog bića, jer emocije su, kao što znamo, mnogo sporije od razuma. Da bi saznao, da bi artikulirao i doživio emociju, čovjeku treba vremena, treba mu dakle da se zaustavi i potraje trenutak u kojem je on nešto osjetio. Bez tog produženog trenutka, emocija ostaje samo nagovještaj. A biće koje na svijetu boravi bez emocija možda funkcionira ali sigurno ne živi.  To biće se ne može sresti sa sobom, ne može sebe doživjeti, jer ne zna šta mu je važno, potrebno, šta ga oduševljava, za čim čezne. To bi moglo biti biće koje se sastoji od čiste misleće supstance, lišeno osjećanja i sjećanja, iskustava i tijela, lišeno svih veza sa stvarnim svijetom, nešto poput kartezijanskog koncepta čovjeka. A to nas opet vodi do baroka i do nešto mlađeg Faustovog suvremenika Renatusa Cartesiusa, koji je nekako tako zamišljao čovjeka koji saznaje – kao bestjelesnu misleću supstancu bez veza sa stvarnim svijetom, koju je Maurice Merleau-Ponty s pravom nazvao utvarom. Zato onaj ko ne može poželjeti da lijep trenutak potraje ne može sresti sebe: i ako bi bio sposoban da sretne, ne bi imao koga, jer on je utvara.

      Ali on ne može sresti ni druge, jer on je nosilac odnosno otjelovljenje moći, a moć osamljuje, izdvaja, udaljava. Susret se odvija među sugovornicima, među ravnopravnim ljudima koji stoje licem u lice jedan prema drugome, a moć uspostavlja među ljudima hijerarhijske odnose. Time je taj čovjek ostao bez mogućnosti da se raduje i da upozna sebe. Bez drugih nema radosti, Albert Camus je sigurno bio u pravu kad je primijetio da radost čovjeku može donijeti samo neko drugi, čovjek koji bi se radovao sebi bio bi izrazito originalan primjerak svoje vrste. A ni upoznavanja sebe nema bez drugih, naši sugovornici svjedoče naše postojanje i otkrivaju nam naše biće. Moja slika u mojim očima sigurno ne odgovara istini, tek pogled drugih očiju u moje biće otkriva mi sadržaje koje nisam mogao ili nisam želio vidjeti. Naravno, ni moja slika u sugovornikovim očima ne odgovara istini, ja sebe prepoznajem i saznajem uspoređujući jednu s drugom različite slike mene, onu koju ja imam o sebi i one koje mi  pokazuju oči mojih sugovornika. Bez sugovornika sebe sigurno nikad neću uistinu upoznati, čovjek se sa sobom pouzdano susreće samo u očima drugoga. Tek tada, kad je sreo i upoznao sebe, čovjek može živjeti u miru sa sobom i sa svijetom. Kako ću živjeti u miru sa sobom, ako ne znam s kim?


[1] Goethe, J.W. von, Faust, Globus Media, Zagreb, 2004. Str. 72. Preveo s njemačkog: Tito Strozzi.


3. U miru s drugima

Sada dolazimo do onog značenja koje „mir“ ima u našem vremenu, naime do mira kao suprotnosti ratu. Kako danas u našem svijetu postići mir među zajednicama? Nikako, jer u našem svijetu traje „rat sinova svjetla protiv sinova tame“, kako je stanje svijeta u svoje vrijeme, u prvom stoljeću stare ere, definirala dualistička sekta esena. A taj rat se, kako nas je podučio esenski spis pod tim naslovom, okončava tek na kraju vremena. Ja sam zloupotrijebio taj naslov da bih opisao stanje svijeta danas, računajući s tim da neke bitne razlike ne treba posebno objašnjavati. Naprimjer to da je esenski „rat sinova svjetla protiv sinova tame“ religijski, a naš historijski ili ideološki, tako da se njihov odvija u svim svjetovima, a naš u ovom jednom jedinom na koji smo osuđeni; a ni one razlike koje proističu iz ove temeljne, naprimjer razliku između dva oblika dualizma.

     Ideološka slika svijeta je dualistička ali je formalno sekularna, pa nam ne može dati vjeru i nadu u konačnu i nesumnjivu pobjedu pravde i istine, ona nam obećava samo rat bez kraja. Ako nema pravog, „vrelog“ rata, ideologija nudi „hladni“, ako nema oružanog rata, ona nudi rat riječi ili neku drugu formu rata bez oružja. U ideološkom dualizmu stoje dva kolektiva jedan prema drugome, „mi“ nasuprot „njima“. Na našoj strani su istina, dobro i ljepota, zato „mi“ ne bismo činili zlo ni onda kad bismo to pokušali. Kad okupiramo neku drugu zemlju, mi je ustvari oslobodimo; naše bombe i rakete ubijaju samo one koji su to zaslužili, tako da se ne može govoriti o nevinim žrtvama ni onda kad neku školu sravnimo sa zemljom i pobijemo sve učenike u njoj – to je samo kolateralna šteta. Mi smo zato sinovi svjetla. Nasuprot „nama“, „oni“ su sinovi tame, kod njih stvari stoje sasvim suprotno, jer su na njihovoj strani laž, zlo i rugoba. „Oni“ uništavaju i onoga kome pomažu, oni lažu i onda kad pitaju, oni ni greškom ne mogu učiniti nešto dobro. Oni žive u „carstvu mraka“, naseljavaju „osovinu zla“, ili kako već mi ispravni imenujemo „njihov“ neispravni svijet. Kako postići mir između „nas“ i „njih“? Bojim se nikako, jer što više nekoga mrzimo on nam postaje sve važniji, i što duže s nekim ratujemo postajemo mu sve sličniji.

     Ili možda ipak može, naprimjer obnovom etičkog tipa mišljenja? Etika bi nas upozorila na to da smo „oni“ i „mi“ imali ponešto zajedničko i prije nego smo počeli ratovati, jer etika uključuje, za razliku od ideologije koja isključuje, a podsjetila bi nas i na to da razlike između „nas“ i „njih“ dobivaju značenje i smisao samo na temelju onoga što nam je zajedničko. Etika nipošto ne isključuje osudu, ali zahtijeva od nas da ono čemu sudimo upoznamo i razumijemo. Na početku upoznavanja mogli bismo primijetiti da su i „oni“ ljudi kao mi, sigurno drugačiji od nas, možda manje dobri, ali ljudi. To bi otkrilo široko polje onoga što je „nama“ i „njima“ zajedničko, od toga da i „oni“ imaju roditelje i djecu, sve do pretpostavke da možda i oni žele neko dobro, kao i „mi“, ali da oni do tog dobra traže neki svoj put. Važno je naglasiti da „etički pogled“ na protivnika ne ukida neprijateljstvo i ne okončava sukob, on nam samo ne dozvoljava da zaboravimo svoju odgovornost prema sebi, naprimjer prema svojoj ljudskosti, a time i prema protivniku, koji je također čovjek.

     Na samom početku evropske kulturne tradicije stoji impresivan primjer etičkog mišljenja u ratu. To je naravno „Ilijada“, ep o ratu Ahejaca/Helena i Trojanaca. Autor epa Homer ne skriva i ne zaboravlja činjenicu da je on Ahejac, zbivanja se opisuju iz perspektive Ahejaca, nema sumnje u to da smo ovdje „mi“ Ahejci, a „oni“ Trojanci. A ipak je najljepša i najemotivnija epizoda epa ona koja govori o oproštaju Hektora, najvećeg trojanskog junaka, i njegove žene Andromahe, uoči Hektorovog dvoboja s ahejskim junakom Ahilejem. S njima se čitalac emotivno identificira, njih najbolje razumije, u njima vidi otjelovljene bitne vrline, u  njihovoj sudbini prepoznaje neizbježnu ljudsku tragediju. Ahejac Homer pokazuje nam ljudsku veličinu Trojanca Hektora, junaka neprijateljske vojske. A najveći junak ahejske vojske Ahilej, nakon pobjede u dvoboju, barbarski skrnavi Hektorov leš i prestaje se iživljavati na mrtvom neprijatelju tek kad je osjetio stid; a stid je osjetio kad je pred sobom vidio sijede kose Prijama, Hektorovog oca. Stid koji je osjetio pred svjedokom i žrtvom svog barbarstva, razumijevanje za bol oca, saznanje da je neprijatelj čovjek – to je Ahileja preobrazilo i učinilo ga istinskim herojem.

     Ne mogu se oduprijeti iskušenju da s ovim povežem još jedan primjer etičkog mišljenja u ratu i govora o ratu. Eshil je sudjelovao kao vojnik u ratu protiv Perzije, a svoju tragediju „Perzijanci“ napisao je iz “perzijske perspektive“, postavljajući majku perzijskog kralja u središte drame. Majka koja gubi sina svojom sudbinom otjelovljuje peripetiju, prelazak iz stanja sreće u stanje nesreće ili obrnuto, preobražava se, dolazi do temeljnog ljudskog saznanja, onog saznanja koje je Ahilej stekao pred očajnim ocem.  Je li Eshil mogao ovako napisati „Perzijance“ zato što je rastao uz Homerovu „Ilijadu“? Ne znam, ne mogu to znati, ali sam siguran da mu je odrastanje uz Hektora, Prijama i Ahileja pomoglo da svoju tragediju napiše upravo ovako.


4. U MIRU S KIM?


     Etičko mišljenje nije dovelo do mira između Ahejaca i Trojanaca, nije pomirilo Perzijance i Helene, nije oživjelo Hektora niti spasilo Prijama. Ali je pomoglo da jedni druge počnu upoznavati, dovelo ih je do bitnih ljudskih saznanja i tako postavilo temelje za neki mogući mir, pravi mir a ne primirje, jer bi mu osnova bilo međusobno razumijevanje i poznavanje nekadašnjih neprijatelja, a ne umor i iscrpljenost koja im ne dozvoljava da dalje ratuju.

     Pretpostavljam da odricanje od moći nikom od nas neće pomoći da  pristane na neizrecivu složenost vlastitog bića i počne živjeti u miru sa sobom. Ali mu hoće pomoći da se otvori prema drugima, oslobodi straha od drugog čovjeka, upozna sebe i otkrije u sebi ono što nije želio vidjeti ali i ono što bi rado prihvatio da ga je uspio vidjeti. A to je sasvim dobra osnova za neki mogući život u miru sa sobom. Slično tome, znam da naše odricanje od daljih pobjeda nad prirodom neće oživjeti izumrle vrste biljaka i životinja, niti će donijeti čistu vodu milionima ljudi koji umiru od žeđi ili zagađene vode. Ali hoće pomoći nama da saznamo ono što su naši stari dobro znali – kako je lijepo i kako je sveto  biti dio živog svijeta koji nema kraja ni početka. Ne moram ja osjetiti da su mi ribe i ptice sestre, ali je čudesno prepoznati svoje veze s njima. A to je ujedno jedno od temeljnih ljudskih saznanja, bez kojih nije moguće živjeti u miru sa svijetom.

     A i ako se ništa od ovoga ne dogodi, ove moje bilješke o miru postigle su svoj cilj jer su me podsjetile na to da je mir osnovni pozdrav u semitskim jezicima (salam u arapskom i šalom u hebrejskom), da franjevci pozdravljaju sa mir i dobro (pax et bonum), riječju – podsjetile su me na to da je mir mnogo više od onoga što mi danas pod mirom razumijemo. A time pokazale koliko radimo protiv sebe i svijeta time što svoj jezik, čuvara našeg duha i pamćenja, svodimo na puko sredstvo sporazumijevanja, jednog sve površnijeg sporazumijevanja u jednom sve užem okviru. Neka je mir s nama.       

 8,484 total views,  2 views today

Komentariši