Monika Herceg, Vrijeme prije jezika, Zagreb, Fraktura, 2020.
PIŠE: Bjanka Alajbegović
Vrijeme prije jezika je treća knjiga pjesama Monike Herceg, objavljena nedugo nakon višestruko nagrađenih zbirki Početne koordinate (2018.) i Lovostaj (2019.). Poput svojih prethodnica, i ova zbirka baštini leksički rekvizitarij iz oblasti egzaktnih nauka, klasične i kvantne mehanike, matematike i astrofizike (teoremi, hipoteze, ekvivalencije, galaktičke rotacije, genetske modifikacije, pravokutne amplitude), a koji, između ostalog, glas Monike Herceg i čini samosvojnim u recentnom regionalnom pjesništvu.
Koje je i kakvo to vrijeme prije jezika, ako je to uopće važno (a zašto ne bi bilo? – dodao bi vjerovatno George Bernard Shaw), i zašto mu ne dopustiti da bude naprosto neraskrivenom figurom, ili šta ako, ipak, naslov ne bi trebalo prepustiti slučajnosti?
Ako ga želimo potražiti, takvo vrijeme zaista postoji: to je platonovska chora, jedno od najznačajnijih mjesta u psihoanalitičkoj teoriji; ili će možda zvučati ozbiljnije ako se kaže: jedna od najznačajnijih faza u razvoju ljudskog bića. Chora je neartikulrana sveukupnost, doba bijelog šuma, doba kada se razvija temeljna ovojnica identiteta, koji je, neujezičen, još uvijek ušuškan u vremenu mekoće. Nije nužno duljiti o tome, ali moglo bi biti važno. Jer jezik ove zbirke nije lako prohodan, on je upravo subliman i subliminalan, u pojedinim trenucima, sa svojim metalogizmima čak i na korak do samodovoljnosti, baš poput bića koje se tek spoznaje i cio svijet osjeća kao dio sebe, dok mu je jezik odraslih – jezik nevoljenja i računa – još uvijek nedokučiv. Stoga, ako se čitaocu i dogodi otežano prepoznavanje i poneka nemogućnost zrcaljenja, valja se prisjetiti da bi takav mogao biti upravo susret s jezikom iz vremena prije jezika. Sav taj glomus značenja koji odatle izvire upravo je sve ono što će se poslije – pod udarom „tvrdog“ jezika – razbježati iz nas i završiti u klopkama hijerarhija.
Tvrdi jezik udara nas i očekuje/ da nećemo uzvratiti kao što ni ptice/ nikad ne izgovore utišane svakodnevnice.
– Teorem o pticama
Svako “prije” (a u ovoj zbirci postoje i vrijeme prije dodira i vrijeme prije ljubavi), svjedoči o nedosežnosti apriorija, svakog vremena prije iskustva i svakog tajnovitošću bremenitog prostora o kojima se ne može znati gotovo ništa, ali stoga jedino i preostaje osmišljavati ih, barem u poeziji.
Pjesnikinji se iskazi u novoj knjizi „smekšavaju“ (Teorem o vodi: voda nam je krenula ususret/ i trebalo je smekšati se/ naučiti jezik mokre kože), a opravdana žestina iz zbirke Lovostaj kao da je prekaljena, iako itekako nelako, u suosjećajnost i želju za učenjem kako voljeti. Način na koji voliš bit će uvijek ono oko čega će rasti tvoje meso, odjekuje iz pjesme Teorem o tijelu. Suočenje s najvećom manjkavošću nas ljudskih bića (ili životinja?) otkriva se u tome kako ljubavno neumijeće baštinimo od predaka:
Ništa o ljubavi nisu znali moji roditelji/ i to ništa ostavili su pred nama/ da nas gleda kao krtica u bašti/ dok je ne zatučemo motikama.
– Hipoteze o volumenu početka
Pa ipak, tu su i oni koji tek dolaze, a koji će se, možda, znati iscijeliti: ali naša djeca, ona čvrstoću neće učiti od rane, već od ljubavi (Hipoteze o povremenoj ptici); ako ne mi, netko drugi će se već voljeti kako treba (Iskaz o početku jezika). Eho zabrinutosti zbog toga što naše rane preseljavamo iz generacije u generaciju seže još iz zbirke Početne koordinate: Smrt kojom hranimo druge/ ponekad se nehotice/ vrati i u nas (Zečje smrti).
I tako će se nastaviti, sve dok se neko pogledom srušivši galaksiju, ne odluči voljeti (Iskaz o gnijezdu). A ako nauče kako biti podstanari u istoj ptici, ovako bi mogla izgledati ljubav, čak i u nevrijeme:
Tako hrabar, jedne večeri prekoračio si mrak/ pa slomio nos o Alfu Centauri/ to je moralo značiti/ da tvoja ljubav ipak ima čvrst bjelanjak/ koji nas može nahraniti.
– Iskaz o nevremenu
A s tog novog putovanja, na kojem će iz ljubavi izniknuti makar oživljene stijene, dolepršava i pjesma Teorem o tijelu, kojom se najavljuje žuđeno suosjećanje i gotovo neopozivo sebedarje:
Tvoje će tijelo pamtiti/ kako je na njeg pala sjena voljenih/ a tvoja rana samo je jedan/ od mnogih bunara u ovoj nizini/ Neka ljudi iz njega namire/ žeđ svojih životinja.
Nezanemarljivi su i trenuci u kojima pjesnikinja (opet o krhkom i skliskom ljubavnom nauku) progovara proročansko-herezijarskim manirom Vaska Pope: Tko umoran prepozna srce/ otvorio je kartu/ dovoljno rano/ da se vrati kući (Teorem o kući); Kome odrežeš ljubav/ ne naraste nova/ kao zmiji rep (Iskaz o postavkama sigurnosti).
Monika Herceg tematizira i bivanje ženom u njenim raznoglasnim pojavama: kćeri, majkom, naučnicom, pjesnikinjom… Razbokorenu nježnost u stopu prati hrabro sučeljavanje s nezacjeljivostima koje u nama nepovratno otvara patrijarhat. Zbirka Lovostaj posvećena je kćeri i pjesnikinjama, gluhim i neuhranjenim srnama hranjenim pooezijom, što čekaju da netko opiše što je to sigurna noć, a u Vremenu prije jezika to će bjesomučno samoosvješćivanje ženskosti zaista zablistati. Kao u pjesmi Hipoteze o oblicima pada:
U kuferu iznad mog tjemena složen je božji plan/ tako je govorio i otac: držat ću jezik za zubima/ dok sam pod njegovim krovom, a sad sam// ptica, ne razabirem ni jednu vrstu oblaka/ samo boga koji se kondenzira među njima/ kao direktno odgovornog/ za bol u ušima, srce koje se ne može propeti/ za tebe kojeg sam odlaskom razlila/ za sitne šake kojima ne mogu/ odvaliti ocu komad neba na glavu.
Otkud posvuda ptice? Jer poznaju nemušti jezik? Jer znaju voljeti daljinom (Teorem o zraku: smiju nam se iz vrtoglavih visina/ gledajući kako zapinjemo za riječi/ nesvjesni da je prva lekcija leta/ ne pitati koliko je metara do tla/ ni što je tlo uopće), jer su, naposljetku, praglas slobode i hrabrosti, nježnosti i svjetlosti? Lux in tenebris?
Zašto da naposljetku to i ne ostane pjesnikinjin šibolet, sveto mjesto i/li zasluženi kapric? Jer tonalnost zbirke Vrijeme prije jezika svjedoči i o tome kako su libidinalna i jezička ekonomija dvije strane novčića: nesvodive i nezajažljive. A estetički itinerarij Monike Herceg se ovom knjigom kristalizira u – slobodan kao ptica – užitak u tekstu. Ili jeziku. Kako god želite.
BJANKA ALAJBEGOVIĆ rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama: Između dvoje (Naklada “Zoro”) 2005. godine i Srčane saturnalije (Vrijeme Zenica) 2019. godine.
Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Strane, Bona.
Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund
5,467 total views, 2 views today
