Armin STEFANOVIĆ
Interpretacija poezije: Tamni vilajet, Branko Miljković
Predavati književnost u vrijeme kada religija kapitalizma savija koljena pred novim iPhoneom čini se kao sasvim novi izazov za nastavnika. Kako danas objasniti učenicima vrijednost poezije Skendera Kulenovića? Kako ih inspirisati da odu u muzej ili pozorište kad takve aktivnosti ne donose trenutačno zadovoljstvo ili profit? Pored toga, koju ulogu interpretacija književnog djela igra u njihovim životima? U The End of Criticism Eagleton ističe da su danas kritičari vičniji uočiti rasni, klasni ili džender problem u pjesmi nego li odrediti njen ton i ritam.[1] Koliko je takva književna kritika korisna kao pomoć pri razumijevanju nekog književnog djela? Čini se da je u nastojanju da bude društveno korisna, analiza književnog djela postala žrtva aktivizma.
S druge strane, obrazovni sistem i za ovakvim poimanjem uloge književne kritike kasni bar jedno stoljeće. Za vrijeme nastave književnosti, a ponajviše kada govorimo o interpretaciji poezije, učenici se treniraju da izvrše strukturalističku analizu književnog djela. Oni lako prepoznaju epitete, poređenja, hiperbole i metafore, a da ni sami ne znaju zašto to rade. Koja je funkcija stilskih figura u (književnom) tekstu, osim da tekst čine lijepim? Kakav je to dobar književni tekst uopće? Zbog čega je Šenoino Zlatarovo zlato, svojevremeno među najvećim dostignućima glede romana na našem jeziku, učenicima tako dosadno? Kako može pjesma Adise Bašić Samoća koja naizgled nema stilske figure, učenicima biti zanimljivija od Kostićeve Santa Marija della Salute, ‘nagizdane kao krajška mlada,’ što bi rekao Vešović? Takva pitanja ne postavljaju se na nastavi književnosti.
Učenici lako nauče prepoznati poređenje, ali ne znaju u kojem ono odnosu stoji spram pjesme. Oni se lako opreme arsenalom odgovora na pitanje zašto je književno djelo važno, jer se takvi odgovori od njih očekuju. Pored toga, čitaju uglavnom djela koja su njima nezanimljiva i zbog toga primorani su tražiti prepričane lektire. Ako nastava književnosti ičemu sistematski uči djecu to je da je književnost dosadna, da iziskuje ogroman napor i da od nje nema nikakve koristi. Sasvim je očekivano da učenici koji prolaze kroz takav obraznovni sistem provedu život bježeći od knjiga.
Čak i nastavnici koji nastoje povezati književnost sa životima svojih učenika, književni tekst koji se pred njima nalazi nerijetko tretiraju kao bilo koji drugi. Tako u Šimunovićevoj pripovijeci Duga vide džender probleme, u Šimićevoj pjesmi Ručak siromaha i Šantićevoj Veče na školju socijalnu problematiku. Književni tekst spušta se na razinu novinskog članka i postaje samo povod za razgovor o društvenim i ličnim problemima. Gubi se iz vida da je taj tekst prije svega književni. Njegova poetička funkcija tako biva transformisana u neku sasvim drugu, neku koja se može jednostavnije savladati za potrebe nastavne jedinice. U školi je interpretacija književnog djela uvijek u jednoj od dviju krajnosti. Ili svedena na strukturalističku analizu elemenata pjesme, ili pak na diskusiju o nekom društvenom problemu.
Osim nekoliko portala, obrazovanje je još jedino javno mjesto gdje se o književnosti uopće i govori. I ukoliko je ova procjena stanja u nastavi tačna, onda je jasno zbog čega učenici jako brzo steknu utisak da je knjiga njihov najveći neprijatelj. Razmišljajući o alatima koji su nastavnicima dostupni u planiranju nastavnih jedinica, primijetio sam da i kritika često zaobilazi interpretaciju književnog teksta. Kao da je književno djelo nastalo kao potvrda neke teorije, a ne teorija kao način razmišljanja o tekstu. Nerazumljivost teorije koja se bavi sama sobom udaljilo je od čitalaca kojima bi trebala da posluži. To je najviše primijetno kada je riječ o poeziji koja je za većinu učenika manje razumljiva od proze.
Inspirisan raznolikim tehnikama koje nastavna sredstva koriste da opišu poetiku Branka Miljkovića, a da zapravo ništa ne kažu što bi učenicima moglo pomoći da razumiju Miljkovićevu poeziju, prošle godine sam u Novom Izrazu objavio teorijski tekst o interpretaciji poezije Branka Miljkovića.[2] Istu teoriju sam koristio pri interpretaciji Miljkovićevih pjesama u Novom Izrazu i u časopisu Slovo i Smisao.[3] Međutim, razgovarajući sa kolegama o ulozi i svrsi interpretacije uvidio sam da postoje neki aspekti za koje sam smatrao da se podrazumijevaju, a čini se da ipak nisu dovoljno jasni. Iz diskusija o ulozi i načinu interpretacije književnosti razvio se ovaj tekst.
Analiza poezije bolna je i za studente književnosti. Dođe nešto kao popravka zuba. Jasno je svima da se radi o važnom poduhvatu, ali bi ipak najbolje bilo ako se nekako može izbjeći. Takav stav lako prelazi u histeriju kada je operacija nešto složenija. Primjer je upravo analiza hermetične poezije. Kada je riječ o Miljkovićevim pjesmama stav učenika, nastavnika i studenata književnosti uglavnom se svodi na to da se radi o nevjerovatno talentovanom pjesniku, ali da se do značenja njegovih pjesama ne može doći. Ono što učenicima ostaje jeste da pronađu stilske figure, osobine simbolizma i nadrealizma i dokaze da je pjesma hermetična. Na tragu Petra Džadžića i Radivoja Mikića, ja sam težio da opišem Miljkovićev simbolički sistem, te da odredim kakvu ulogu takav sistem zajedno sa versifikacijom i sintaksom igraju u hermetizaciji pjesme.[4]
Ono što je ostalo manje jasno u procesu interpretacije jeste da polazna tačka za interpretaciju pjesme nije neki od njenih elemenata. Suprotno strukturalistima, ono od čega sam ja počeo jeste cjelina. Takav stav proizilazi iz činjenice da je samo cjelina stvarna, dok je bilo koji od njenih elementa samo apstrakcija. Pjesma, samo kao cjelina, zajedno sa kontekstom, prenosi neku informaciju. Kao takva, pjesma je neodvojiva od konteksta zbirke, ciklusa, poetike i vremena. Podjelom na neke dijelove: stihove, strofe, riječi, fraze, figure ne možemo razumjeti smisao pjesme. Analiza pojedinih dijelova pjesme smislena je samo ukoliko se pođe od cjeline. Tek iz perspektive cjeline možemo razumjeti kako određeni element pjesme doprinosi tonu, smislu, ritmu, osjećanju, ideji i sl.
„Nešto jako tužno u vezi sa interpunkcijom,“ rekao je Eliot.[5] Prema tome, osjećaj ukupnosti pjesme je ono što dođe prvo. Taj osjećaj proizvod je organskog jedinstva pjesme sa svojim kontekstom. To jedinstvo predmet je poetičke analize. Polazeći od jedinstva dolazimo do pojedinih elemenata koji učestvuju u njegovoj proizvodnji. Pjesma izranja iz nekog ciklusa pjesama, zbirke, poetike, vremena i historijskih okolnosti na koje referira. Unutarnji elementi pjesme mogu se shvatiti samo u odnosu na cjelinu kojoj su podređeni.
Interpretacija pjesme, kao i bilo koji drugi jezički događaj, nikada nije završena. Ona je živ, organski proces prijenosa značenja koji je usmjeren na poruku, kako kaže Jakobson. U interpretaciju pjesme ulazi sve ono što su svi čitaoci doprinijeli. Interpretacija, prema tome, prije je otvorena diskusija čitalaca, nego monolog. Ali upravo zbog toga što je diskusija u kojoj svi učestvuju ona se ne tiče ličnih asocijacija, već nastaje u presjeku naših iskustava. Genijalnost poezije je upravo u toj sintezi partikularnog i univerzalnog, gdje se autentično lično iskustvo prepoznaje kao zajedničko.
Prema tome, individualne interpretacije pjesama samo su doprinos drugim pogledima. Tamo gdje dolazi do neslaganja potrebno je vidjeti da li oba rješenja mogu funkcionirati skupa ili se jedno mora odbaciti. Na taj način možemo pretpostaviti da se individualne interpretacije stapaju u jednu širu diskusiju o određenom književnom djelu. Od učesnika u ovoj diskusiji se očekuje da nakratko ostave po strani svoje stavove o pjesmi kako bi mogli čuti druge. Ono što je Eliot predložio u eseju Tradition and the Inividual Talent, dakle, očekuje se i od kritičara. Interpretacija je i umjetnički i analitički postupak istovremeno.[6]
Početak Matoševe Utjehe kose primjer je gdje se dva suprotna značenja stapaju u jednu interpretaciju. Pjesma jako dobro funkcionira i kada je lirski subjekt u snu, ali i kada je njegov objekat posmatranja u snu. Dvije različite interpretacije, u smislu dva stava o toj pjesmi, samo su dio jedne zajedničke interpretacije. Zar se nismo nekada probudili iz sna nakon gubljenja voljene osobe, na trenutak vjerujući, nadajući se da smo smrt samo usnuli? Zar se nismo nekad probudili nakon lošeg sna pored voljene osobe i na trenutak pomislili kako je nema? A ona je još tu. Komunikacija je organska pojava i sasvim je očekivano i da se interpretacije mijenjaju, te da svaka generacija donosi nova viđenja književnog teksta. Zadatak škole, barem kada je riječ o nastavi književnosti, trebao bi prevashodno biti da se učenik opremi za učestvovanje u jednoj takvoj diskusiji.
Uzmimo za primjer Miljkovićevu pjesmu Tamni vilajet iz ciklusa pjesama Utva zlatokrila (1959).[7] Književna kritika uglavnom je zaobilazila interpretaciju Miljkovićevih pjesama zbog toga što ni strukturalistička analiza, niti vantekstualni pristup nisu sami dovoljni da se pjesma razumije. Ukoliko se pjesma ne shvati kao jezički čin koji je izrastao iz jednog perioda i koji ima smisao samo u kontekstu šireg Miljkovićevog opusa, zaključit ćemo, kao što smo i do sada zaključivali, da je pjesma nerazumljiva. Kako ovdje nema prostora da ulazim u raspravu o poetici vremena, simbolizmu i nadrealizmu, te da opišem širi kontekst Miljkovićevog pjesništva, jednostavno ću pretpostaviti da je taj dio posla urađen. Drugim riječima, pjesmu Tamni vilajet shvatam kao jedan od autentičnih izraza Miljkovićeve poetike koji svoj smisao aktualizira u odnosu na tu poetiku.
Ciklus pjesama Utva zlatokrila referira na narodne priče koje je sakupio Vuk Stefanović Karadžić. Ova naročita pjesma je u odnosu sa pričom o tamnom vilajetu, mističnom prostoru u koji junaci priče ulaze i gdje je tako mračno da se ništa ne vidi. Dok su hodali osjete pod nogama nekakvo kamenje. Tada ih dočeka glas koji im kaže „Ko ovoga kamenja ponese, kajat će se, a ko ne ponese, kajat će se.”[8] Kada su junaci izašli iz mraka shvatili su hodali po dijamantima. Tako su se oni koji nisu ništa uzeli kajali što nisu, a oni koji jesu što nisu ponijeli više. Priča je alegorija o pohlepi. Nije bitno koliko pohlepan čovjek dobije, on uvijek osjeća da je na gubitku i nikada ne može biti zadovoljan.
S druge strane, kroz cjelokupni Miljkovićev opus provlači se određena filozofija koju sam težio da opišem u tekstu Drama života i smrti: ključ za interpretaciju poezije Branka Miljkovića.[9] Simbolički sistem Branka Miljkovića samo je varijacija dinamike između dviju grupa simbola: onih koji simboliziraju život i onih koji simboliziraju smrt. Bilo da se radi o biljci koja korijenom neživo pretvara u živo, feniksu koji se ponovo rađa, heraklitovskoj vatri ili kojem drugom simbolu, Miljkovićeve pjesme počivaju na tenziji da se smrt natpjeva. Smrt u Miljkovićevoj poeziji je agon, a pjesma pokušaj da se smrt prevaziđe. Zadatak pjesnika, u mnogim Miljkovićevim pjesmama, je da se smrt pobijedi i da se dosegne besmrtnost.
Iz takvog jednog konteksta pjesma Tamni vilajet nije prepričavanje mita, niti prepričavanje Miljkovićeve pjesničke filozofije, već autentičan izraz koji stoji u odnosu na njih. Međutim, bez poznavanja Miljkovićeve filozofije koja se otkriva iščitavanjem svih njegovih pjesama i bez poznavanja priče o tamnom vilajetu, pjesma ostaje nerazumljiva. Nisu samo hermetične pjesme vezane za svoj kontekst. Zbirka, opus, historijski i poetički kontekst dio su svakog književnog djela. Pjesma, kao izoliran fenomen, samo je apstrakcija. Međutim, kada je riječ o pjesmama koje nisu hermetične, moguće je doći do neke, barem nepotpune interpretacije, čak i ukoliko se kontekst ne poznaje. Ali i tada čitalac može prepoznati samo određene aspekte pjesme, dok mu drugi ostaju nepoznati. Na taj način, površna analiza pjesme nudi lažni osjećaj cjelovitosti.
U Miljkovićevom opusu ‘tamni prostori’ su prostori smrti. Pjesništvo stoji kao težnja da se ta smrt prevaziđe, međutim, u mnogim njegovim pjesmama izražava se nemogućnost jednog takvog poduhvata. Biljke imaju sposobnost da korijenjem silaze u taj mračni prostor i pretvaraju ga u život. Naslov Tamni vilajet aktuelizira značenja iz priče. Radi se o ljudima koji su u tamni prostor sišli po blago. Blago Miljkovićeve pjesničke filozofije je život, besmrtnost. Kontekst priče upućuje i na to da su oni koji silaze vođeni pohlepom. Dakle, težnja da se smrt pobijedi u ovoj pjesmi je izjednačena sa pohlepom.
Tuđom su pesmom očarani. Pjesma počinje oni (on) perspektivom, referirajući na one koji silaze. Lirski subjekt je nepoznat, ne znamo ko pjesmu govori. Praveći paralelu sa prozom, ovaj lirski subjekt je poput sveznajućeg pripovjedača. Prvi stih je direktna referenca na narodnu priču u kojoj glas kaže da će se oni koji su tu došli kajati. O besmrtnosti pjesnika svjedoči njihova poezija. Takvom su pjesmom oni očarani. Teška / Neverstva kriju u srcu što strepi: / Slavuje stranputica. Srce strepi jer silaze u prostore smrti. U srcu pjesnici kriju slavuje, pjevače, pjesnike. Kriju i ideal pjesme, nadu o besmrtnosti. Međutim, ta nada u ovoj pjesmi otkrivena je kao stramputica.
Sunce je greška / Plaćena viđenim užasima slepim. Sunce, kao i vatra, kao i pjesma u Miljkovićevom pjesništvu predstavlja tu težnju da se smrt prevaziđe. To je greška, kaže lirski subjekt. Zbog te pohlepe oni su sišli dolje i dotakli smrt: užase slijepe. Noć umesto oka lukava vatra nudi, / Al stoje kužni u istrošenom vazduhu. Noć nosi simbolička značenja smrti, a vatra života – ili pak tog obećanja vječnog života, heraklitovske promjene, mogućnosti da se feniks ponovo rodi. Ovdje je to obećanje iznevjereno. Oni su sišli dolje, ali nisu mogli vidjeti svoju nagradu. Umjesto toga vidjeli su samo noć. Zbog toga u prostoru smrti stoje, bolesni, zarazni, tamo gdje nema vazduha.
I slede vidljivost različito ljudi, / Biljke i zvezde podmićene u sluhu. Obećanje te besmrtnosti je varka. Tako su se ljudi, zvijezde i biljke našli u prostorima smrti. Podmićeni su obećanjem vječnoga života. Slede vidljivost različito ponovo referira na priču u kojoj neko uzme kamen, a neko ne. Ponor sumnja u njih jer ih ispunjava; / Samo su slabi izvan opasnosti. O pojedinim Miljkovićevim stihovima može se napisati esej. Ova personifikacija je upravo takva. Junaci pjesme su sišli u ponore smrti, ali u isto vrijeme ti ponori su u njima. Smrt sumnja u njih, u njihovu sposobnost da je prevaziđu. U Miljkovićevom pjesništvu pjesnik je onaj koji je opisan kao jak, jer pokušava natpjevati smrt. Svojom poezijom on postaje besmrtan. Zato lirski subjekt kaže da su samo slabi izvan opasnosti. Oni ne silaze u tamni vilajet. Ovdje je snaga, kao težnja da se smrt pobijedi, izjednačena sa pohlepom.
U zločin je umešan i onaj ko spava. Budnost u kontekstu nadrealizma referira na svjesno stanje uma. Onaj ko spava je nesvjestan. Ovdje lirski subjekt kaže da su i nesvjesni na neki način umiješani u težnju da se smrt pobijedi. Težnja za besmrtnošću je podsvjesna želja svakoga od nas. Ta težnja je zločin jer oni koji silaze u tamni vilajet žele da ukradu blago, da uzmu nešto što je zabranjeno. Nikoga nema da jakima oprosti / Što siđoše u tamni vilajet po zlato / Koje se ne može uzeti otkriše. Međutim, samo su jaki oni koji su sišli, vođeni željom i pohlepom. Stihovi pjesme postaju samorazumljivi. Oni koji su se drznuli da siđu bit će kažnjeni. Besmrtnost je varka, ne može se uzeti.
Što god da činiš zlo činiš jer blato / Iz tog podzemlja slavno je sve više. Miljkovićeva pjesnička filozofija i priča stapaju se. I oni koji uzmu i oni koji ne uzmu kajat će se. Blato i zlato stoje u odnosu drugog, povezani su rimom. Blato, kao i zemlja, simbolizira smrt. Zlato, kao i sunce, život. Zaslijepljeni pohlepom, junaci u blatu vide zlato. Pjesme koje čitamo odaju utisak pjesnikove besmrtnosti, čine to blato slavnijim. Kajat će se i oni koji pokušaju postati besmrtni i oni koji ne pokušaju.
Naročito u ciklusu Utva zlatokrila, ali i u brojnim drugim pjesmama, Miljković je odličan primjer onoga o čemu Eliot govori u Tradition and the Individual Talent. Pjesnika koji u isto vrijeme referira na tradiciju i pravi iskorak. Za Eliota tradicija podrazumijeva književnu prošlost na koju pjesnik mora da se osloni.[10] Naravno, ta tu se ne radi samo o nacionalnoj tradiciji, već i svjetskoj. Pjesnik mora da bude svjestan cjelokupne pjesničke tradicije da bi mogao da napravi iskorak. Jednom kada pjesnik poznaje svoju i svjetsku književnu tradiciju, njegov individualni talenat omogućava mu da je oblikuje i ponudi nešto sasvim novo. U tom procesu oblikovanja on koristi svoje misli i osjećaje, ali kako pristupa iz šireg konteksta tradicije, te misli i osjećaji oslobođeni su ličnog i patosa.
U ovoj intepretaciji Tamnog vilajeta štošta je propušteno. Jasno je da Miljković reinterpretacijom mita o tamnom vilajetu pjeva o želji da se dosegne besmrtnost kao o svojevrsnoj pjesničkoj pohlepi. Ono na šta sam se ja fokusirao su značenja stihova, strofa ili dijelova stihova. Međutim, stihovi nude mnogo više. Potrebno se vratiti i vidjeti kako određene figure učestvuju u proizvodnji i umnožavanju značenja. Potrebno je naći i druge, paralelne interpretacije, kao i mjesta za koja je moguće ponuditi bolja rješenja.
Literatura
- Eagleton, Terry. “The End of Criticism.” English in Education. Vol. 16 Issue 2. 1982, 48-54.
- Eliot, Thomas Stearns. “Tradition and the Individual Talent.” 1919. Poetry Foundation. Posjećeno 3.9.2020. https://www.poetryfoundation.org/articles/69400/tradition-and-the-individual-talent.
- Karadžić, Vuk Stefanović. Srpske narodne pripovijetke. Beograd: Prosveta, 1985.
- Mikić, Radivoje. Orfejev dvojnik. Beograd: Narodna knjiga – Alfa, 2002.
- Miljković, Branko. Poezija. Izbor Petar Džadžić. Beograd: Prosveta, 1981
- Stefanović, Armin. “Drama života i smrti: ključ za interpretaciju poezije Branka Miljkovića.” Novi Izraz 73-74. Sarajevo: PEN BiH, 2019, 65-81.
- Stefanović, Armin. “Kako interpretirati poeziju Branka Miljkovića.” Riječ i smisao 4. Sarajevo: Fond otvoreno društvo BiH, 2017, 15-29.
[1] Terry Eagleton, “The End of Criticism,” English in Education, Vol. 16 Issue 2, (1982), 48-54.
[2] Armin Stefanović, “Drama života i smrti: ključ za interpretaciju poezije Branka Miljkovića,” Novi Izraz 73-74 (Sarajevo: PEN BiH, 2019), 65-81.
[3] Armin Stefanović, “Kako interpretirati poeziju Branka Miljkovića,” Riječ i smisao 4 (Sarajevo: Fond otvoreno društvo BiH, 2017), 15-29.
[4] Branko Miljković, Poezija, izbor Petar Džadžić (Beograd: Prosveta, 1981); Radivoje Mikić, Orfejev dvojnik (Beograd: Narodna knjiga – Alfa, 2002).
[5] Thomas Stearns Eliot, “Tradition and the Individual Talent” (1919), Poetry Foundation, posjećeno 3.9.2020, https://www.poetryfoundation.org/articles/69400/tradition-and-the-individual-talent.
[6] Eliot, “Tradition and the Individual Talent” (1919).
[7] Petar Džadžić, “Branko Miljković ili neukrotiva reč,” Poezija (Beograd: Prosveta, 1981).
[8] Vuk Stefanović Karadžić, Srpske narodne pripovijetke (Beograd: Prosveta, 1985).
[9] Armin Stefanović, “Drama života i smrti” (2019).
[10] Eliot, “Tradition and the Individual Talent” (1919).
6,249 total views, 4 views today
