Donosimo vam odlomak iz romana “Mali Johannes” Frederika Van Eedena, koji uskoro stiže u zagrebačke knjižare kod izdavača Zdenka Vlainića. Za prevod s holandskog jezika zaslužan je Goran Sarić, član P.E.N. Centra u BiH.
I
Ispričat ću vam nešto o malom Johannesu. Ima tu mnogo toga od bajke, moja priča, ali se ipak stvarno tako desilo. Čim više u nju ne budeš vjerovao, nemoj je čitati, jer onda više nije ni namijenjena tebi. Također ne smiješ o njoj pričati s malim Johannesom, ako ga slučajno sretneš, jer će ga to rastužiti, a ja se pokajati, jer sam ti sve ovo ispričao.
Johannes je živio u staroj kući s velikim vrtom. Tamo se bilo teško snaći, jer u njoj bješe puno mračnih kapijica, sobica i prostranih tavana sa starudijama, a u vrtu svuda pregrade i staklenici. To je Johannesu bio čitav svijet. Tu je mogao kretati na duga putovanja i svemu što bi otkrio davati nova imena.
Za kuću je imao imena iz životinjskog carstva: tavan larvi, jer je tu uzgajao gusjenice; piletova sobica, pošto je u njoj našao pile. Ono se tu nije samo stvorilo, već mu je Johannesova majka napravila gnijezdo da se tu izliježe. U vrtu je birao imena iz biljnoga svijeta, i pritom vodio računa o plodovima, oni su mu bili važni. Tako je razlikovao brijeg maslina, kruškovu šumu i dolinu jagoda. Sasvim pozadi bješe jedno mjestašce, njega je krstio rajem i tu je, naravski, bilo predivno. Tamo je bila velika voda, jezerce po kome su plutali bijeli ljiljani a trska vodila duge, šaputave razgovore s vjetrom. Na drugoj strani su ležale dine. Sâm raj je činio maleni travnjak na ovoj strani obale, okružen niskim raslinjem, iz koga se visoko uzdizala šumska krasuljica. Johannes je tu često ležao u gustoj travi i zurio kroz lelujavo trskino lišće preko vode, u vrhove pješčanih dina. Tamo je uvijek bio za toplih ljetnjih večeri i satima ležao širom otvorenih očiju, i nikad mu nije bilo dosadno. Mislio je na dubinu tog mûka, bistru vodu pred sobom, kako je fino tamo, među vodenim biljem, u čudnom sutonu, a onda opet na daleke, predivno obojene oblake, koji plove iznad dina, što li bi moglo biti iza njih, i kako bi bilo krasno biti u stanju poletjeti k njima. U času kad zađe sunce gore su se tako nagomilali oblaci da se činilo da tvore pećinu, u čijoj dubini sije nježnocrveno svjetlo. Za tim je čeznuo Johannes. Da mi je u nju uletjeti!, mislio je tada! Šta ji je tamo iza? Hoću li ikada, ikada moći stići tamo…
Ali koliko god to često poželio, svaki put bi se pećina raspala u sivim, tamnim oblacima a da joj se nije mogao približiti. Tada bi kraj jezerceta zahladnjelo i ovlažilo pa bi opet morao potražiti njegovu mračnu spavaću sobicu u staroj kući.
Tu on nije živio sam; imao je oca, koji se dobro starao o njemu, psa po imenu Presto i mačka koji se zvao Simon. Naravno da je najviše volio oca, ali ni Presta i Simona nije uopće stavljao na puno nižu ljestvicu, kako to obično čine odrasli. Čak je više tajni povjeravao Prestu nego ocu, a prema Simonu je ćutio iskreno štovanje. Ah, nije ni čudo! Simon je bio veliki mačak sa sjajnim crnim krznom i debelim repom. Odmah se moglo vidjeti kako je svjestan svoje veličine i mudrosti. Uvijek je ostajao jednako gord i gospostven, pa čak i kad bi se udostojio zakotrljati kakav plutani čep, ili iza kakvog stabla žvakati glavu neke zaboravljene haringe. Pri Prestovoj blentavoj zaigranosti prezrivo bi žmirnuo zelenim očima i pomislio: “Pa da! Psi za bolje ni ne znaju.”
Razumiješ li sad, da ga je Johannes štovao? S malim, smeđim Prestom se odnosio s puno povjerenja. On nije bio ni lijep ni gospostven, nego izuzetno dobroćudan i bistar psić, koji se od Johannesa nikad nije odvajao više od dva koraka i strpljivo je sjedio, slušajući riječi njegovog gospodara. Ne trebam ti napominjati, to koliko je Johannes volio Presta. Ali, u svome je srcu imao još jako puno prostora i za druge. Možda ti je čudno što je u njemu veliko mjesto zauzimala njegova mračna spavaća sobica s malenim prozorima? Volio je njene tapete s velikim cvjetovima, u kojima je vidio razna lica i čije je oblike često proučavao kad bi izjutra ležao bolestan, volio malu sliku koja je tu visila, na kojoj su bili oslikani uparađeni šetači po nekom skučenom vrtu kraj tihih bazenčića, u kojima fontane prskaju visoko u nebo, i koketno plove labudovi; najviše je, međutim, volio zidnu uru. Uvijek bi je brižno i s pažnjom navijao i smatrao nužnom pristojnošću da ga gleda kad ovaj udara pune sate. To se, naravski, dešavalo samo onda kad bi Johannes bio budan. Kad bi ura usljed njegove nepažnje stala, Johannes bi se osjetio veoma krivim i tisuću je puta molio za oprost. Možda ćeš se nasmijati, ako ga čuješ da priča u sobici. Ali, sjeti se koliko često i ti pričaš sâm sa sobom. To uopće nije toliko smješno. Povrh toga, Johannes je bio ubijeđen kako ga njegovi slušatelji savršeno razumiju i nije mu bio potreban odgovor. Ali bi krišom katkad ipak čekao odgovor zidnog sata ili tapeta.
Imao je Johannes školske drugare, ali mu to, zapravo, nisu bili prijatelji. U školi se on igrao s njima i kovao zavjere i pravio lopovske škvadre izvan nje, ali se najbolje osjećao sâm kod kuće sa Prestom. Tada mu više uopće nisu trebali dječaci, i osjećao se potpuno slobodan i siguran.
Otac mu je bio miran i ozbiljan čovjek, koji je Johannesa često vodio na duge šetnje šumama i dinama; tada su malo pričali i Johannes je hodao deset koraka iza oca, pozdravljajući cvijeće, na koje bi nabasao, i stara stabla, koja uvijek moraju ostati tu, na istom mjestu, ručicom ih prijateljski gladeći po gruboj kori. Dobroćudni bi mu se divovi tada zahvaljivali šumljenjem.
Otac bi ponekad u prolazu pisao pisma u pijesku, jedno po jedno, a Johannes bi sricao riječi, koje ih tvore, i otac bi ponekad zastao i učio Johannesa nazivima biljaka ili životinja.
Johannes bi ga često zapitkivao, jer je čuo i vidio toliko toga tajnovitog. Često to bjehu glupa pitanja; pitao bi zašto je svijet onakav kakav jeste, i zašto životinje i biljke moraju umrijeti, i da li se mogu događati čuda. Ali, Johannesov otac je bio mudar čova i nije govorio sve što je znao. To bješe dobro za Johannesa.
Uveče, prije no što krene na spavanje, Johannes se uvijek dugo molio. Tome ga je naučila mlada vaspitačica. Molio se za oca i za Presta. Simonu to nije trebalo, smatrao je. Jako dugo se molio i za samoga sebe i najčešće završavao sa željom da se već jednom desi neko čudo. A kad bi rekao “amin”, napeto bi se osvrnuo po polumračnoj sobi, virnuo ka figurama na tapetama, koje su u blagom polumraku izgledale još čudnije, ka kvaki i zidnoj uri, gdje bi se sad-pa-sad moglo desiti čudo. Ali sat je uvijek otkucavao istu pjesmicu, a kvaka ni da mrdne, potpuno bi se smračilo i Johannes pao u san, i ne bi se zbilo nikakvo čudo.
Ali jednom će se ono zbiti, znao je.
______________________________________________________________________________
Prevod s holandskog: Goran Sarić
“Mali Johannes” je zacijelo jedan od najneobičnijih romana koje sam ikada čitao. Možda se s njim donekle može uporediti tek sjajna alegorijsko-distopijska priča nobelovca Williama Goldinga “Gospodar muha”. No, dok vam je u Goldingovom romanu, i pored toga što su glavni likovi djeca, odmah jasno da se radi o surovoj antiutopiji, “Mali Johannes” počinje kao prilično ordinarna bajka.
Johannes je dječak bujne mašte, koji sa ocem, mačkom Simonom i psom Prestom bezbrižno živi u izdvojenoj kućici u blizini lijepog malog jezera. Jedne noći na tom jezercetu pronalazi brodicu, i na njojga prevari san, iz kojeg ga budi čudni vilin konjic koji se predstavlja kao Ladoležić i u toku razgovora najednom pretvara u vilenjaka. Ladoležić smanjuje Johannesa i odvodi ga u čudesni svijet fantazije. Prvo odlaze da vide školu zrikavaca, pa na slavlje u zečiju rupu, te kod čudnih mrava – “Miromrava”. Na jednom od noćnih izleta s novim velikim prijateljem, Johannes susreće patuljka Fistika, koji već dugo bezuspješno traga za “Knjigom istine”, štivom koje daje odgovore na sva pitanja. Oduševljen Fistikovom pričom, Johannes žarko poželi da je i on pronađe.
I tada se sve zakomplikuje. Priča dobija novi, sasvim neočekivani tok, ali i drugačiji, puno ozbiljniji, gptpvp filozofski ton.
“Mali Johannes” je fantastičan roman – avantura jednog običnog dječaka koji upoznaje surove realnosti života, ali i jalove nade čovjeka o životu poslije smrti. Ipak, dječak na koncu pronalazi smisao postojanja u pomaganju ljudima oko sebe.
Roman “Mali Johannes” obiluje alegorijama i simbolikom. Iako se dijelom potpomaže dječijom fantazijom i mada je, kao što sam Van Eden piše, “velikim dijelom poput bajke”, “Mali Johannes” nipošto nije (samo) bajka, niti knjiga za djecu.
Ovaj roman je najpoznatije Van Edenovo djelo i jedno od najpoznatijih djela svih vremena unutar nizozemske književnosti.
Frederik Willem van Eeden (1860 –1932) je glasoviti nizozemski pisac na razmeđi 19. i 20. stoljeća. Napoznatija djela su mu romani Mali Johannes (1887) i Hladna jezera smrti (1900). Po struci je prvo bio kućni Doktor Brojka, a kasnije psihijatar. Istinski idealista i borac za bolji svijet, Frederik van Eeden se ozbiljno bavio prirodom jezika i komunikacije, kao i spiritizmom. O njegovom značaju unutar nizozemske književnosti i kulture govori činjenica da mnogi nizozemski gradovi i danas imaju trgove nazvane imenom ovog velikog pisca.
6,681 total views, 3 views today
