Slika: Krfska ostrvca , Kosta Miličević Mazalino, 1918.
Cocoon, slikati poput Aparina
Poznaješ tihe akvarele grada, čvornate šake
vične moru koje slutiš kroz bijele plahte
vešernica što ih leluja vjetar, na serpentinama
mezanina natmurenih geta, dok dižu se isparenja,
tijela prizivaju smirenost, tako nedostatnu,
pjeskovitu obalu primorskih gradova gdje
pijesak vije milosno oko Atlantida pojavnog.
Ako sklopiš oči fantazme rastu kao Tropi,
promiču brodovi, leteće ribe, kroz gungulu i vrevu,
načuješ zvuke, pluća se šire kao akordeoni,
ludog lautistu slutiš, urbanog trubadura kojeg
ne zaglušuje klopot mašina dok penje se požarnim.
Sunce čkilji na Pigmaliona od žica, satrtog
od silnih milovanja, dolje je okean, ti uvijek si
iznad, tijelo ti je lješnik neraspuknut, duša
tirkizni Kankun što voli do vertiga. Pošta uredno
stiže, miriše po ribi sa ostrva Kirke, pas u uglu
čeka poput Arga da skonča se Odiseja.
Napolju promiču Kafkine bube u letu, metalna
konjica skakavaca čija krila šušte kao trans
koji ti rije bubne opne. Ljubav je silna, donosi je
sunce juga kao melanin, tvoj tamni pigment,
udnu srca čuvan poput sipe za hazardne dane.
Ljubav skliska poput žive. Uskoro će kiše i sve će
se promijeniti, samoća će te izdubiti, postaćeš čun
otisnut niz podivljale rijeke zabava, prosci biće
opet okolo tebe, u metežu, bićeš opet meduza.
Harpija zagledana u vrata koja otvara samo utvara
što ti stanuje na dnu stomaka i kud god da hodiš
javljaće ti se sonornog tembra, poput sonara
iz tvog omiljenog filma Son de Mar. Mrštiš se,
ustaješ, treba slikati poput Aparina, reljefno,
nad čaurom koja već sluti krila dok porađa leptira.
Toplim dahom po naježenoj koži, vaskrsavaš.
Iz balkanskog refugijuma
Egzaltika juga: migranti Bliskoistoka, klonuli unutar
rezervata Lazareta; ribe podmorne što plutaju nad
odbačenim uranobombama; klosteri kakva samostana,
zapuštena, kojim baškari se svita zmijinjeg cara.
Tišina kazamata melje kao dinamit zaostao iz rata,
žut trotil, nalik boji zrelog duhana, hitrozabačen u more.
Tako se srećemo kao lovina i lovci, poput riba ugiblih
površjem vode. Penetrirani u placentu svetog okeana,
dok plutamo nalik mladim karetušama. Blagvama
davnim iz maglenih djetinjih šuma. U konačištu,
hladu pinjole, gdje neutješivo mru umoreni grdelini.
Tvoje je tijelo opožarena makija avgusta. Kanader sam
što zalud danonoćno sipa mlazove u vreli pupčanik vatre.
So što u gar se stvara u crnim kosama šikara, na hridima,
u škripima pripeke, gdje piperke satire samrtni Erosov grč.
Nakon što sve umiri se, srca utrnu kao zodijak Antikitere,
pa zasjakte iznenadno kad škljocnu zupčanici kao gusjenica
tenka iz pojasa Gaze. Otud je Mahmud Darviš olovkom
prkosio olovu nekoć, žici bodljikavoj, Hanana neuzdiživog.
Zastanemo li ovdje u ovom dekubitusu Evrope, vidjećemo
anđele priklane u urinu usputnih nužnika, grljcima boca,
utopljenike pod skutima očeva, gušenih u furgonima,
i shvatiti kako ništa strašnije nema od proćerdane smrti.
Niti nevinije od misli koja je preobraća, u Edenostazicu.
Duende
Blažen neka je bog koji stvara iz tame srca.
Iz sùkusā boje mladoorasa, pogruzlih u vodu.
Ljubavi što se začinje iz jagodičja prstiju,
u trenu kad se Brailovski susreće sa Bahom,
ili kad cigančica zadiže suknju nad katenačom
butina, pred rasplodnim pamplonskim juncima,
nalikujući vragu što u tami neznanog manastira
prebira žustro po masnim listinama Septuaginte.
Škatulja to sumračnim je sobama sjemeništa,
gdje beslovesno podučava se Eneida, a noću
bude trzaj vena, štrcaj bludne zmije što hladi
ugljevlje pakleno. Plamnu lomaču nad ranjavim
tijelima Moriskosa, koje Sisneros, đavolji kardinal,
otpravi u mučnu smrt. Izgnanje na tlo crnoafričko
otkud i dolazi taj ritam što dubi ekfrazu učenjakā
kao rilo, udarajući pod rebra ritam seviljskih trgova.
I torzo se plesačice uzdiže iz krvi što ključa,
u let flamenko-ptice, volšebnice, nalik simurgu,
što vraća se na mjesto zločina, sramu Kastilje.
Granadi što spi na sredokraći neizmirenih vremena.
Tarokistima i toreadorima palim pod braseo Maje
Belen. Mladcima što im vratove stežu udavni
šalovi crvenosvileni, dok im u umu dobuje bat
njene infernalne koračnice, čiode zabodene u oko
raja. Žaoke što probada srca zaspalima na hridima,
trockistima, i onima iz mirnih luka bračnih osama.
5,595 total views, 1 views today
