Radomir D. Mitrić – Kino Mediteran

Slika: Krfska ostrvca , Kosta Miličević Mazalino, 1918.

 

 

Cocoon, slikati poput Aparina

 

Poznaješ tihe akvarele grada, čvornate šake

vične moru koje slutiš kroz bijele plahte

vešernica što ih leluja vjetar, na serpentinama

mezanina natmurenih geta, dok dižu se isparenja,

tijela prizivaju smirenost, tako nedostatnu,

pjeskovitu obalu primorskih gradova gdje

pijesak vije milosno oko Atlantida pojavnog.

Ako sklopiš oči fantazme rastu kao Tropi,

promiču brodovi, leteće ribe, kroz gungulu i vrevu,

načuješ zvuke, pluća se šire kao akordeoni,

ludog lautistu slutiš, urbanog trubadura kojeg

ne zaglušuje klopot mašina dok penje se požarnim.

 

Sunce čkilji na Pigmaliona od žica, satrtog

od silnih milovanja, dolje je okean, ti uvijek si

iznad, tijelo ti je lješnik neraspuknut, duša

tirkizni Kankun što voli do vertiga. Pošta uredno

stiže, miriše po ribi sa ostrva Kirke, pas u uglu

čeka poput Arga da skonča se Odiseja.

 

Napolju promiču Kafkine bube u letu, metalna

konjica skakavaca čija krila šušte kao trans

koji ti rije bubne opne. Ljubav je silna, donosi je

sunce juga kao melanin, tvoj tamni pigment,

udnu srca čuvan poput sipe za hazardne dane.

Ljubav skliska poput žive. Uskoro će kiše i sve će

se promijeniti, samoća će te izdubiti, postaćeš čun

otisnut niz podivljale rijeke zabava, prosci biće

opet okolo tebe, u metežu, bićeš opet meduza.

 

Harpija zagledana u vrata koja otvara samo utvara

što ti stanuje na dnu stomaka i kud god da hodiš

javljaće ti se sonornog tembra, poput sonara

iz tvog omiljenog filma Son de Mar. Mrštiš se,

ustaješ, treba slikati poput Aparina, reljefno,

nad čaurom koja već sluti krila dok porađa leptira.

Toplim dahom po naježenoj koži, vaskrsavaš.

 

 

 

 

Iz balkanskog refugijuma

 

Egzaltika juga: migranti Bliskoistoka, klonuli unutar

rezervata Lazareta; ribe podmorne što plutaju nad

odbačenim uranobombama; klosteri kakva samostana,

zapuštena, kojim baškari se svita zmijinjeg cara.

 

Tišina kazamata melje kao dinamit zaostao iz rata,

žut trotil, nalik boji zrelog duhana, hitrozabačen u more.

 

Tako se srećemo kao lovina i lovci, poput riba ugiblih

površjem vode. Penetrirani u placentu svetog okeana,

dok plutamo nalik mladim karetušama. Blagvama

davnim iz maglenih djetinjih šuma. U konačištu,

hladu pinjole, gdje neutješivo mru umoreni grdelini.

 

Tvoje je tijelo opožarena makija avgusta. Kanader sam

što zalud danonoćno sipa mlazove u vreli pupčanik vatre.

So što u gar se stvara u crnim kosama šikara, na hridima,

u škripima pripeke, gdje piperke satire samrtni Erosov grč.

 

Nakon što sve umiri se, srca utrnu kao zodijak Antikitere,

pa zasjakte iznenadno kad škljocnu zupčanici kao gusjenica

tenka iz pojasa Gaze. Otud je Mahmud Darviš olovkom

prkosio olovu nekoć, žici bodljikavoj, Hanana neuzdiživog.

 

Zastanemo li ovdje u ovom dekubitusu Evrope, vidjećemo

anđele priklane u urinu usputnih nužnika, grljcima boca,

utopljenike pod skutima očeva, gušenih u furgonima,

i shvatiti kako ništa strašnije nema od proćerdane smrti.

 

Niti nevinije od misli koja je preobraća, u Edenostazicu.

 

 

 

Duende

 

 Blažen neka je bog koji stvara iz tame srca.

Iz sùkusā boje mladoorasa, pogruzlih u vodu.

Ljubavi što se začinje iz jagodičja prstiju,

u trenu kad se Brailovski susreće sa Bahom,

ili kad cigančica zadiže suknju nad katenačom

butina, pred rasplodnim pamplonskim juncima,

nalikujući vragu što u tami neznanog manastira

prebira žustro po masnim listinama Septuaginte.

 

Škatulja to sumračnim je sobama sjemeništa,

gdje beslovesno podučava se Eneida, a noću

bude trzaj vena, štrcaj bludne zmije što hladi

ugljevlje pakleno. Plamnu lomaču nad ranjavim

tijelima Moriskosa, koje Sisneros, đavolji kardinal,

otpravi u mučnu smrt. Izgnanje na tlo crnoafričko

otkud i dolazi taj ritam što dubi ekfrazu učenjakā

kao rilo, udarajući pod rebra ritam seviljskih trgova.

 

I torzo se plesačice uzdiže iz krvi što ključa,

u let flamenko-ptice, volšebnice, nalik simurgu,

što vraća se na mjesto zločina, sramu Kastilje.

Granadi što spi na sredokraći neizmirenih vremena.

Tarokistima i toreadorima palim pod braseo Maje

Belen. Mladcima što im vratove stežu udavni

šalovi crvenosvileni, dok im u umu dobuje bat

njene infernalne koračnice, čiode zabodene u oko

raja. Žaoke što probada srca zaspalima na hridima,

trockistima, i onima iz mirnih luka bračnih osama.

 5,595 total views,  1 views today

Komentariši