HAJDE DA ODMAH UDARIMO “U SRIDU”, IN MEDIAS RES. U JEDNOJ PJESMI KAŽEŠ:
Mi smo bačene kocke
Koje padaju na svih šest strana istodobno
DA LI TO, DA PARAFRAZIRAM SELIMOVIĆA – DA SE MALO GORKO NAŠALIM – ZNAČI DA JE ČOVJEK UVIJEK NA DOBITKU?
Mnogi su prigovarali Selimoviću što kur’anske ajete nije citirao u cijelosti, mada ako je svaki čovjek smrtan onda je on na ovom svijetu, sa stanovišta nekog ko ne vjeruje u Boga, ovako ili onako na gubitku, dok su sa vjerskog stanovišta dobitnici u pravom smislu dobitnici tek na onom svijetu. Sad mi je palo na pamet, mada moram priznati da mi to nije bilo na umu kada sam tu pjesmu pisao, da bi se to moglo dovesti u vezu i sa onom Paskalovom mišlju o “nužnosti opklade”, a on kaže, otprilike, parafraziram: “Kladite se da Bog postoji, ako dobijete – dobijate sve, a izgubite li – ne gubite ništa”. Da, moglo bi se reći da je vjernik koji se čvrsto drži pravog puta uvijek na dobitku, čak i kada ga pogodi neka nesreća, ali ja sam tom slikom više nastojao da dočaram onaj doživljaj kada duh, recimo u obredu zikra ili meditaciji, nadilazi granice ega i postovjećuje se svim onim što bi mogao biti, što je mogao da bude, ili što bi trebao da bude, sa neokušanim mogućnostima vlastitog bića. Ta slika je ujedno i replika na naslov Malarmeove poeme “Bačene kocke nikada neće uništiti Slučaj”. Još kada sam prvi put čitao Malarmeovu poemu u studentskim danima ona mi je bila potpuno neprozirna, mutna, hermetična, “tamna”, imao sam utisak – kao što je Džojs rekao da je napisao “Fineganovo bdijenje” samo zato da bi kritičari u narednih sto godina imali šta da rade – da je tako i Malarme napisao tu pjesmu samo zato da bi čitaoci razbijali glavu nad zamršenim značenjima pojedinih stihova. Pitao sam i neke ljude koji se u teoriju vjerovatnoće razumiju bolje od mene šta za njih znači ako se kaže da “bačene kocke nikada neće uništiti Slučaj”, i rekli su mi da im ta rečenica zvuči potpuno suludo. Mogli bi, eventualno, nagađati da se tu radi o nepodudaranju između ideje i stvarnosti, zamisli i tvorevine, ali je to u pjesmi nagoviješteno vrlo maglovito i neodgovorno. Mene su te “bačene kocke” od početka asocirale na raspravu između Ajnštajna i Nilsa Bora, u vrijeme kada je Ajnštajn povodom kvantne teorije kazao da ne može prihvatiti mogućnost da se “Bog kocka”. Doveo sam to u vezu sa onim aspektom kvantne teorije po kojem je stvarnost na subatomskom nivou sastavljena od “talasa vjerovatnoće”, gdje stvari i jesu i nisu istovremeno, ili su istovremeno i ovo i ono, kao što se, po analogiji, navodi onaj primjer da u jednoj zatvorenoj kutiji mačka istovremeno i jeste i nije sve dok tu kutiju ne otvorimo. Teoriju o “paralelnim univerzumima” prvi je poetski obradio Borhes u priči “Vrt sa stazama koje se račvaju”, a znamo da je on i inače bio opsjednut naučnim zagonetkama. U jednom periodu ja sam bio zaista fasciniran time koliko moderne naučne teorije, od teorije superstruna pa nadalje, pružaju obilje svježeg metaforičkog materijala koje je pogodno da precizno izrazi neku emociju, doživljaj, unutarnji uvid, čak i nezavisno od mogućih metafizičkih implikacija svake od tih teorija. Idejama astrofizičara nadahnut je, recimo, stih iz iste pjesme o “mapama naših teritorija”. Možda će neki čitalac reći da je i logično da se o “nebeskim temama” govori jezikom “nebeske mehanike”. Metaforiku koja aludira na uvide iz oblasti prirodnih nauka je prilično riskantno upotrijebiti u poeziji, pretpostavljam da je za mnoge čitaoce teško svarljivo kada Brodski, naprimjer, ubaci u stih neki pojam iz geometrije Lobačevskog. Opet, sa druge strane, sjećam se da su mnogi čitaoci bili zadivljeni onom metaforom o granici morske obale u romanu “Okean, more” Alesandra Barika, vjerovatno i ne znajući da je njen pravi izvor u teoriji fraktala. I da zaključim, moj polemički odnos spram Malarmeovog naslova bi se svodio na to da bih podržao pjesnika u tome da ga u pisanju vodi i “muza destrukcije”, odnosno da mu pjesma bude “brodolom riječi” ili “slika i simfonija istovremeno”, ali sam mišljenja da se sve to može bolje postići konvencionalnim sredstvima, da bi trebalo težiti tačnosti i preciznosti čak i kada je riječ o nekom “zakučastom” misaonom kompleksu ili doživljaju. To je ono što je možda ostalo skriveno ispod “površinskog sloja” pjesme.
TVOJE PJESME MI SE ČINE IZRAZITO INTELEKTUALNIM, ČVRSTO SU, DA TAKO KAŽEM, „NASLONJENE“ NA PROŠLOST, TRADICIJU. ODAKLE TAJ STALNI POGLED „U RETROVIZOR“, UNAZAD?
Ja sam uglavnom izbjegao da se usko vežem za nacionalnu tradiciju, to je u poeziji još nekako i moguće, dijelom i zbog toga što mi njene teme ne pružaju dovoljno slobodnog prostora za igru, ali i zbog toga što su čitaoci danas odveć skloni da u njima po svaku cijenu traže nekakvu ideologiju. Dovoljno je pogledati eksponate u Zemaljskom muzeju pa da se čovjek uvjeri da Vizantinci i Rimljani u Bosni i nisu bili tako davno, pa zašto bismo bježali od tih grčkih i rimskih slojeva u istoriji ovih prostora? Jedan je filozof, koliko se sjećam, rekao da se evropski pjesnici uvijek rado vraćaju temama iz starogrčke i rimske kulture zato što su Grčka i Rim djetinjstvo Evrope, a čovjek se, je li, uvijek rado i sa nostalgijom prisjeća uspomena iz djetinjstva. Ali, zapravo se radi o tome da helenska i rimska kultura pružaju jedan univerzalni jezik simbola koji je razumljiv i prijemčiv za svakog čitaoca, u svakom vremenu. Književne mode dolaze i prolaze, a Sofokle je uvijek aktuelan u repertoarima pozorišta. Neki će kritičar u mom slučaju možda primijetiti da je to uticaj lektire, Eliot, Jejts i Paund su bili veliki zagovornici tradicije, a njihov prezir spram ispraznosti i zabluda modernog svijeta postao je takoreći legendaran, i ja ne bježim od toga da te uticaje priznam. Eliot u jednom eseju govori o “osjećanju istorije”, o važnosti toga da u prošlosti prepoznajemo sadašnje, a u sadašnjem prošlo, odsječenost od tradicije za njega je bio jedan od simptoma propadanja zapadne civilizacije. Mislim da je veliki korak u čitanju poezije kada jedan mlad čovjek, recimo, prvi put prepozna da su mu Katul, Propercije ili možda Dante bliži i “savremeniji” od nekih razvikanih avangardnih pjesnika iz 20. vijeka. Na kraju krajeva, sva velika književnost je u prošlosti, a savremeni tumači književnosti u svom “prevrednovanju” tradicije ponekad kao da se služe onim receptom sofista: “Od velikog učiniti malo, a od malog veliko”. Baš sam u jednoj novijoj pjesmi pisao o tim trenucima kada “prošlosti postaju pošlosti”, a jedna njena strofa glasi ovako: “Još klošarim po trgovima Jejtsopolisa / Da se oglušim na zov i Kirke i Kalipse, / Još zadubljujem se u svitke apokalipse / Kao da ih apostol lično meni otpisa. ”
NEDAVNO SAM BIO U TRIERU, KOJI MNOGI JOŠ ZOVU I ROMA SECONDA. U TAMOŠNJEM OGROMNOM AMFITEATRU/KOLOSEUMU ZA 18000 DUŠA IMAO SAM OSJEĆAJ NEPROLAZNOSTI, ALI I IZVJESNE FATALNOSTI ISTORIJE. KOLIKO JE, TJ. DA LI JE IŠTA ČOVJEK KAO BIĆE NAUČIO IZ POVIJESTI? POD POVIJEŠĆU RAČUNAM, NARAVNO, VRIJEME OD POJAVE „GOLOG MAJMUNA“ NA „PLAVOJ PLANETI“.
Ja sam imao isti osjećaj kada sam svojevremeno posjetio koloseum u Tunisu, a o tome sam kasnije napisao pjesmu. Prije desetak godina imao sam utisak da je jedna grana homo sapiensa mutirala u neku novu vrstu “podljudi”, koja je spremna da ubija i laže navodno braneći “američki način života”, te da je homo sapiens zbog te nove vrste ozbiljno ugrožen. Mislim da Eliot u “Četiri kvarteta” govori između ostalog i o tome kako se naš pogled na istoriju mijenja i saobražava sadašnjem trenutku i “mjestu” sa kojeg je sagledavamo, otprilike, ako zamislimo minula stoljeća kao postrojene vojnike, oni se okretom na komandu ravnaju prema onom prvom tj. posljednjem da bi se s njim podudarili, i tu sam sliku iskoristio u pjesmi “Nakon čitanja Herodota”. Uvijek me je fasciniralo pitanje kako je moguće da se iste riječi koje su zapisane u Kur’anu, Hadisu i Bibliji mogu naći skoro identične kod Lao Cea, Konfucija, u Vedama, kod Platona i predsokratovaca, u Upanišadama, drevnim egipatskim tekstovima ili u svetim spisima budizma i taoizma? Neki će skeptik reći da je tu posrijedi “intertekstualnost”. Kao vjernik, ne bih se usudio da kažem da znam išta o tome ko je anđeo Džibril (ili Gabrijel, Gavrilo) koji, kako se to kaže u hadisima, “nadahnjuje pjesnike” i koji je prenosilac Božijih objava, ali na osnovu svega što sam čitao stekao sam dojam da on ima dosta sličnih osobina sa Hegelovim Apsolutnim duhom. Naravno, kada se čovjek osvrne na dešavanja u savremenom svijetu istorija zbilja izgleda kao slijed besmislenih stradanja, zločinstava, nepravdi i tlačenja, svuda nalazimo potvrde da je u srednjem vijeku bilo mnogo više “autentičnog bivstvovanja”, kako bi rekli filozofi, nego što ga danas možemo naći. Usprkos svemu, ja sam duboko uvjeren da je ljudska vrsta zrela za jedan “novi početak”, a takvih je početaka kroz istoriju bilo mnogo, uvjeren sam da će budući naraštaji stvoriti jedno pravednije društvo i da će tek oni znati učiti iz istorije. Vjerujem da nijedna ljudska žrtva nije pala uzalud, da nijedna knjiga iz Aleksandrijske biblioteke nije sačuvana uzalud, da će buduće generacije imati šta da nauče čak i iz iskustava takvih društvenih eksperimenata kakav je bio Sovjetski savez. To je moje lično uvjerenje, iako za njega nemam nikakvih racionalnih argumenata. Možda nije slučajno ni to što su tek u današnjem vremenu sva ljudska znanja sakupljena, sistematizovana i postala dostupna praktično svima koji ih traže. Vjerujem da će tek u budućim generacijama Homer biti pročitan kako treba.
KOLIKO JE TEŠKO, SA TVOJIM IZRAZITIM LIRSKIM SENZIBILITETOM, DO GLEŽNJEVA STAJATI U OVOM KRVAVOM DANAS I OVDJE, A ISTOVREMENO BITI I DOBRIM DIJELOM DUBOKO URONJEN U PROŠLOST? KAKO POMIRITI, ILI, JOŠ BOLJE, PREMOSTITI TO POLJE STALNE NAPETOSTI IZMEĐU NEKAD I SAD?
Doista poštujem pjesnike koji poput seizmografa pravovremeno reaguju na brojne društvene nepravde koje se oko nas dešavaju, recimo vidio sam da su neki autori objavljivali pjesme o tragediji sirijskih izbjeglica, Jergović je o tome pisao kolumne, analize. Ima nečeg zbilja katarzičnog kada jedna bjelosvjetska nepravda bude raskrinkana i objelodanjena, sjećam se koliko je nama za vrijeme rata značilo to što su Brodski i Česlav Miloš pisali pjesme o stradanjima u Bosni, a mogu samo zamisliti šta je nekima značilo ono što su povodom rata u Iraku govorili svojevremeno Žižek ili Čomski. Ja sam možda i po temperamentu skloniji tome da na sve užase o kojima izvještavaju mediji tražim odgovore u prošlosti, istoriji, provjerenoj lektiri, poput nekog pobožnog Jevrejina koji odgovore na sva pitanja nalazi u Tori. Nastojim da se ne ponavljam u pjesmama, u posljednjoj zbirci sam imao barem desetak i tih angažiranih pjesama, i bilo bi neumjesno da ponavljam ono što sam već jednom rekao, pa makar i ako sam to izrazio kroz neku pomalo “zakukuljenu” metaforu. Događalo mi se da me “zasvrbi” da o nečemu pišem, ali da odustanem kada se sjetim da sam nešto slično već napisao.
IAKO SI, U POEZIJI, ČESTO TUŽAN, MELANHOLIĆAN, IPAK GOTOVO NIKAD NE PADAŠ U PATETIKU. IZA TOG POSTIGNUĆA OČITO STOJI VELIKI RAD. KOLIKO DUGO POPRAVLJAŠ, „GLANJCAŠ“ JEDNU PJESMU PRIJE NO ŠTO JE „PUSTIŠ U SVIJET“?
Kada sam pisao prvu zbirku bilo je pjesama koje sam zaista puno dorađivao, dotjerivao, pravio i po nekoliko verzija, vraćao se mnogo puta da nešto dodam ili precrtam. U tom periodu sam bilježio u notes svaku misao ili zapažanje za koje bi mi se učinilo da mi može poslužiti kao građa. Drugom zbirkom nisam bio zadovoljan upravo zato što sam jedan dio pjesama pokvario i upropastio naknadnim doradama, tek kasnije sam, nažalost, uvidio da sam ponegdje izbacio najbolje dijelove ili da sam ubacio neki stih tamo gdje mu nije mjesto. Posljednjih godina radim potpuno drugačijim metodom, sve oblikujem u glavi, ništa ne zapisujem, nekada to potraje i po nekoliko dana dok ne nađem prave rime, a kada sjednem da pišem onda je to već gotov proizvod, ono što preostaje su samo neke sitnije ispravke tehničke naravi. Ili, ako je riječ o nešto dužoj pjesmi, onda napišem na isti način polovinu ili trećinu pjesme, a kasnije preostali dio. Odavno više ne bilježim “ideje”, nekako pomalo sujevjerno uzimam da sve što sam zaboravio možda i nije bilo vrijedno da se zapamti. Što, opet, ne znači da je taj metod bolji od onog prvog, ali mi je zadnjih godina više odgovarao. Inače, ja sam se obično od tuge i melanholije u pjesmi branio time što sam posezao za metaforom, metafora bi tu “amortizovala” emociju, jer u njoj uvijek ima i nečeg od trezvenog “laboratorijskog” istraživanja.
BUDUĆI DA SE ČESTO POETSKI IZRAŽAVAŠ PJEVANJEM UNUTAR TRADICIONALNIH FORMI , RECI NAM NEŠTO O TVOJIM OMILJENIM PJESNICIMA.
Čovjek kroz život sazrijeva kao čitalac, tako da pjesnici koje sam čitao u pubertetu svakako nisu oni kojima se i danas divim. Pjesnici koje sam čitao u prijevodu kada mi je bilo osamnaest godina, a kojima se i danas rado vraćam su, naprimjer, Eliot, Jejts, Paund, Pasternak, Cvetajeva, Ahmatova, ali i dobar dio onih koje su oni spomenuli u fusnotama. Ima i pjesnika koje volim, ali im se ne vraćam jer ih odveć dobro znam, recimo Bodler, Rembo, Verlen, Apoliner. Po “nacionalnom ključu” tu bi trebao biti i neki Nijemac, ima naravno izuzetnih pjesnika, od Rilkea, Brehta, pa nadalje, koji su svakako važni, ali koji na mene možda nisu bitnije uticali. Neke sam čitao više zbog njihovog tehničkog majstorstva, iako me to o čemu oni pjevaju toliko i nije doticalo, kao recimo Josifa Brodskog. Neki pjesnici su mi bitni samo zbog pojedinih pjesama. Kada je riječ o pjesnicima sa prostora bivše Jugoslavije, tu bih morao poći od Laze Kostića, Tina Ujevića, Disa, ali bojim se da bih nekog važnog u nabrajanju ispustio. Podrazumijeva se da uvijek rado čitam Marka Vešovića i divim se njegovom pjesničkom majstorstvu, ono što je on napisao i preveo u posljednjih dvadeset godina sasvim sigurno spada u vrhunske domete u južnoslovenskim književnostima.
NISI ROĐEN U SARAJEVU, PA IPAK JE ONO U DOSTA TVOJIH PJESAMA, DA TAKO KAŽEM, GLAVNI LIK. U KOJOJ SE MJERI OSJEĆAŠ SARAJLIJOM, A U KOJOJ SI JOŠ UVIJEK VEZAN ZA TVOJ RODNI KRAJ, NOVI PAZAR?
Ponekad mi se čini kao da su Pazarac i Sarajlija u meni dvije potpuno različite ličnosti. Možda i zbog toga što je moje pravo duhovno sazrijevanje ipak vezano za Sarajevo, u Sarajevu sam, recimo, prvi put klanjao u džamiji, u Sarajevu sam prvi put pročitao prijevod Kur’ana, ali i Eliota, Bulgakova, Kiša, u Sarajevu sam na francuskom naučio napamet Verlenovu “Jesenju šansonu”. Kada čovjek vremenom izgubi dodir s ljudima s kojima dijeli zajedničke uspomene, i taj mu dio života u sjećanju postane pomalo tuđ. A opet, sa druge strane, kada odem u Novi Pazar ponekad imam osjećaj kao da iz njega za sve ove godine nikuda nisam ni mrdnuo. Iz vremena mog odrastanja u Pazaru pamtim i ljeta koja sam provodio po radnim akcijama širom bivše Jugoslavije, brojna putovanja sa esperantistima, mladim istraživačima i ferijalcima, logorovanja po planinama i jezerima sa izviđačima, nastupe i gostovanja sa amaterskim pozorištem u kojem sam glumio, sve to kao da me je na neki način pripremalo za Sarajevo. Bio je jedan period krajem devedesetih, pa i kasnije, kada sam se u Sarajevu intenzivno družio s raznim ljudima, kada sam kao novinar pratio sva dešavanja, izlazio svako veče, tada mi se činilo da Sarajevo poznajem kao svoj džep, ali mi je to sada u sjećanju već poprilično ishlapilo. U zadnje vrijeme više sam “sobni pjesnik”, i kada izlazim u šetnju počesto se osjetim kao scenograf koji samo traži zgodnu lokaciju za neku pjesmu koja je u pripremi.
I, NA KRAJU, JEDNO MENI LIČNO VEOMA VAŽNO PITANJE. KOLIKO, NAIME, VJERUJEŠ U ŽIVOTNU ODANOST PJESNIKA STIHU I KNJIŽEVNOSTI? SPADAŠ LI U ONE KOJI VJERUJU DA SE PISAC U BURNIM VREMENIMA, KAKVA SU BEZ SUMNJE NAŠA, NE SMIJE SKLONITI, ZATVORITI U „KULU OD SLONOVE KOSTI“? PITAM TE OVO (I) ZATO ŠTO JA – DODUŠE SA DISTANCE, KAO DIJASPORAC – IMAM UTISAK DA SE GLAS NAŠIH KNJIŽEVNIKA, A IMAMO IH, BAREM NA PAPIRU, BUKADAR – RELATIVNO RIJETKO ČUJE U VREMENIMA BURNIM I TEŠKIM, KAO ŠTO JE OVO NAŠE? SLAŽEŠ LI SE SA OVOM MOJOM KONSTATACIJOM, ILI BAREM UTISKOM?
Slažem se, naravno, u potpunosti. Pretpostavljam da većina naših pisaca ne vidi smisao nekog ljevičarskog angažmana u zemlji koja je faktički, a i po Ustavu, podijeljena po nacionalnim šavovima. Osim toga, domaći mediji su uglavnom u službi ovih ili onih političkih centara moći, tako da pisac koji nije član nijedne političke stranke neće ni dobiti priliku da se negdje javno oglasi, preostaje mu da eventualno piše statuse i komentare na društvenim mrežama. Javni angažman pisca imao je svoju posebnu težinu tokom devedesetih godina, kada su se događali krupni istorijski prevrati i kada je nečija riječ u medijima zaista imala moć da spašava ljudske živote. Ova današnja politička dešavanja su uglavnom predstava i farsa, a političari činovnici koji obavljaju svoj posao bez stvarne moći odlučivanja kada je riječ o onim najkrupnijim pitanjima. Bojim se da su sve te priče protiv nacionalizma i podjela od rata naovamo već hiljadu puta ispričane i da ih pisci više nemaju kome pričati.
(Intervju je napravljen u povodu Kujovićevog gostovanja na Kulturnom ljetu u Herzegovina lodges 2016. na Boračkom jezeru)
Goran Sarić
11,535 total views, 4 views today
