Moram priznati, svake godine u ovo doba se osjetim kao pizda. Dok ja idem na najljepši posao na svijetu, u biblioteku od preko MILION knjiga, žena ostaje kod kuće, na božićnom raspustu. U tome i jeste “kvaka”. Jer dok ja, s kaficom i kolačićima na radnom stolu – uprava časti, i radnička klasa, barem pokatkad, zaista putuje u raj – mirno i po istilahu radim svoj posao, Ona je kod kuće (kao) u radnom kampu! Briši, peri, peglaj, spremaj, usisavaj – i kuhaj, kuhaj, kuhaj! Tako da je, kad se predveče vratim – obično poslije kakvog pretprazničkog pićenceta s kolegama – supruga leži na kauču, iscrpljena.
Pošto nisam nikakav mačo, tada se i prije uobičajenog čokaljčića, hvatam postavljanja stola. Barem to mogu učiniti. Šta ću kad me neće kuhanje! Kao i moj otac birvaktile, jedino što umijem zgotoviti – ako se to uopšte može nazvati umijećem – su pržena jaja. I hrenovke. I gotova supa.
Lažem. Nekoliko puta sam, moj brajko, napravio i musaku. Dok mi jednom nije zagorila. A s komplikovanijim jelima sam definitivno prestao kad sam jednom, u pokušaju da je iznenadim i skuham grah, nazvao sestru i upitao je da li u šerpu treba dodati i malo vode. Uh, što su mi se svi smijali! A, jbg, niko ne voli biti predmet šprdačine. I tako je moja kulinarska karijera definitivno propala.
Ali nije skroz. Nije. Naime, neko veče, kad sam se kasno, gladan vratio sa stonog tenisa, pošah da sebi narežem malo kobasice i slanine. I sam sebi odsjekao skoro pola jagodice. Prosute krvi, k’o u vola.
I tako sad opet ništa ne mogu pomoći. Osim, naravno, da je bodrim, i kažem: “Uh, zlato, što ti je ovo ukusno!”
Ima još nešto što mi smeta kod ovih praznika. To je televizijski program. S ekrana samo što ne cure (pra)stari filmovi: Sam u kući osamdeset treći dio, Pipi Prastara Duga Čarapa, Meri Popkins Iz Prekambrija, Priča sa Zapadne Strane – a o Djedu Božićnjaku da i ne pričam! Sve deja vu, najmanje po sto i pedeset puta.
Ali nema veze. Svi se nacalimo pred ekran kao da se radi o najnovijem hitu, pa još uključimo i velike zvučnike, da sve bude baš kao u kinu. Srećom, bez šuškanja i krckanja kesicama sa čipsom, kikirikijem i sličnim “specijalitetima”. Na stolu su, velim, kao i kod komšija, ovih dana pravi specijaliteti. Preko prijatelja – neka svoga i u gori vuka! – nabavili čvarke, kobasice, kulen, pancetu, pa i “mrvu” dalmatinske šunke. Uz tamno pivo i Njene kolače – predeveraće Mujo i Meri, i Pipi, i ovog malog “sam u kući” – šejtana!
No, ima gore i od starih filmova. To su mi božićni lingo – slumdog millionaire – i oni ljigavi programi “spajanja porodica”, inscenirana tv-viđenja rastavljenih članova familije nakon “mali milion” godina. Falširana iznenađenja. Potoci suza – koliko li samo bijelog luka moraju stavljati pod nos?!
Ima toga još. Radijske top-liste. Najboljih stotinu ever. Pa petsto. Pa hiljadu. Pa dvije tisuće. A sve isto kao i lani. Možda samo neka nova “uleti” negdje oko predzadnjeg mjesta. Prvih 10-20 “vijekovima” isto. Četiri-pet Pink Floyda, pokoja Metallica, Eaglesi i “Hotel California”, i na kraju vječni šampion, Quin – Fredy s “Boemskom rapsodijom”. Inovativno i svježe, napeto – k’o bubna opna!
Najgore, daleko najgore od svega – govori “glavonja”, crkvenih i svjetovnih. Popova, i političara. I kod njih se sve presipa od milosrđa, ljubavi i tolerancije, a ti se isti ljudi tokom godine pretvaraju u notorne svađalice, cjepidlake, tvrdokorne tvrdoglavce, pa, nerijetko, i u prave krvoloke. Čovjek je čovjeku vuk.
Gdje su tada Dijete, Štala, Svjedoci, Magarac i Ovčica? Izgleda da se oni zaborave čim prođe božićni i božićno-novogodišnji mamurluk.
A evo, da ne budem sasvim nepravedan: u prošloj me je godini silno iznenadio i obradovao papa Franjo. Skroman, suzdržan, dobronamjeran. Izgleda da je Vatikan, napokon, iznjedrio pravog čovjeka, a ne ultrakonzervativnog, na svaku kritiku izuzetno osjetljivog prvog čovjeka u kršćana, kakvih je bilo napretek. Zato mislim da je ovaj papa u mnogim anketama s pravom proglašen čovjekom godine. Bravo!
No, pošto će nas već od drugog januara, a najkasnije nakon Srpske nove godine, mediji opet zasipati gomilama smeća a slatkorječivi političari, business as usual, lažima i podvalama, ovih dana odlučno biram samoizolaciju. Uzimam Armandove* razgovore sa zloglasnim holandskim SS-ovcima, i idem na sprat. Možda barem ja, kad ne može masa, izvučem neke pouke iz istorije? Ni televizije, ni radija. Samo dobra knjiga.
Ali čekajte. Evo me viču odozdo, iz trpezarije. Sarma se hladi, rakija već na stolu.
Ko tome da odoli?!
*Armando – Herman Dirk van Dodeweerd (1929) čuveni holandski slikar i pisac, muzičar i novinar.
10,258 total views, 1 views today
