Piše: Goran Sarić
Mada sam gorio od želje da se “izlanem”, nikome od kolega nisam rekao zašto tog dana ranije izlazim s posla. A, priznajem, nije mi bilo lako. Ta, ne dolazi ti svakog dana u posjetu čuveni pisac! A Kader Abdolah to svakako jeste, čak i daleko izvan granica zemlje u koju smo nekoć obojica došli kao izbjeglice. Knjige su mu prevedene i objavljene u čak 25 zemalja svijeta, a ona najpoznatija, “Kuća imama”, samo u Holandiji je prodana u nekoliko stotina hiljada primjeraka.
Nismo se vidjeli već dvije-trigodine, još od one posjete njegovom domu u gradiću Delftu, u stanu smještenom u preuređenoj nekadašnjoj crkvi.
(Tako to ide ovdje: od slabo korištenih, vječito polupraznih sakralnih objekata Holanđani odmah prave nešto korisno, dobro upotrebljivo. A kod nas, u siromašnoj zemlji, bogomolje niču brže od škola i bolnica!)
Tada, za te sada već davne posjete, donio sam mu bijele vunene čarape. Druge po redu. Nove. One prve, koje mu je za njegove posjete BiH poklonila moja majka, već mu se, kaže, izlizale. A dobre su mu, veli, skoro da više i ne može bez njih.
Tada, u Sarajevu i Konjicu, nisam bio s njim. Mama mi je poslije putem telefona rekla da ga je posjeta našem domu u Suhom dolu veoma dirnula. Prvo se dugo zadržao u mojoj sobi sa knjigama, a onda izašao na terasu s pogledom na Prenj, i ćutke zapalio. On, nepušač! A kad ga je mati, strasna “dundulica”, upitala što zapali, on joj, preko moje sestre, reče da ga sve ovo – kuća, soba, knjige, brda, i ona, najviše ona! – neodoljivo podsjetilo na njegov dom, u dalekoj Persiji. To jest, Iranu. Moja mati, na njegovu staru majku.
Tog dana, u Arnhemu, kod nas se pojavio tačno u zakazano vrijeme. Dovezla ga jedna studentica arabistike, njegov vodič i siguracija za tu priliku. U ovdašnjoj gradskoj gimnaziji je imao predavanje o izbjeglištvu. A njegov novi roman, koji sam upravo počeo da prevodim, “Papagaj je letio preko rijeke Ajsel”, govori upravo o grupi arapskih azielzoekera koje val sudbine izbaci ravno u malo holandsko protestantsko selo. Selo je zatvoreno, nesviklo na nova, čudna lica. No, protivno svim očekivanjima, i sa neizbježnim usponima i padovima, njihovo uklapanje u novu sredinu ide sasvim lijepo.
Roman je čitak, topao i dirljiv. Već je štampano njegovo jedanaesto izdanje.
I eto, takav je Kader. Kad svi “guslaju” o zatvaranju granica i ksenofobiji, on govori o pozitivnim stranama miješanja ljudi, kultura i običaja. Kad svi zapadnjački desničari urlaju o “agresivnom” i “neprilagodljivom” islamu, on, kao prije nekoliko godina, objavljuje svoju verziju Kur’ana i romansiranu biografiju Poslanikovog života. Da ih tako približi zapadnoevropskim čitaocima.
Uvijek uz vjetar, ali na jedan pozitivan, vedar, optimističan način.
Tu, u našem skromnom domu, na brzinu se dogovorimo za prevod – kad je naša zemlja u pitanju, Kader tu nikad nije pravio probleme – smažemo po kolač i “drmnemo”po jednu šljivku iz mog zavičaja. Onda je izišao u hodnik, da se presvuče u elegantno odijelo. Jer, on veoma drži do svoje publike. Na čitanja uvijek dolazi u besprekornoj odjeći. A kad priča, od tihog i čak pomalo povučenog sabesjednika najednom se pretvara u vrsnog govornika. Samopouzdan, vispren i zanimljiv, ponekad čak pomalo i patetičan, uvijek pravi dubok utisak na slušaoca. Izvrsno “veze” i “šara” pažljivo smišljenu priču, dok ga publika sluša širom otvorenih usta.
Tako je bilo i te januarske večeri, u odlično popunjenoj sali gradske gimnazije. “Naslanjajući” se na temu novog romana, Kader na odličnom, mada jakim naglaskom obogaćenom holandskom jeziku, duhovito i sa puno sitnih digresija priča priču o svom dolasku u Holandiju, ima tome skoro četvrt vijeka. Od tada je objavio sedamnest knjiga proze: romana, priča, kolumni, dokumentarističke proze. U njegovom načinu govorenja, ritmu, pauzama i gestikulaciji, jasno se vidi bogata usmena tradicija Srednjeg istoka.
Večeras je, kao i u romanu, naglasak stavio na otvorenost, i to kako pojedinca, tako i cijelog društva. Otvorenost u dobru i u zlu, u lijepim, ali i u onim drugim, teškim stvarima. Apelovao na mladu raju da ništa, ama baš ništa, ne prešućuje. Da, recimo, ako im se ne sviđa dolazak velikog broja izbjeglica, to kažu bez uvijanja, ali sa argumentima. Da uđu u polemiku, ali da da budu spremni i da prihvate drugačije mišljenje.
To je, rekao je, najbolji način da se izgradi zdravo, otvoreno društvo.
Na kraju, u razgovoru s publikom, malo sam ga “bocnuo” pitanjem zna li, nakon završenog posla, da li je napisao dobro, baš dobro djelo, ili ne. (Naravno, ciljao sam na roman “Kralj”, koji je trebao biti njegovo najbolje do sada objavljeno djelo, ali se to, na žalost, nije ostvarilo.)
U odgovoru, lukavo je povezao moje pitanje s prethodnim i elegantno zaobišao direktan odgovor. I još me je, pred cijelim auditorijem, nahvalio za prevodilački rad, “debelo” pretjeravši tvrdnjom kako sam na Bosanski preveo “skoro sve vrijedno što je proteklih 20 godina objavljeno u Holandiji”.
Takav je Kader: Ti probaš da ga malo bocneš, a on te “digne u nebo”! I tako, mrvu, postidi.
11,478 total views, 1 views today
