Foto: Amer Tikveša
Svakog se sebi proljeća,
u bradu,
zavjetujem: narednog ću ljeta,
obavezno,
obići očevu kućicu
s voćnjakom.
Napravismo je,
šećerluk,
za tili čas,
nekako i ne osjetivši.
Dok na nebu,
iznad Bosne,
dobrano već je sijevalo.
Voćke posadismo u cik i jauk zore,
dok ostali svijet za drugo se spremao – ko za rat,
ko za bježaniju.
Ješo i ja, ja i Ješo,
sve jednu po jednu krhku stabljiku u plodnu crnicu turajući:
trešnja, kruška, jabuka,
bukadar šljiva za rakiju,
i jedan orah stameni.
Svakog proljeća,
kad gora zazeleni,
na obilazak se, čvrsto,
zavjetujem.
A ljeti,
kad zlato me neba dôli Jezerskoj zovne,
Boračkim poljem zviznem – ko zvijezda padalica!
Baš tako: padavica.
Protutnjim, tako, kraj naših Sarića grobova
-sam sebe varam: svijeće za pokoj zaboravio!-
kraj polja pustih projezdim.
Tišina.
Pokoje stado nomadsko
lepetom se predvodnika glasi.
A onda, kraj puta, makadamskog, što ka Kućici,
sad kocki slijepoj, i golim zidovima skreće,
kao po komandi,
hrabro okrenem glavu.
U brda zurim daleka,
za koje sve ovo,
i strah naš i nada,
I laž i istina, mržnja i zlo,
ljubav, ona naročito,
trice su, i kučine,
na Vagi konačnoj ne teže,
ni važnije,
od maglice ove tanke,
što zemlju Sarića pustu
jagodicom neba nježno,
lagano
miluje.
29,116 total views, 2 views today
