Foto: Amer Tikveša
Piše: Jovan Nikolaidis
Oni neće u pakao.
Odlazim u Sarajevo. Nakon toliko godina boraviću u gradu u kome su započele, nastale i za sva vremena date mi traju darovnice života. Idem da to stanište iz prošlosti još jednom obiđem, u njega zavirim, pa da se vratim u starost smiren, oslobođen fantoma koji su se mojim bjekstvom od Zla stanili bili u mojoj savjesti i žalu.
Dok se automobil sa zanesenim vozačem zabija u pastoralnu pustoš pivske visoravni, prepoznaje on put kojim je davno, davno izašao iz Grada, u nadi da će se brzo vratiti. A vraća se tek nakon četvrt stoljeća, slomljen u tijelu ali iskustvom očeličen, mišlju da je dobrota najbolji odabir čovjekove prirode. Sve ostalo su scile i haribde i put u ponore. Sarajevo ovoga jutra spava, ne sluti da se njemu približava, pored toliko putnika ka stanici bosanskoj, i jedna uspomena od koje ovaj što je Gradu nosi već treperi kao dječarac u koledžu pred prvom ljubavi. Kad stigne neka još jednom sve obuhvati pogledom, dodirne sjećanjem, pa da mu bude lakše na ledini počivala, u koju se stani svaki život ljudski. Nakon svega.
Kako otpočeti tekst koga je sebi obećao da ispiše nakon tražene i dopuštene avanture koja počinje jutra septembarskog dvijetisućepetnaeste, literarnog zadatka primjerenog njegovim godinama, pokrenutog njegovom upornosti. U vjeri da je i dalje poletan i snen kao nekoć.
Napišimo ovako: “I onda je čovjek koji sada očekuje oproštaj i traži za sebe smiru, jednom, davno bješe, stečeno blago sarajevsko pokupio i ostavio Grad. Da mu dušmani iz šumetina, brundavi medvjedi i pomamljeni vuci, čije su užarene oči već virkale s gorja nad gradom to ne otmu, otruju, satru. Sarajevo, grad njegove porodice, ostavio je on na nemilost paklu. Ne osvrnuvši se.
Pakao onda bjehu naslutili mudri i proračunati. Ostali nisu znali mnogo o jadu koji im se približava, nisu vjerovali, zbunjeni tek monstruoznim likom Šumara. Koji je kanio da s visa, u proljeće, umjesto behara, razdraganoj bjelini kotline sarajevske podari podmuklost. S njome su došli suze, rane i smrt.
Godinama je nosio u grudima sleđenu grudu grijeha: što sam otišao? Sarajevo sam napustio, on mene ne bi.
Putnik se prenuo. Pred njim se našla kosina Šćepan Polja i graničari koji se smiju. Formalnosti na prelazima dvije države između kojih, kažu nam to oni što naše sudbine i dalje kontrolišu, nema spornih pitanja. Sva su riješena, na obostranu blagodet svih naroda bratskih Crne Gore i Bosne i Hercegovine.”
Kraj puta koji vodi ka brodu na Drini (put vijugav i prašan – isti kao i onda kad sam posljednji put njime bježao, šljunčani dokaz svim vjerama u napredak, jer je laž politike stalna a istina njena sporadična, čovječe božji!) zaustavio sam auto. S lijeve strane, nedaleko mom pogledu dalo se mjesto gdje se Tara i Piva grle i utapaju u sestrinsku Drinu. Zelene vode između još zelenih šumaraka, prošaranih naslućenim zlatom listopadnog gorobilja. I zvuk razuzdane vode koji odozdo stiže do ušiju. Sam u šetnji, naprijed-nazad, po travnatom komadu tla kraj ceste, udišući umilnu svježinu pristiglog jutra.
U knjizi “VRIJEME KOJE ODMIČE, savremeno bosanskohercegovačko pripovijedanje” postoji priča Marka Vešovića “Oni će u pakao”. PLIMA je to objavila 2000. godine. U tom tekstu pisac opisuje pokolj muslimanskog življa od strane srpskih oružnika, na samom početku prohujalog rata, upravo na ovom mjestu ili u neposrednoj blizini visa na kome sam. Opis je kratak, dramatičan i nadasve upečatljiv. Tražim mjesto nedaleko od mosta Šćepan Polja, uz briježje, na kome su se mogli desiti zločini iz Markove priče. Vidim ruševine kuća podalje od mjesta na kome sam. Zidovi bez krova i prozora – tako izgledaju domovi poslije paljevina. Drugih znakova nema. Ni mezarja, ni kog drugog traga zločinu, sem tih sivožućkastih zidova među koje je nekad stanovao mirni živalj. Vraćam se do automobila i nastavljam vožnju. Kraj benzinske pumpe Broda na Drini opet zaustavljam vozilo. Vadim iz gepeka zavežljaj. Idem do sredine mosta; u nedovršenoj priči “Bijeg” opisujem skitnicu koji u mrkloj noći, dok prelazi mostom s jedne na drugu stranu Drine, ne znajući kamo ga dalje nosi dobrovoljno izabrano putovanje-bjekstvo, osluškuje kako pod njim neko ili nešto jeca i urliče, mumla i reži, cvili i stenje – to iz nevidljive vode što se otima noćnom miru, poklani i ubijeni nesretnici, u nju bačeni, vapiju da ih se povadi i sahrani na mezarjima okolnih sela i katuna. Sad, kao skitnica iz moje nedovršene priče, i ja gledam podase zelene tokove rijeke koja vjekovima nosi ostatke nepogoda. Ljudski su grijesi nalik krijestama talasića: namah se gube, mijenjaju i iznova nastaju, danima, godinama i vjekovima. Između tih kratkih činova naše nesavršenosti vrijeme donosi zaborave. Zlo se vječno umnožava i vraća, gurkajući dobrotu. Čovjek mora da svjedoči jer je dobrota, doista, slabašno treperenje u tokovima života.
Odmotavam papir i vadim buket (još u zoru, prije kretanja na ovo putovanje, sabrao sam sa svog imanja maslinove, lovorove i ruzmarinove grančice i povezao ih bijelom trakom), pa ga bacam rijeci. Zeleni svežanj namah nestaje u dubinu vječno uznemirene rijeke. Vraćam se vozilu. Nekoliko ljudi koji sjede za stolovima kafanske terase prate me pogledom. Put me vodi dalje: još sat i po lagane vožnje i biću u Sarajevu.
Oni više ne stanuju ovdje
Penjem se sa Grbavice na Vraca kao da savlađujem uspon sa neke kosine na Alpima – polako, korak po korak, gledajući predase gdje moja noga stupa. Sa hiljadu zastajkivanja uz krivudave uspone Ozrenske ulice. Jesam li to ja, student, prije četiri decenije, rastojanje od Filozofskog fakulteta do sobička na prevoju Vraca maltene pretrčavao, ili je to bio neko drugi? Sad se pitam znajući da je pitanje šala kakve često postavljam sebi, da se tješim ili narugam. To činim često samom sebi: bude mi lakše od samoigre, dok bisage života premještam s ramena na rame ka starosti putujući. Sa Njom u društvu, rukom pod ruku, koja me je pažnjom i strpljenjem obasipala, djecu našu odgojila, kuražeći me a i sama životom umorena.
Razvučeno vrijeme ljubavi i siromaštva. Koga sada, da uspomene u meni ne usahnu, potvrđujem tražeći kuću u kojoj smo podstanarili. Kao da idem na poklonjenje mladosti i mukama. Jer su i meni i Njoj dani mladosti i srednje dobi u odricanjima protekli. U strahu ali i nadi. I u silnoj vjeri da svakome jednom svane ako strpljivo tminom korača. Naše doba imalo je Nadu poput zdravog djevojčurka, prkosnog i ubijeđenog. Današnjoj mladosti nada je nalik sipljivoj tuberanki koja dok hoda udara o hridi očaja. Takvo je naše vrijeme bilo, takvo je danas vrijeme zabludjelima.
Našao sam tu kuću, pećinsko prizemlje. Isti maleni prozori, grbavo dvorište, kapiju što se jednako kao nekoć uz cijuk otvara dok je pomičem i penjem se na sprat. Da nađem vlasnike, onda siromašne a blagorodne ljude. Ima li ih među živima, hoće li poznati “Ulcinjanina”?
Zvonce ne radi. Bojažljivo kucam na ista drvena vrata. Premazana su debelim slojevima boje za željezo. Otvara mi ih dijete plave kose, bucmasti djevojčurak. Na njenom licu, osim zbunjenosti, prepoznajem osmijeh njenog oca, sina jedinca gazde Meha i hanume Fate.
Pitam za ukućane. Odgovara da je dedo umro prije njenog rođenja. “A Fata?” Umah je pustila suze pa jeca: “I nena je o’šla na ahiret” “A babo tvoj, gdje je?” “Radi na Otoki, drži ćevabdžinicu”. “Kaži Feridu da je Jovan svratio, davni vaš podstanar” – pa se okrećem od djeteta, zatvaram kapiju i silazim u Grad. Opet nogu pred nogu (strma je i skliska vavijek ulica Ozrenska), dok u mojoj glavi prelijeće milion slika: Njoj ću sve ispričati, kad joj se vratim.
U sunčano popodne istoga dana trolejbus me odvodi na Dobrinju. Želim da obiđem mjesto gdje smo koju godinu pred rat dobili stan. Od bivše države za koju su govorili da ne valja. Ušli smo onda, koji mjesec pred Olimpijadu, ozareni u novi dom. Prvi Dječak se vrtio sobama i po balkonu, vičući da će se, nakon tjeskobnog staništa saVraca, u ovom novom izgubiti. Drugi Dječak se skutrio u dječjoj sobi, pitajući me: “Je li ovo doista bracova i moja soba.” Ona i ja smo, tada, zagrljeni, izašli na balkon da gledamo kako se Trebević žari od sunca koje je zalazilo iza Igmana.
Nakon upornog kruženja naseljem, ne pitajući nikoga, pronađoh zgradu u kojoj smo stanovali. Izmijenilo se dosta toga uokolo. Prepoznao sam školu u kojoj su moja djeca odlazila na nauk. I crkvu na brijegu u koju nikad nijesam ušao. Sve drugo je bilo skrito, izmijenjeno i tuđe meni, uljezu. Drveće je naraslo, topole visoko uvis i žalosne vrbe sa vršcima grana koje dodiruju trotoar. Najzad sam ugledao toplanu na početku ulice, naslonjenu na zid zgrade kao bolesnik. Nad njom, kao okrugao kapelin na glavi klovna, podkresana krošnja vrbe, a uz toplanu – ružni kiosk s potrepštinama.
Ušao sam u ulicu Ivana Milutinovića. Zapravo u ulicu koja se nekad tako zvala. Sada, na zgradi s desne strane, bile su nad ulaznim vratima prikačene zelene limene pločice sa brojevima, a nad njima natpis: “Trg sabora bosanskog”. Latinicom. Prekoputa, na zidu “naše” zgrade: pločice nad ulazima bile su obojene plavo i sa natpisom: “Ulica Nikole Tešanovića”. Ćirilicom. Predamnom se nalazio trg nasred koga zatekoh skalameriju od željeznih mreža i dasaka. Zatvorena, kao bunker, nepoznate namjene. Na više mjesta na trgu – šljunak i zemlja: mjesta gdje su pale granate. Do danas to niko nije popravio. Pratio sam zelene natpise koji su se gubili zidom susjedne zgrade, a nalijevo i nasuprot ugledah nad sobom, u plavi limeni okvir otisnuta bijela ćirilična slova: “Trg kralja Aleksandra”. Na broju 5, ulazu koji je vodio u naš stan, vrata su bila zaključana. Izgubio sam volju da pozvonim.
U grlu suvota, u prsima stud, u očima magla. Gotovo trkom izašao sam iz ulice sa dva imena i dva pisma, ponavljajući šapatom: “Oni više ne stanuju ovdje”…
Oni takvi jesu, oni tako hoće
Znam, jasno je meni da će mi mnogi čitalac, čim krene okom rečenicama, reći: opet ovaj zapisivač što insistira za jedinstvom u razlikama! Pa, imaju pravo ti kojima je dosta mojih solilokvija o multikulturalizmu, o braći po životu i tegobama, što oru sudbinama sa malo radosti u grstima. Doista, malo je ovaj zapisivač postigao pozivima na zajednički život – opovrglo me i vrijeme i događaji u njemu. Na raskrsnici života stojim i dalje usamljen, dok su se jarani, zemljaci, plemenici, kumašine, pobratimi, ahbabi i čaršijlije u čvrsta kola upleli i ostavili me samog. Strašilo jesam koje se vrti tražeći ono zajedništvo za koga malo ko danas haje. Ne odustajem, iako je jasno: u želji da pripadam svima – ne pripadam nikome. Skoro će sedam decenija kako se moj složeni genetski potencijal gibao ka svima – klasje stabljike tvrdog korijena, svim vjetrovima putokaz. Malo je vajde bilo.
Recite mi vi, kojima sam zaludnjak, nakon kalvarija kojima smo svjedoci i saučesnici bili: sija li sunce i dalje svima jednako, pada li kiša na krovove svih kuća? I svi o suncu snuju kad je hladno, povjetarce ždiju kad su vreline julske, pljusak vapimo kad suše zacare. Oplakuju svoje mrtve istim suzama sve oči ljudske, isti je kikot i ushit onih što novom životu svjedokuju. Sve dok se ne izađe iz sebe, na poljane nacija i brdovitih vjera balkanskih, dok nam krv ne uzbuči i nervi se istegnu – mi smo samo to: ljudi. A kad nas pozovu trube satanske na zborovanja i diobe…
Odazvali ste se, sluđena gomilo, leđima okrenuti jedni drugima. Hvala lijepa, sa vama neću! Nešto mračno i neko iz dubina vavijek priječi staze ljudske, krivudaju potrage za smislom, a mi ni po jada da shvatimo: putevi ovog svijeta nisu dati ljudima da se dalje već da se bliže jedni drugima. Zato se i pokreće čovječanstvo: da se sretnemo, ne u ponore da srljamo. O tome hoću da iznova epistolu ispišem, braćo moja po peru i ćuskiji, dok Sarajevom šetam, braćo po vjerama i nevjerama, po crnom, žutom i bijelom, po zelenom, plavom ili crvenom. Makar bio poput onog što je kraj dubokog vira neplivače upozoravao da ne skaču u njega, a oni vjerovali da je pličina. Ljudi nerado slijede Nježnost i Dobrotu, vavijek preko trnja hrle drugoj strani, ka Himeri mračnoj djeca. Stoga, na volji vam je da se podrugujete riječima što slijede. Da moj ushit druželjubljem banalnošću nazovete.
Dvije sedmice sam u Sarajevu. Stigao sam, po tragu uspomena, da bih vidio gdje su stupice i brane, trvenja i odbojnosti. Neka me Bog ubije ako sam i od koga dosad, ni na kojem mjestu dok Sarajevom hodim, čuo škrgut zuba. Niko da mi ružnu rekne, ne dočekah viku na me, a na svaki upit dobijao sam smiren odgovor. Poneko me pita odakle sam; takvi će kad su me čuli: neka neka, dobro je što si nam došao. I mi bi tebi, samo je nešto stislo oko novca, a i nema se kad od trke za životom. Sve po redu, mehko i svileno, ni po jada da mrgodu sretnem. Ili sam ja naišao u pogrešno vrijeme, ili me neko masno slagao pričom kako se narodi u Bosni i Hercegovini ne trpe, već svade i bogaraju jedni na druge iza svojih busija. Nije valjda da ja sanjam šeherom prolazeći?! I da se ne budim, iako je pakleno.
Na Baščaršiji išćem kahvu doljevušu. Stave, uz osmijeh, kraj mene fildžan i poveću džezvu. I orošenu čašu boze. Momak je u bijeloj košulji, vezom išarana dolamica mu preko ramena, tamno zelena kićanka sa crvenog fesa pada mu preko desnog uha, miriše mladost kraj mene. Na tanjiriću dva rahat-lokuma. Pa se, u rahatluku, osvrnem kaldrmi po kojoj promiče silan svijet, odasvud šetači. Miran i zadovoljan: sve je ovo moje jednako kao i njihovo. Zanatlije koje kuckaju u tepsije – kao da budisti zvončićima mašu, udaraju postolari drvene klince u đonove, eno s prikrajka iglama umeću šarene niti vune u ćilim, hljeb mijese i pjevuše gurbetsku tugovanku, komadiće mesa prevrću nad dimom roštilja. Silan svijet zabavljen obavezama. A ja, osokoljen i u dokolici, grickam lokume.
Odem potom u aščinicu: sijaset jela, pune su sinije i ćase, od plemenitih kovina suđe. Opojan miris začina, iz dalekih brda i dolova stigli aromati u sunčano prijepodne. Moje djetinjstvo sve te delicije pamti – nema nijednog jela sa sofre predamnom koga moja majka Crnogorka nije znala zgotoviti. Nebrojeno sam se puta istima sladio kod mojih muslimana iz sokaka ulcinjskih. Pa biram, a red dugačak: sogandolma, krzatma, japrak-sarma, šiš-ćevab, sarajevsko pače, keške, satramać-čorba, pirjan,tarhana, ičija, masni tirit, dolmljeno janje, bamja, prijesnac pita, burek, zeljanica, sirnica, tikvuša, krompiruša, maslenica, kljukuša, uljevak, jalandžar sarma, saruk sarma, jalniš dolma… i vrti se meni pred očima od silnih slastica… Kiselo ovčje mlijeko nakon sitosti, da se sve slegne ravnotežom sladokuscu.
Osluškujem govor množine. Ne vidim ružnog, ne čujem ljutitog, svak’ o svom poslu, zadatku vjernik. U to se oglase mujezini. Ićindija. Sve teče po redu, pod kapom nebeskom život i ubjeđenja. Čega tu ima da ikome smeta? Požurim do Begove džamije i s kraja dvorišta mirno posmatram vjernike kako se molitvom predaju Svevišnjem. Njihov je to zanos, nada i odanost, molbu upućuju i vjeru potvrđuju na svoj način. Valjda sam i ja dijete božje što iz prikrajka pažljivo pratim ritual? Osjećam kako dio nebeske milosti iz srca tih ljudi i do mene stiže: poklanjaju mi vjernici dio svog mira. Nadu mi ne mogu dati, za nju se moram pobrinuti sam.
Odlučan da svoj dan predam dokolici, eto me do Vječne vatre. Prije neko vrijeme pročitah da je neko nad slovima koja slave oslobodioce od fašizma, ispisao grafit: Allah je vječan. Ne nađoh grafit. Nepristojan je to bio čin, neprimjeren, ruže se time i Allah i Oslobodioci, pa su brižni ljudi obrisali skaredan natpis.
Ako su ime Ulice Vase Miskina promijenili u Ferhadija (rekoše mi da se ta džada nekoć tako i zvala, pa se ljudi vratili imenom), ostala je Titova ulica. Kome zbog toga može biti krivo? Vidim u tome i simboliku. Doista je naš veliki državnik djelovanjem spojio mnogo toga od iskona: muslimanima ono što oni jesu i što hoće, hrišćanima ono što oni jesu i hoće, a ljudi mu ulicu dali sred urbaniteta kome je on, mitelevropejac, vaspitanjem i pripadao. Nakon Marindvora, počinje slijeva stambeni blok koga je izgradio socijalizam. A što su Grbavicu zvali radničkom i vojničkom spavaonicom, šala je iz vremena na koga samo zlurad ne može da bude ponosan.
Popodne me zateklo u “srpskom” kraju. Između Lukavice i Vojkovića pronađoh pečenjaru i puno svijeta za stolovima. Umetnuh se među zdrave i vesele. Bez bojazni. Nedjelja je, bješe panađur u slavu neke svetice pravoslavne. Srpske zastave i popovi, zadovoljna lica slavljenika, vrte se peciva i plete harmonika. “Deder, jaro, zasjedni među naske!” Grli me brkajlija, za glavu viši od mene, koščat, miriše mu kaput na bosiljak. Tu sam se, griješnik, omrsio prasetinom, preko jutarnje boze i kiselog mlijeka natovario nekoliko čaša piva, pa dan završio slušajući pjesme-ojkalice, napjeve seoskog življa sa okolnih brijegova. Miran, zadovoljan.
Dnevno putovanje koje mi dade tradicije naroda koji takvi jesu jer tako hoće. Svako ima razloge svoje da bude ono što je. Bog nas sve veselio i mirio! Uime Muhameda Poslanika i H(K)rista Sina Božjeg. Am(i)en! Ako oba zajedno ne mogu, ma mogu, valahi, jedno kraj drugoga.
Oni su jedni kraj drugih tegobe života vremenom prtili
Volim Andrića pisca. Ipak, s vremena na vrijeme, iz njegovih rečenica, konciznih opisa i uvjerljivih dijaloga, osjetim u tekstu hladnoću, suzdržljivost, kao da ju je k čitaocu poslao alien. U njegovom stilu kadšto je suviše zanata, posna mi se učini izbrušena rečenica. Poželim da usred nje nešto vrisne, bukne. Ne. Uvijek hladnoća diskretnog misionara, gnom okovan ledom. Tuđ mi bude kadšto taj čovjek, Andrić Ivo, inače veliki pisac, jedan od najvećih, naših jezika majstor. Dakako, nisam ga upoznao niti bio u prilici da se s njim družim, pa moja opaska može biti površna, ali me knjiško znanje o njemu kao osobi često uznemiri. Teško mi je da priznam da se među velikim piscima nađe i pokoji prelivoda, mrgodnik, pa i zloća. Računam da je dobar pisac jednako i dobar čovjek, a nije uvijek tako: Andrić je meni mutna, gotovo nezemaljska pojava, suprotna Krleži, koji je, kažu mnogi, bio podrugljivac i cinik, ali jasniji u svojoj bezobraštini. Bio je otvoreno drzak. Andrića doživljavam bezobrazno podmuklim. Najzad, i da ništa o Andriću ne znam, a da znam da je jedan od graditelja projekta/programa o satiranju Albanaca, dovoljno mi je da se od njega, čovjeka, daljim. Sva oprez, uljudnost i kruta gospodstvenost Iva(e) umire pred njegovim podacima iz biografije koji ga diskredituju.
Njegova pripovijetka “Pismo iz 1920” mi nikad nije bila bliska. Za mene je to plakatna književnost gdje teza kvari opis događaja i junaka. Zbunjivalo me pa i nerviralo to pismo koje je pripovijedač dobio od druga, ljekara Maksa Levenfelda a u kojem je: Bosna lijepa zemlja, a puna mržnje i straha! O čemu to Andrić piše, zna li on što je napisao? On, duboki poznavalac bosanske duše, naša najpouzdanija južnoslavenska spona u kulturama Evrope i Istoka, između islamskog Istoka i hrišćanskog Zapada?!
Ili sam ja sve vrijeme, lunatik i utopista, živeći skoro dvije decenije bosanski život, tu bosanskohercegovačku stvarnost prelijetao, jašući na hatu srebrnih krila, a da nijednom nisam sa te visine pao u blato i šiblje stvarnosti? Biće da je ipak Andrić ovim tekstom htio da kaže i ono što blagorodan čovjek ne treba da napiše. Ne, Gospodine Ivo, Bosna za me (mediteranca i levantinca najedno) nije zemlja mržnje i straha! Bosna jeste zemlja beskrajne patnje, ali i zemlja duboke ljudskosti. U kojoj se, po mjeri hude sudbine, s vremena na vrijeme, dese i nepočinstva. Kao i svuda po zemljinom šaru. Zemlja Bosna je, najzad, ona teritorija koju je ponajprije satirala široka dobrota njenih ljudi i plemenita naivnost njenih žitelja. Da, Bosnu je uništavala njena dobrota. I san koga je sanjao čovjek Bosne. Često mu se nije posrećilo da doživi ono što sanja. I, prije će biti da si ti, gospodine i druže Andriću, samog sebe vješto premetao, čuvajući se u svom zamku od magle, u sigurnosti diplomatskoj i statusu ideološkom, a u takvom opreznom hedonizmu najčešće je bilo komocije i sebičnosti. A jesi li bio nacionalista, suzdržani skeptik i sračunati građanin?!
Ne želim da analiziram “Pismo iz 1920” činili su to prije mene, sa raznih uglova, od mene pametniji. Ono što me sve vrijeme dalji od tvrdnji Andrićevog junaka Levenfelda jeste vješto sročena strategija, iz dubine političke i diskriminatorske iznikla, kojoj je cilj diskreditacija jednog naroda i jedne zemlje.
Kako to biti može, kako to biva? Jedna pored druge vjekovima traju četiri sakralne građevine, čuje se zov s minareta, zvona jecaju, katolička, evangelistička i pravoslavna, promiču kraj sinagoga marljivi Judejci, dakle,vjernici ulaze i izlaze iz tih bogomolja, bliski u tegobama i u vjekovnoj saradnji, po nuždi ili volji, svejedno, a Levenfeld tvrdi: ti se ljudi mrze i strahuju jedni od drugih. Tlapnja! Ne mogu i neću da vjerujem u to. Ali sam sklon da povjerujem da između one davnašnje priče Andrićeve i ovog današnjeg klerofašističkog naricanja kojekakvih ekmečića, ćosića, bećkovića, karadžića, mladića, šemsudina i džemaludina, i inih jahača okota šovenskog, postoji i jednako traje most ideologije kojim se prevoze zle sile i satanski tovari mržnje i straha. A to nije na Drini ćuprija.
(odlomak iz dužeg teksta)
12,943 total views, 1 views today
