F. Clappersu
Nedjelja ujutro. Glupi semafori na pustim ulicama, podižu crveni val. Ni kučeta, ni mačeta. Nema čak ni onih sijedih dama, neobrijanih staraca, što ih, tromo i psujući, ranom zorom, šeću usahlim travnjacima. . Na prvom raskršću lijevo, pa, bez žmigavca, desno, u njegov sokak. U ruci kesa s voćem, i slatkišima. Iza njegovih vrata čujem “tanak” lavež, dahtanje i grebanje. A onda sve, opet, prekrije muk. Kao da mi na pleća, u zlatnom prahu ljeta, najednom pade teška, gusta skrama. Kažiprst krene ka zvonu, a onda se vrati, kao opržen: a zar on, da prevari bol, po vascijelu noć, ne igra video-igrice?! Okačim peškeš o kvaku, okrenem se, i tiho, da me ne čuje, za sobom zatvorim nisku, rđavu kapiju. Ona se kesa, njihalo stare ure, još dugo klati na bijelim vratima. A nigdje, ni daška, vjetra.
2,504 total views, 3 views today
