Nenad Veličković : Književnost je igra, i u njoj uživam!

Nenad Veličković je bosanskohercegovački pisac i kolumnista. Rođen je 2. maja 1962. godine u Sarajevu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Godine 1986. diplomirao je na Filozofskom fakultetu, Odsjek Jugoslovenska književnost i srpskohrvatski jezik, a magistrirao je s tezom Politički teatar Dušana Kovačevića u maju 2006.godine. Od 1999. do 2007. bio je vlasnik Književne radionice Omnibus, za koju je uredio preko 20 knjiga domaćih i stranih autora. Jedan je od inicijatora književnog festivala Na pola puta u Užicu, a pokretač je i urednik više listova i časopisa (Vizija, Omnibus, Alčak, FAN, Književni žurnal, Školegijum, Tekstura). Od 2009. godine u svojoj rubrici Škljocam i zvocam, na portalu Deutsche Welle, piše satirične tekstove.

Doktorirao je na Univerzitetu u Sarajevu, s tezom Ideološka instrumentalizacija književnosti na primjerima čitanki od 5. razreda osnovne do 4. razreda srednje škole u Bosni i Hercegovini. Ulogom književnosti u obrazovanju bavi se i u svojim knjigama Dijagnoza-patriotizam i Školokrečina: nacionalizam u bosanskim, hrvatskim i srpskim čitankama. Profesor je na Katedri za srpsku književnost Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Član je P.E.N. centra BiH.

 

*  *  *

 

Tvoj odnos prema istoriji je pun otklona, izrazito ironičan. Zbog toga često sklizneš u parodiju. To je vidljivo već u prvoj, moram priznati – meni najdražoj, knjizi, zbirci priča Đavo u Sarajevu. Evo, u vezi s tim, znakovitog citata iz knjige Vremenska petlja

Istorija je puna visokih čela, čeličnih pogleda, čvrstih vilica; zagušena muškarcima širokih ramena, stisnutih pesnica, isturenih grudi; kipti spomenicima junaka na konjima, sa sabljama, u jurišu, pod zastavama. Samo je gluha i slijepa i nijema za njihove smežurane kituljke, za zapišano rublje, za dlakava raščešana dupeta, za stenjavu  napuhanih crijeva. Kao da graške znoja izbijaju uvijek pod teretom sudbine a nikad pod pritiskom gasova. Kao da niko u toj slavnoj prošlosti nije imao karijes i šuljeve, garavicu i proljeve, kilu i vjetrove. Pa se onda iznenadiš kad iz te prošlosti, kao iz prljavih gaća, pripovjedač izvuče neobrezan detalj i tutne ti ga u znojav dlan. Skupiš usta, naboraš vjeđe, zaškrgućeš vilicama, ali uzmaka nema; jer teren je strm i sipljiv, a čovjek u nuždi s rukom u zavoju.

Jesi li takav bio i za vrijeme rata koji si proveo u Sarajevu. Je li i tada bilo vremena za humor, šegu, šalu, ali i za ironiju i, katkad, sarkazam?

Koliko se sjećam, da. Rat izoštrava čula. To vrijeme, bez tehnologije i bez komfora, izmamilo je iz ljudi empatiju, solidarnost. Razgovaralo se bolje. Slušalo pažljivije. Pričalo zabavnije. Bilo je više vremena za stvari za koje ga danas nema, jer ga pojede internet, televizija, posao…

Čitajući tvoje novije naslove, stičem utisak da se ironija i cinizam u tvojim djelima samo  povećavaju. Je li to znak da je svijet gori danas nego, recimo, prije 20 godina?

Ja nemam taj utisak. Nastojim biti što manje ironičan. Divim se ljudima koji se ne sakrivaju u ironiju. Možda bi imalo smisla istraživati samoironiju.

Često se igraš sa čitaocem. Stavljaš ga pred jednu vrstu rebusa, križalje – nerijetko uz pomoć novinskih vijesti i crtica. Ponekad “žuriš” naprijed, otkrivaš mu tajne, da bi ga negdje na pola puta opet nasamario. Zabavlja li te ta igra između pisca-zločestog mačka i naivnog miša-čitaoca?

Ne znam na šta tačno misliš. Književnost jeste igra, i u njoj uživam i kao pisac i kao čitalac. U oba slučaja ne osjećam se ni kao miš ni kao mačak, ni zločesto ni naivno.

Tvoje priče me ponekad, u vrhovima, po humoru i britkosti podsjećaju na one Danila Harmsa? Iznenađuje li te ta moja usporedba, to jest utisak?

Da. Možda jer Harmsa nisam čitao više od onog što je izašlo u Dubravkinom izboru, i poslije u biblioteci Reč i misao.

Kao univerziteski profesor već decenijama se zalažeš za bolje obrazovanje u našoj zemlji, sa što manje – najradije: bez! – upliva politike i crkve. Koliko smo (se), kao škola i univerzitet, uopšte odmakli od oltara i kabineta?

Ne odmičemo se, primičemo se. A obrazovanjem se, na način kako to činim danas, ne bavim decenijama. Laska mi da imaš takav utisak, ali u tome sam nepunu deceniju.

A gdje su studenti u cijeloj toj priči? Osjećaš li da tu, među njima, nešto vrije, ili su se, da kažem, pustili niz vodu i pristali na igru: imaš stranku, dobićeš posao?

Ne može se uopštavati. Ima i takvih. Ima i drugačijih. Ima ih nezadovoljnih, buntovnih, letargičnih, ciničnih. Bez njihove energije univerzitet se neće promijeniti, a nje nema dovoljno. Slabo su organizovani, to je problem.

Šta da napravimo, kako da se postavimo da naš život više ne bude, citiram te, lokva u koju svak’ može da ugazi i pljune kako hoće? Jer, ti si, rekao bih, maksimalno angažovan na onom što smatraš putem u boljitak. No, čini mi se da većina naših kolega-pisaca šuti na sve pasjarije koje nam rade ovi sa vrha, iz prvih redova i safova. Ispravi me ako griješim. Ali, ako je tome tako, zašto je tako?

Nemam odgovor. Osim ovoga što radim. Svako pravi svoje izbore. Što se tiče puta u boljitak, to zvuči malo parolaški. Boljitak nije realna opcija. Najviše što se može učiniti jeste odgađati put u nazadak.

Jesi li mogao sanjati da će te u tvome Sarajevu više od 20 godina nakon rata neko – bilo ko! – nazvati “prikrivenim četnikom”, ili tako nekako? Je li te to iznenadilo?

Nije. Za jednu grupu sam to oduvijek. Ovo što Stav piše, to se povlači po forumima zadnjih deset, petnaest godina.

Skoro sam pročitao odista veličanstvenu autobiografsku prozu M. Jergovića “Rod”. Tu je on veoma ogorčen na ovo, novo Sarajevo. Možeš li se prepoznati u toj njegovoj ogorčenosti? Koliko se još u tom gradu osjećaš svoj na svome?

Nisam čitao Rod, pa na taj dio pitanja ne mogu odgovoriti. A Sarajevo nije nešto drugo od mene. Mislim, važno je da si u sebi svoj na svome, a onda je, čini mi se, svejedno gdje si.

 Jedna od osobina tog stila je poetski, neočekivanim metaforama obilježen jezik. Koliko ga koristiš svjesno, kao neku vrstu protuteže sveprožimajućoj ironiji koja je, čini mi se, druga veoma važna karakteristika tvojih knjiga?

Volim misliti da sve što radim pišući radim svjesno. Književnost je najprije u jeziku, pa u svemu ostalom. Zato mnogo pažnje posvećujem izboru riječi i figura, ritmu i oblicima rečenica. I od čitaoca očekujem da s istom takvom pažnjom to prepozna. Na to sam mislio, kad sam rekao da je književnost igra.

2000. godine si sa velikom grupom evropskih pisaca nekoliko sedmica putovao Evropom i o tome napisao knjigu Vitez švedskog stola. Čini se da ti stara, dobra Evropa nije baš sasvim sjela. Možeš li nam nešto više reći o tome, ali i o tom putovanju. Ko su bili ti pisci, s kim si se najvise družio? 

To je putovanje bilo dragocjeno iskustvo. Evropa nije jednoznačan pojam. Ne sjeda mi kad se svodi na to. Putovali smo 40 dana, kroz, čini mi se, dvanaest zemalja, u vrijeme kad je euforija oko ujedinjenja bila na vrhuncu, možda i zbog milenijumske groznice. Poredio sam to s Jugoslavijom, i bila mi je smiješna ta euforija. A družio sam se uglavnom s piscima iz bivših jugoslavenskih republika.

Jedino s čime se rijetko ili nikako ne zajebavaš je PRIRODA. Ponekad kao da žarko želiš da šmugneš u nju, daleko od  buke i bijesa Kainovih potomaka i dugo, duuugo ostaneš tamo daleko?

Ako jeste tako, nisam toga svjestan. Dovoljno mi je da šmugnem pod jastuk.

 

(intervju napravljen u povodu piščevog gostovanja u Herzegovina lodges na Boračkom jezeru u subotu, 06.08.2016.)

Goran Sarić

4,658 total views, 17 views today

Komentariši