Prevod: Jasna Šamić
BOËL Jean. Francuski pisac, rođen 1948. Voditelj izdavačke kuće Henry. Osnivač i glavni urednik časopisa Écrit(s) du Nord. Generalni sekretar Maison de Poésie – Fondation Émile Blémont u Parizu. Objavio je desetak romana i pripovijedaka, dva eseja i još desetak knjiga poezije. Sarađivao sa mnogim časopisima i zbirkama.
Dobitnik je Poetske nagrade Poncetton SGDL za knjigu Le Paysage immobile 2009. i Nagrade Mallarmé 2020. za knjigu Jusqu’au jour.
ne gledam zidove
ne gledam most
samo vodu koja protiče
i igra se kamenjem i muljem
stojim na obali
i ništa mi ne zbori
osim mutnih odraza
talasanja algi
njihovog tihog očajanja
što žive pričvršćene za tlo
a dodiruje ih ono drugdje
dok dašak po njima ovlaš klizne
a one još uvijek ne pristaju
da se puste strujama da ih nose
i odupiru se kidanju
tom oslobađanju
koje se zove smrt
nisam ništa tražio
nisam se više nadao
a ipak si došla
u snu
da spustiš svoje usne na moje
dok se buđenje lagano najavljivalo
ali nije raspršilo
mekoću tog dodira
puzajuće magle koje močvare više ne drže
ugušena natopljena zemlja
nijemi krici uspravnih stabala
što se njišu prema odsutnom nebu
buseni trave poput gluhih ostrva
u postelji vjetra koji pritišće ramena
dah natovaren strahovima,
blato koje vreba i potapa putove
roj drugih života i podmuklih usta
misterije koje očaravaju daleko od stereotipa dana
sve do nagle pojave mirnog stada na ispaši
pod vjernim vođstvom čaplje.
toliko susreta
ruku koje smo držali
kuća u kojima bismo rado živjeli
toliko sestara i braće koje treba podržati
sudbinâ bez laži
koje bismo rado podijelili
svuda bol i radost
a mi smo samo lišće
koje već vjetar odnosi
Kao kestenje iz vatre
iz žeravice oko nas
iz šumora naših života
izvlačimo poglede i glasove
koje bismo željeli spasiti
trenutke mira
izrečene i primljene riječi
poljupce ljubavnikâ
ožiljke plodova u ustima
žari brazde
i lagano talasanje klasja
ne obazirući se na
opekotine prstiju
oboje su tamo ispred pulta
priljubljeni jedno uz drugo
skupljeni drhtavi krhki proganjani
ona, vitka figura, glas nježan tih
plašljiv molećiv
on, smežurana grana osušena vitica
dugo je bio fićfirić
vodio štitio
ali ne zna više ne zna
razgovori puni zebnje
pokušava se uspraviti uzalud
a njegova nesreća se otkriva,
tada
njoj biva jasno govori za oboje
a on pristaje a ne razumije
ponavlja moli
na kraju su
ipak zajedno još uvijek
ptičice, mislim na tebe
na tvoj pogled uprt u neželjenog gosta
sličan onom koji je tvoja majka imala
kada sam prvi put prolazio slučajno
ove godine pokraj gnijezda
ti si bila samo kljun
proždrljiv otvoren slijep ka nebu
i njegovoj krilatoj hrani
stajala si ponosno
nagizdana skoro kao odrasla
i ne bih te više uznemiravao
poštivajući distancu
razlike,
al ti nećeš znati za let
samo za pad
izbezumljena,
jutros sam pronašao tvoje ostatke
tik kraj grma
tvoje ukočene noge
drsko izvijene smrću
ispod tvojih slabaških krila
još uvijek prekratkih
za svjetlost i za pjesmu
djetinjstvo koje nas muči
koje neprestano prizivamo
čije rane njegujemo
u strahu da ne izgubimo krv
to djetinjstvo
koje nam izmiče, vodi nas, i zbog koga lutamo
mračna bol preko koje pređe poneko sunce
moramo ga veličati
osim njega drugo nemamo
naše usne nisu vječne
i ako odjek našeg glasa preživi
više nam neće pripadati
nećemo ga čuti
naša sudbina ostvariće se
samo unutar uskog staništa naših tijela
sretni ako se naše ime izbriše
a naša riječ još bude cvjetala
na nekim prozorskim oknima
ako nam se tijelo pobuni
neka naš krik naraste
ako nam se srce imalo otvori
pročistiće se kroz patnju
čemu plakati nad svojom boli
ako ne osjećamo tuđu nesreću
i proglašavati se žrtvom
ako mislimo kao dželati
946 total views, 2 views today
