JEAN BOEL: POEZIJA

Prevod: Jasna Šamić

BOËL Jean. Francuski pisac, rođen 1948. Voditelj izdavačke kuće Henry. Osnivač i glavni urednik časopisa Écrit(s) du Nord. Generalni sekretar Maison de Poésie – Fondation Émile Blémont u Parizu. Objavio je desetak romana i pripovijedaka, dva eseja i još desetak knjiga poezije. Sarađivao sa mnogim časopisima i zbirkama. 

Dobitnik je Poetske nagrade Poncetton SGDL za knjigu Le Paysage immobile 2009. i Nagrade Mallarmé 2020. za knjigu Jusqu’au jour.

ne gledam zidove

ne gledam most

samo vodu koja protiče

i igra se kamenjem i muljem

stojim na obali

i ništa mi ne zbori

osim mutnih odraza

talasanja algi

njihovog tihog očajanja  

što žive pričvršćene za tlo

a dodiruje ih ono drugdje

dok dašak po njima ovlaš klizne

a one još uvijek ne pristaju

da se puste strujama da ih nose

i odupiru se kidanju

tom oslobađanju

koje se zove smrt

nisam ništa tražio

nisam se više nadao

a ipak si došla

u snu

da spustiš svoje usne na moje

dok se buđenje lagano najavljivalo  

ali nije raspršilo

mekoću tog dodira

puzajuće magle koje močvare više ne drže

ugušena natopljena zemlja

nijemi krici uspravnih stabala

što se njišu prema odsutnom nebu

buseni trave poput gluhih ostrva

u postelji vjetra koji pritišće ramena

dah natovaren strahovima,

blato koje vreba i potapa putove

roj drugih života i podmuklih usta

misterije koje očaravaju daleko od stereotipa dana

sve do nagle pojave mirnog stada na ispaši

pod vjernim vođstvom čaplje.

toliko susreta

ruku koje smo držali

kuća u kojima bismo rado živjeli

toliko sestara i braće koje treba podržati

sudbinâ bez laži

koje bismo rado podijelili

svuda bol i radost

a mi smo samo lišće

koje već vjetar odnosi

Kao kestenje iz vatre

iz žeravice oko nas

iz šumora naših života

izvlačimo poglede i glasove

koje bismo željeli spasiti

trenutke mira

izrečene i primljene riječi

poljupce ljubavnikâ

ožiljke plodova u ustima

žari brazde

i lagano talasanje klasja

ne obazirući se na

opekotine prstiju

oboje su tamo ispred pulta

priljubljeni jedno uz drugo

skupljeni drhtavi krhki proganjani

ona, vitka figura, glas nježan tih

plašljiv molećiv

on, smežurana grana osušena vitica

dugo je bio fićfirić

vodio štitio

ali ne zna više ne zna

razgovori puni zebnje

pokušava se uspraviti uzalud

a njegova nesreća se otkriva,

tada

njoj biva jasno govori za oboje

a on pristaje a ne razumije

ponavlja moli

na kraju su

ipak zajedno još uvijek

ptičice, mislim na tebe

na tvoj pogled uprt u neželjenog gosta

sličan onom koji je tvoja majka imala  

kada sam prvi put prolazio slučajno

ove godine pokraj gnijezda

ti si bila samo kljun

proždrljiv otvoren slijep ka nebu

i njegovoj krilatoj hrani

stajala si ponosno

nagizdana skoro kao odrasla  

i ne bih te više uznemiravao

poštivajući distancu

razlike,

al ti nećeš znati za let

samo za pad

izbezumljena,

jutros sam pronašao tvoje ostatke

tik kraj grma

tvoje ukočene noge

drsko izvijene smrću

ispod tvojih slabaških krila

još uvijek prekratkih

za svjetlost i za pjesmu

djetinjstvo koje nas muči  

koje neprestano prizivamo

čije rane njegujemo

u strahu da ne izgubimo krv

to djetinjstvo

koje nam izmiče, vodi nas, i zbog koga lutamo

mračna bol preko koje pređe poneko sunce

moramo ga veličati

osim njega drugo nemamo

naše usne nisu vječne

i ako odjek našeg glasa preživi

više nam neće pripadati

nećemo ga čuti

naša sudbina ostvariće se

samo unutar uskog staništa naših tijela

sretni ako se naše ime izbriše

a naša riječ još bude cvjetala

na nekim prozorskim oknima

ako nam se tijelo pobuni

neka naš krik naraste

ako nam se srce imalo otvori

pročistiće se kroz patnju

čemu plakati nad svojom boli

ako ne osjećamo tuđu nesreću

i proglašavati se žrtvom

ako mislimo kao dželati  

 406 total views,  4 views today

Komentariši