Egipatski pjesnik, tekstopisac i aktivista Galal El-Behairy trenutno služi trogodišnju kaznu zatvora zbog “vrijeđanja vojske” i “širenja lažnih vijesti.” Kaznu izdržava u zloglasnom zatvoru Tora u Kairu.
Pjesmu je preveo Namir Karahalilović.
Pismo iz zatvora Tora
Početak:
O ti, nešto, u srcu neizgovoreno
O ti, nešto u grlu
O ti, posljednja željo čovjeka na vješalima
O, času pogubljenja
O, besplatna tamnico i smrti
O, najistinitiji smislu čovjeka
O, riječi „ne“ –
Ljubim ti ruku,
I, u pripremi za suđenje,
oblačim odijelo i molim se
da stigne tvoj Bajram.
Ja sam onaj
što je izbjegao iz mameluka,
ja sam dijete
oca koji se zove Zahran,
ja plivam u tvome imenu, ovisnosti.
Ja sam sadrug pjesnika stavljenih van zakona.
O, moj zaboravu. Ja sam glina
Što prethodi zakonu betona.
U srcu ove noći
nemam ništa
osim osmijeha.
Uzimam svoju zemlju u zagrljaj
I pričam joj
O životima svih zatvorenika… tamo vani
S onu stranu granice zatvora,
Van tamničarevog domašaja
I o čovjekovoj potrebi za drugim čovjekom,
O snu
Koji bijaše dozvoljen
I moguć,
O teretu
Koji se mogao podnijeti
Da su ga svi ponijeli.
Smijem se pjesmi
Koju zovu „zločinačkom“,
Zbog koje su podigli stotinu barikada.
Zbog nas, oni zastiru sunce
I misli u glavi.
Žele sakriti prošlost
Iza ključa i katanca
Da spriječe njen šapat
O tome kako je bilo nekad.
Žele je sakriti
Postavljenim stražarima –
Slaboumnim strancima
Otuđenim od naroda.
Ali, kakvo je ovo čudo?
Njegova sudbina je zapisana
U svim zatvorskim ćelijama.
Negova ćelija nema cigli
Ni čelika,
Niti je iko pobijeđen
U njoj.
Vani – odred robova.
Unutra – raspeti Pomazanik.
Trnje nad njegovim čelom
Svjedoči: izdali ste njegovu revoluciju
Vlastitim rukama.
Sa stidom u očima,
Vi ste jude prošlosti,
Koje god vjere bili, kakvu god
Sićušnu viziju imali.
Vratili smo se
I vidimo vas.
Vi, koji ste zatočili
Svjetlost ogoljena jauka –
Svjetlost ne mari
Koliko je visok bedem;
Ona nije sputana
Čeličnim rešetkama
Ni uniformama oficira.
Ne može biti zaboravljena.
Možete uzeti javni trg nama,
Ali ima na hiljade drugih,
I ja ću biti tamo, čekajući vas.
Naša nas zemlja neće izdati.
Sa svakom maslinovom grančicom
Mi tkamo naše pokrove.
I mladić kojeg ste ubili
vratio se, budan, sada
i bijesan.
Želi se razračunati
Sa ubicom svojim.
Želi se razračunati
S onim što ga je izdao,
S onim koji je, te noći pune nade,
Pristao, zaćutao, i zaspao.
Njegova je rana zarasla; vratio se,
Vitez
Nezauzdan;
On pokreće suđenje
Dok se imam moli među nama
I osvjetljava oslijepljelog;
Zavrće rukave, sprema se
Za kavgu;
Ubijen je – da, istina – a opet
Ima ulogu u ovom epu;
Stoji sada tamo
I nastavlja.
Vraćamo se
Da zazovemo Boga
I obznanimo: „Vraćamo se,
Vraćamo
S rukom u ruci.“
Obznanjujemo opet: „Vraćamo se,
I zaklinjemo
Da ćemo širiti svjetlost,
Novo svanuće,
Oštrooku savjest.“
Vratili smo se, i osjećamo miris
Straha u vašim venama;
A naši pokliči danas
Slađi su od svega:
„Nije nas strah!
Nije nas strah!“
Vidjeli smo zemlju
Koja ustaje iz sna
Da svrgne faraona
I pročisti doba
biča i močuge.
Vidjeli smo zemlju koja pjeva:
Nisu to bile pjesme robova,
Ni nagovještaji propasti, već
Pjesme prikladne
Novoj vrsti čelika.
Vidjeli smo zemlju
U kojoj nema potlačenih.
4,846 total views, 1 views today
