Na ranu stavi Gazu
LJUDI:
Jesmo li ljudi,
jesmo li ljudi…
Gledaš,
znaš,
pogled sklanjaš…
TIŠINA:
U početku bi čovjek,
kakvog više nema,
u početku su bili ljudi,
slobode pune grudi.
Od rijeke do mora,
zatvor bez ključa,
u ljudskoj tami,
umiru sami.
LJUDI:
Jesmo li ljudi,
jesmo li ljudi…
Gledaš,
znaš,
pogled sklanjaš…
DIJETE:
Put mi je dug,
početka mu nema,
kraja mu nema,
odmora nema.
Majka me nosi,
otac me nosi,
kovitlac me nosi,
talas me nosi.
LJUDI:
Jesmo li ljudi,
jesmo li ljudi…
Gledaš,
znaš,
pogled sklanjaš…
DIJETE:
Majčina suza,
i očev vrisak,
u praznoj šaci
posljednji stisak.
Kaplja me pušta,
put mi je dalek,
bili smo djeca,
jeste li ljudi?
LJUDI:
Jesmo li ljudi,
jesmo li ljudi…
Gledaš,
znaš,
pogled sklanjaš…
TIŠINA:
Majka sina dlanom brani,
nemoćna, jer su sami.
Otac kćerku tijelom brani,
nemoćan, jer su sami.
Na ranu stavi Gazu,
zavoj pijeska i mora,
pamtit će tvoju ruku,
s kraja svijeta huku.
LJUDI:
Jesmo li ljudi,
jesmo li ljudi…
Gledaš,
znaš,
pogled sklanjaš…
