Goran Sarić – PITANJE VJERE


Pitanje vjere

Taman da uđem u ulicu,
kad za leđima
začujem teške korake:
noga-za-nogom,
struganje o asvalt,
baš kako sam i ja
nekoć hodio!

Zamaknem za ugao,
tropnem na mali trafo,
da otpočinem.

A čova prođe dalje:
lohotni muškarac
tamnije puti,
s čudnom kapom na glavi:
rasta, a nije rasta.
I torbom za špeceraj pride,
onom malehnom, na točkićima.

Mine me, pa se vrati,
eto ti ga ravno k meni!

Vjerujete li Vi u Gospoda Boga?”
pita, s pogledom u stranu.

Ne, velim, i gledam ga
ravno u oči.

Šta li sad hoće?

Aha,
veli on,
sad zureći u asvalt

U redu je,
veli pomirljivo.
Ali,
samo da znaš,
Gospodin uvijek
vjeruje u te,
i sve u tvoje.
S tobom je,
neprestano.

I ode dalje,
uzbrdo,
valjda ka svome sokaku.

Ostajem dugo sjediti tako,
zureć’ na ono mjesto
koje je pogledom fiksirao.

Svaka čast Gospodu,
osovim se na onu jednu nogu,
ne pačam se ja
u Njegove stvari,
niti rabote.
Ali: gdje je on sad,
kad sigurno
nije u Gazi,
a djeca ga,
i njihove majke,
Svemogućeg,
najviše trebaju?

Goran Sarić

Loading

Komentariši