Piše: Jasna Šamić

Jedan nesvakidašnji ponedjeljak
Ne klečim pred tobom, već pred cijelom ljudskom patnjom.
Dostojevski
Morala sam otići kod kardiologa. Zašto? Nije bitno, i nije razlog zbog kojeg pišem…
Prošlo je bilo 10 h, nalazila sam se blizu željezničke stanice Montparnasse kad sam primila poziv od mog sina koji stanuje u istoj zgradi i istom stubištu kao i mi, V. i ja.
– Bili smo prisiljeni napustiti naše stanove. Gospođa sa sedmog kata slučajno je primijetila Koktel Molotov na prvom spratu, blizu lifta; tepih u stubištu je gorio… Zatim je, dok je bila slučajno kod jedne starije dame, medicinska sestra instinktivno ugasila vatru. Vatrogasci su već bili, a sad čekamo policiju da utvrdi o kojoj vrsti požara se radi. Pregledaće kamere da vide što se dogodilo.
Eto. Upravo smo – to jest, ja i moji – opet izbjegli smrt. Ne računajući sve te stanare, njih oko stotinu u našem stubištu. Ne računajući tu ni naše kućne ljubimce. Ne računajući naše stvari…
O čemu se zapravo radi? Zašto prvi sprat ? Zašto naše stubište, dok zgrada ima sedam? Zašto ispred lifta? Zašto usred dana ? Zašto, zašto?
– Vaše srce je u savršenom stanju, rekao mi je kardiolog.
Ova novost me nije znači ni okrznula ? Je li moguće? Čak je i moj krvni pritisak, koji u posljednje vrijeme obično raste, savršen. Možda stres pozitivno djeluje na mene ?
“Prestani”, šapće mi Glas koji se uvijek pojavi u teškim trenucima mog života. Ko bi razumio tvoju ironiju? Dobro znaš da je ironija prokleta u zemlji u kojoj si sada. Jedan profesor kojeg si toliko cijenila – otvoren, kulturan, veliki učenjak i pun duha – u šali je rekao za vrijeme svojih predavanja da bi bilo dobro ukinuti studente, i jedna studentica je odmah podnijela tužbu protiv njega, podsjeća me Glas.
Sjećaš li se da si napisala knjigu, nastavlja Glas, dok je rat bjesnio na Balkanu, knjigu pod nazivom Pariški ratni dnevnik ? U tvojoj rodnoj zemlji optužili su te da se pretvaraš da razumiješ rat koga nisi doživjela uživo, da… Rekla si:
– Kako, u tom slučaju, razumijete onaj stih Jacquesa Brela koji kaže da su ljubavnici u ratu? “Ali to je uvijek nježni rat!”
Kako možemo imati vremena za sve te uspomene usred te nesreće, koja je izbjegnuta u posljednji čas, pitam se naglas.
Jer je ljudska misao brža od svjetlosti, odgovara mi Glas.
Je li to istina? Je li naš mozak mini-univerzum? Jesu li mikrokosmos i makrokosmos stvarno jedna i ista stvar, kao što su govorili sufije ? Šta je u tom slučaju krv Univerzuma ? Šta su njegove moždane ćelije ? A misli, jesu li one svjetlo našeg mozga ?
Jesi li svjesna infantilnih pitanja ? javi se opet Glas. Ne budi smiješna, nije te sram.
Imaš pravo.
Požurila sam kući.
Lijepo je vrijeme, manje je hladno, a ulice oko Luxembourškog parka prepune šetača.
Na uglu bulevara Saint-Michel (koji je moja majka zvala kao šezdesetosmaši Boul-Mich) i ulice Soufflot, na prvom katu, živio je poznati albanski pisac, nedavno preminuli Ismail Kadare. Njegov stan bio je ogroman, s pogledom na ove dvije ulice i čitav park.
Dana kada me je pozvao u svoj stan, jedna žena mi je otvorila vrata – pretpostavila sam da je to njegova supruga, iako se nije predstavila, niti rekla svoje ime. Malo zaobljena, visoka i nasmijana, s dugom kosom žutom poput žumanceta, još je držala buket cvijeća koji sam joj poklonila kad me je odvela u veliki dnevni boravak s pogledom na obje spomenute ulice.
Mješavina znatiželje i melankolije odjednom me obuze, kao da se približavam prošlosti koju ne mogu u potpunosti dokučiti.
Zavaljen na kauču, naspram velikog televizijskog ekrana, poznati albanski pisac, zurio je u neki program za narodno veselje. O tom susretu već sam pisala opširnije; sjećam ga se samo zato što prolazim ispod njegovih prozora.
Kome oni danas pripadaju? Kome je grad Pariz mogao pokloniti taj stan danas nakon piščeve smrti ? Ili ga je albanski pisac kupio svojim istorijskim romanima? Koji ipak nisu bili napisani za mene! I moj ukus.
Neću zaboraviti njegovo razočaranje zbog nove albanske demokratije, zapanjen uz to činjenicom da su njegovi sunarodnjaci danas slavili „te homoseksualne pjesnike“. Brzo mi je pokazao svoje neznanje o sufijskoj poeziji na koju je aludirao, u kojoj se vino i ljepota dječaka slave metaforički, kao što je to bilo slučaj u Grčkoj s efebom. Premda povjesničar Bombaci, specijalista za osmansku književnost, smatra da nije riječ samo o metafori ili simbolu.
Lijep dječak, poput Tadzia iz djela Thomasa Manna ili Viscontijovog filma, sudarao se u mojoj svijesti s požarom naše zgrade.
Autobus je, čudom, brzo stigao. I za vrijeme cijelog puta, pitam se odakle je došao taj zločin? Ako je uopšte bio zločin. Ili nepažnja, koja je mogla da nas skupo košta.
Moji poznanici iz Beograda, bračni par mojih godina, dakle ne mladi ljudi, žive odmah nasuprot tog postavljenog Molotovljevog koktela. Je li ih neko poželio ubiti? Sveti se uvijek nevinima, pa i trideset godina nakon kraja neprijateljstava, kako Francuzi povremeno zovu agresiju na Bosnu …
Prisjećam se koliko se njih i danas identifikuje sa barbarima, poput svih nacionalista, ili onih koji su odabrali određenu naciju. Kod nas, na Balkanu nacija se bira. To je slučaj i sa bivšim bosanskim režiserom.
Ljubav prema svom narodu ili identifikacije sa barbarima, šta je stvarna karakteristika nacionaliste ?
I ja sam izabrala: da budem zrno svemirske prašine. Daleki odjek Tajne. Da li zato loše prolazim u životi?
Čim sam stigla u zgradu, odmah sam počela propitivati našeg novog čuvara o tom misterioznom požaru koji je mogao izbiti. Prema snimcima s video nadzora, policija je zaključila da je posmetanje požara bio kriminalan čin. Mladi muškarac, nepoznat čuvaru, koji ne živi u zgradi, ušao je iz uličice – iako je mogao ući iz velike ulice, s obzirom na U-oblik naše zgrade s više ulaza – prešao dvorište i, pošto je znao i drugi pristupni kod stubišta, popeo se na prvi kat da ostavi bocu s benzinom prije nego što je zapalio fitilj. Nakon toga se spustio, ušao u stubište C, ignorišući vrata B, a potom nestao. Čuvar ga je primijetio dok je dijelio poštu, i ništa mu nije u tom času bilo sumnjivo.
A potom opet lanac pitanja ! Je li htio ubiti nekoga određenog ili sviju ? Je li se htio svetiti ? Je li to bio islamistički terorista koji se želi osvetiti jadnim muslimanima – prije svega stanovnicima Gaze? Ili je htio ubiti mene, nakon toliko godina islamističkih prijetnji zbog mog članka utemeljenog na povijesnim činjenicama? Ali ti fanatici ne razumiju istoriju, to ih ne zanima. Oni ne znaju ni to da osveta ničemu ne služi. Naprotiv.
Je li bio samo običan piroman u pitanju? Neko ko je poznavao našu zgradu?
Policija je kucala na sva vrata u stubištu C, ali on je nestao – nisu ga pronašli. Ipak, sada nam je poznato njegovo lice.
„Što biste ponijeli iz kuće koja gori?“ pitali su jednog dana Jeana Cocteaua.
„Vatru“, odgovorio je.
Što bih ja sama ponijela? Prvo one koje volim, zatim svoju torbu. I, ako budem imala vremena, još nekoliko dukata od Franza Josepha, koje sam naslijedila od svojih predaka. Tako kažem, a zaboravila sam da sam zbog lopova koji su me opljačkali u Tunisu prilikom velikog susreta filozofa, pisaca, i povjesničara, otvorila sef u banci…
Sjetila sam se još jednog požara, usred noći. Bilo je zastrašujuće. Zgrabila sam tad brzo samo svoju torbu i svog malog sina. V. je u naručje uzeo našu macu i spustio se posljednji u dvorište. Mogli smo ostati gore i izgoriti. Da, bilo je i to moguće. Mjesec je bio pun. Gledala sam ga iz dvorišta, drhteći, zureći i u vatru koja se širila iz prizemlja, sukljala ogromnom brzinom prema posljednjem spratu, gdje su neki stariji ljudi ostali zarobljeni. Bilo je vrlo hladno. Kada su vatrogasci stigli?
Mogu samo zamisliti kako je bilo mojima koji su ostali u opkoljenom i bombardovanom Sarajevu, koje je gorjelo skoro četiri godine. Kako je Ukrajincima ? Kako jadnoj djeci Gaze ?
Pitanja se gomilaju u mojoj svijesti. Hoće li se taj čovjek vratiti, primjerice usred noći? Sjećam se jednog turkologa iz Berlina, kojeg sam upoznala na kongresu, a koji je stradao u noći, u požaru, ugušen dimom. Bio je vrlo mlad.
Nastavljam razmišljati, postavljati sebi pitanja, tražiti razloge. Razloge ? Za iracinalne stvari ? Još uvijek ne osjećam nikakav strah, ni naknadno, kako to obučno biva. Samo sam radoznala. Jesam li postala blazirana ?
Zatim mi je telefon zazvonio i čula sam da mi je jedna bliska prijateljica upravo hospitalizirana zbog moždanog udara. Istog časa sam zaboravila na požar koji se mogao dogoditi. Ali ipak nije. Razmišljam o prijateljici i postavljam sebi bezbroj pitanja. Zašto baš ona, jer je izgledala kao da je u punoj formi? Zašto se rađamo ako moramo umrijeti? Zašto, ako moramo umrijeti, moramo i patiti? Zašto život prolazi tako brzo?
Toliko je knjiga napisano o tome. Vrlo velika djela.
Ali kako starim, sve me više uništavaju ovakva trivijalna pitanja. Glupa. Bez odgovora.
I uspomene navaljuju, poput ruskih projektila od kojih Evropa već drhti, zamišljajući ih iznad naših glava.
Je li ljudima potreban neprijatelj ? Osjeća li čovjek potrebu za zločinom?
Znam – i dalje su to i te kako glupa pitanja. Hvala ti, Glasu.
Camus je rekao da nije juče Kain ubio Abela, nego da ga danas ubija „u ime logike“. Odmah nakon toga, zahtijeva Legiju časti.
U stvari, potpuno je tačno da nikada nismo došli do istine a da ne pogriješimo hiljadu puta. Slažem se sa Dostojevskim.
Onda naglo shvatim da sam mogla izgubiti sina i počnem jecati. U ovom zaustavljenom času, teški muk biva sve teži. Dim se uvlači u mene. Sve više se gušim od njega, u požaru koji se mogao proširiti. Ali se nije dogodio. Kao da neki bljedoliki plamen još treperi u okeanu tame. Da, svaki trenutak može biti i posljednji, odgovara mi na sve to Glas.
Gledam svoju macu. Tako je lijepa.
Un lundi pas comme les autres
Ce n’est pas devant toi que je me prosterne, mais devant toute la souffrance humaine.
Dostoïevski
Je devais aller voir un cardiologue. Pourquoi ? Pour plusieurs raisons sans grand intérêt, et ce n’est pas pour cela que j’écris…
Il était 10 h passées, je me trouvais près de la gare Montparnasse lorsque je reçois un appel de mon fils qui habite dans le même immeuble que nous.
– Nous avons été obligés de quitter nos appartements. La dame du 7ᵉ a remarqué, tout à fait par hasard, un cocktail Molotov au premier étage, près de l’ascenseur ; le tapis brûlait… Puis, une infirmière de passage chez une dame âgée a eu le réflexe d’éteindre le feu. Les pompiers sont déjà passés, on attend la police scientifique pour comprendre quel type d’incendie c’était. Ils vont regarder les caméras pour voir ce qui s’est passé.
Et oui. On vient – c’est-à-dire moi et les miens – d’échapper à la mort, une fois de plus. Sans compter tous ces habitants, et ils sont une centaine dans notre escalier. Sans compter nos animaux de compagnie. Sans compter nos biens…
Oui, de quoi s’agit-il ? Pourquoi le premier étage ? Pourquoi notre escalier alors que l’immeuble en a sept ? Pourquoi devant l’ascenseur ? Pourquoi en plein jour ? Pourquoi, pourquoi ?
– Votre cœur est en parfait état, me dit le cardiologue.
Cette nouvelle ne m’a pas touchée ? Est-ce possible ? Même ma tension, qui a tendance à monter ces derniers temps, est parfaite. Le stress aurait-il des effets bénéfiques sur moi ?
« Arrête », me chuchote la Voix qui apparaît toujours dans les moments difficiles de ma vie. Qui pourrait comprendre ton ironie ? Tu sais bien que l’ironie est maudite dans ton pays d’accueil. Un professeur que tu appréciais tant – un homme ouvert, cultivé, grand savant et plein d’esprit – avait dit en plaisantant, lors de ses cours, qu’il fallait se débarrasser des étudiants, et une étudiante a immédiatement porté plainte contre lui, me rappelle ma Voix.
Te souviens-tu que tu avais écrit un livre, continue la Voix, alors que la guerre faisait rage dans les Balkans, un livre intitulé Le Journal de guerre parisien ? On t’a accusée, dans ton pays d’origine, de prétendre comprendre une guerre que tu n’avais pas vécue en direct, de… Tu as dit :
– Comment, dans ce cas, comprenez-vous ce vers de Jacques Brel qui dit que les amants sont en guerre ? « Mais c’est toujours la tendre guerre ! » dit-il plus précisément.
Comment peut-on avoir du temps pour tous ces souvenirs, me demandé-je à haute voix.
Parce que la pensée humaine est plus rapide que la lumière, me répond encore la Voix.
Est-ce vrai ? Notre cerveau est-il un univers en miniature ? Microcosme et macrocosme sont-ils une seule et même chose, comme le disaient les soufis ? Qu’est-ce que le sang de l’univers ? Et ses cellules, en ce cas précis ? Et les pensées sont-elles la lumière de notre cerveau ?
Te rends-tu compte de tes questions infantiles ? N’as-tu pas honte ? s’exclame de nouveau la Voix.
Oui, tu as raison.
Je me précipite pour rentrer à la maison.
Il fait beau, moins froid, les rues autour du Jardin du Luxembourg sont bondées.
Au coin du boulevard Saint-Michel (que ma mère appelait, comme les soixante-huitards, Boul-Mich) et de la rue Soufflot, au premier étage, habitait le célèbre écrivain albanais, récemment décédé, Ismail Kadaré. Son appartement était immense, donnant ainsi sur ces deux rues et sur le Jardin.
Le jour où il m’avait invitée chez lui, une femme m’a ouvert la porte – je ne suis pas certaine qu’il s’agisse de sa femme, mais c’est ainsi que j’ai perçu la situation. Elle ne s’est pas présentée ni n’a donné son nom. Un peu ronde, de grande taille et souriante, avec des cheveux d’un jaune d’œuf, tenant toujours le bouquet de fleurs que je lui avais offert, elle m’a conduite dans le vaste salon donnant sur les deux rues évoquées.
Un mélange de curiosité et de mélancolie m’envahit, comme si je me rapprochais d’un passé que je ne pouvais totalement saisir.
Affalé dans le canapé, en face d’un grand écran de télévision, le célèbre écrivain albanais – que j’avais connu à Berlin lors de cette conférence sur la paix dans les Balkans – fixait un programme de variétés. De cette rencontre, j’ai déjà décrit plus largement notre rencontre et mes impressions sur lui et sa littérature ; je l’évoque uniquement parce que je passe devant ses fenêtres. À qui appartiennent-elles aujourd’hui ? À quel écrivain la ville de Paris aurait-elle donné cet appartement ? Ou bien l’écrivain albanais l’avait-il acheté avec ses romans historiques ? Qui n’étaient pourtant pas écrits pour moi ! Et mon goût.
Je n’oublierai jamais sa déception quant à la nouvelle démocratie albanaise, sidéré par le fait qu’aujourd’hui ses compatriotes célébraient « ces poètes homosexuels ». En effet, il a rapidement montré son ignorance de la poésie soufie à laquelle il faisait allusion, dans laquelle le vin et la beauté d’un jeune garçon sont célébrés de façon métaphorique, comme c’était le cas en Grèce avec l’éphèbe, bien que l’historien Bombaci, spécialiste de la littérature ottomane, pense qu’il ne s’agissait pas uniquement d’une métaphore ou d’un symbole.
Le bel homme, tel Tadzio de Thomas Mann ou de Visconti, se heurte dans mon esprit à l’incendie de notre immeuble.
Le bus, par miracle, arrive rapidement. Et tout au long du trajet, je me demande d’où venait ce crime – si tant est qu’il en fût un. Ou cette négligence qui aurait pu nous coûtait cher.
Un couple de Belgrade, du même âge que moi (donc pas jeunes), vit juste en face de ce fameux cocktail Molotov. Voulait-on les tuer ? À cause de la guerre des années 90 ? On se venge toujours sur les innocents, même trente ans après la fin des hostilités, comme les Français appelaient parfois l’agression sur la Bosnie.
Nombreux étaient mes amis qui s’identifiaient aux bourreaux, me rappelai-je ; comme si c’étaient eux qui assiégeaient Sarajevo. L’amour aveugle de son peuple ou l’identification avec les bourreaux, qu’est-ce qui caractérise le mieux un nationaliste, et quelqu’un qui a choisi une nation ? Car chez nous, dans les Balkans, on peut choisir une nationalité. C’est aussi le cas de l’ancien réalisateur bosniaque.
Quant à moi, j’ai aussi fait un choix : être un grain de poussière de l’univers. Un écho lointain du Secret. C’est pourquoi je vis difficilement ?
Dès mon arrivée dans l’immeuble, j’ai immédiatement interrogé le nouveau gardien sur le mystère de notre cage d’escalier. Grâce aux images de vidéosurveillance, la police a conclu que l’incendie avait été déclenché de façon criminelle. Un jeune homme, inconnu du gardien et qui n’habitait pas dans l’immeuble, serait entré par la petite rue – bien qu’une issue plus large fût accessible, compte tenu de la configuration en U – traversé la cour intérieure et, connaissant le second code d’accès de l’escalier A, serait monté au premier étage pour y déposer une bouteille d’essence avant d’enflammer le lieu. Ensuite, il redescendit, emprunta l’escalier C en ignorant la porte B, puis disparut. Le gardien l’avait aperçu dans l’escalier, alors qu’il distribuait le courrier, sans détecter quoi que ce soit d’anormal.
Et voilà que les pourquoi s’enchaînent. Voulait-il tuer quelqu’un en particulier, ou tout le monde ? Se vengeait-il ? Était-ce un terroriste islamiste qui se vengeait des pauvres musulmans – avant tout, des Gazaouis ? Ou voulait-il me tuer moi-même, après tant d’années de menaces de mort de la part des islamistes à cause de mon article fondé sur des faits historiques ? Mais ces fanatiques ne connaissent pas l’histoire, ce n’est pas cela qui les intéresse. Ils ne savent pas non plus que la vengeance n’apporte rien, bien au contraire. Était-ce un simple pyromane ? Quelqu’un qui connaissait notre immeuble ?
La police aurait frappé à toutes les portes de l’escalier C, mais il avait disparu, on ne l’a pas retrouvé. Pourtant, on connaît maintenant son visage.
« Qu’auriez-vous emporté d’une maison en feu ? » demanda-t-on un jour à Jean Cocteau.
« Le feu », répondit-il.
Qu’aurais-je emporté moi-même ? D’abord ceux que j’aime, puis mon sac. Et, si j’ai le temps, quelques ducats de Franz Joseph quand même, hérités de ma grand-mère. Je le dis, et j’oublie qu’à cause des voleurs qui m’ont épluchée dans un hôtel chic en Tunisie, lors d’une rencontre de philosophes, écrivains et historiens français, j’ai ouvert le coffre de ma banque…
Je me suis souvenue d’un autre incendie, en pleine nuit. C’était effrayant. J’avais emporté juste mon sac et mon fils en bas âge. Et V. a pris notre chat dans ses bras et a descendu le dernier. On aurait pu ne pas descendre. Oui, cela aurait été possible. J’ai regardé ma lune depuis la cour, en regardant aussi, tout en tremblant, le feu qui se propageait depuis le rez-de-chaussée et montait d’une rapidité inouïe sur les étages supérieurs. Il faisait froid. Quand les pompiers étaient-ils arrivés ?
Je peux seulement imaginer ce que cela a dû être pour les miens qui sont restés dans Sarajevo, assiégée et bombardée, qui brûlait jour et nuit pendant presque quatre ans. Comment c’est pour les Ukrainiens ? Et les pauvres enfants de Gaza ?
Les questions se bousculent dans mon esprit. Va-t-il revenir, cet homme, en pleine nuit, par exemple ? Je repense à un turcologue de Berlin, rencontré lors d’un congrès, qui a succombé à un incendie dans son appartement, asphyxié par la fumée pendant le sommeil. Il était jeune.
Je continue à réfléchir, à me poser des questions, à chercher la raison. La raison ? Dans quelque chose d’irrationnel ?
Je n’ai toujours pas peur. Juste la curiosité.
Puis, un ami me dit au téléphone qu’une amie commune vient d’être hospitalisée à cause d’un AVC.
J’oublie l’incendie qui aurait pu se propager partout. Mais n’a pas eu lieu.
Je pense à cette amie et me pose d’innombrables questions. Pourquoi elle, alors qu’elle semblait en pleine forme ? Pourquoi naît-on si l’on doit mourir ? Pourquoi, si l’on doit mourir, devons-nous aussi souffrir ? Pourquoi la vie passe-t-elle si vite ?
Tant de livres ont été écrits à ce sujet. De très grandes œuvres.
Mais plus je vieillis, plus des questions triviales m’assaillent. Des questions bêtes, sans réponse.
Et des souvenirs m’attaquent, tels des missiles russes que l’Europe imagine déjà au-dessus de nos têtes.
L’homme a-t-il besoin d’un ennemi ? L’homme a-t-il besoin du crime ?
Je sais. Des questions tout à fait bêtes. Merci, ma Voix.
Camus a dit que ce n’est pas d’aujourd’hui que Caïn tue Abel, mais qu’aujourd’hui, il le tue au nom de la logique. Aussitôt après, il réclame la Légion d’honneur.
En fait, il est tout à fait vrai qu’on n’est jamais parvenus à une quelconque vérité sans se tromper mille fois. J’acquiesce à ce que remarquait Dostoïevski.
Soudain je suis consciente que j’aurais pu perdre mon fils et me mets à gémir. Dans ce moment suspendu, le silence se fait de plus en plus lourd. La fumée s’infiltre en moi. Je me sens de plus en plus asphyxiée par les effluves de l’incendie, qui aurait pu se propager. Mais qui n’a pas eu lieu. On dirait qu’une fragile flamme vacille dans un océan de ténèbres. Oui, chaque instant peut être le dernier, dit la Voix.
Je regarde mon chat. Il est si beau.
626 total views, 12 views today