Piše: Goran Sarić
Slika: jutarnji pogled
Budi me lupanje čekića
iz komšijske radnje.
Izlazim na terasu,
i krpom čistim
mokar sto.
Noćas je dobro ljevalo.
Tanak dim,
gorkasta bukovina,
iz kuće preko puta,
u kojoj su se moji momci –
sad već i oni očevi! –
nekoć igrali
sa vršnjacima.
A gore,
kud god
pogled seže:
bregovi i šume,
daleka brda,
u tijestu magle
poslije kiše.
Polako sve se bistri.
Biće nam danas,
opet,
bogatih vrčeva sunca.
Slika: Trebinje
Vani,
od mokrog lišća i trave,
po zidovima ljeskaju
krhki biseri:
porculan koji se
diže k nebu
i naskoro pretače
u novi pljusak!
Ova je sobica
prepuna slika.
Svakoga jutra jednu
stavim na posebno mjesto,
jutarnji pijedestal.
Danas, to je Trebinje:
Kuće i fasade,
mačići na toplom topraku,
se valjaju u modrom
zlatu neba!
Osoviš se.
S druge strane brave
čeka te studen,
lijep novi dan.
Slika: žuta magla
Dženani Č.
Kad mi dojadi kiša,
Ja uronim u sliku:
rasplinuti oblici, svijet
ovijen žutom izmaglicom.
A tamo,
u daljini,
pretpostavljeni
vrhovi planina.
To moje srce,
zamoreno tuptupanjem neba,
učitava značenja
mjestima na kojima nije,
a htjelo bi biti.
Mjestima na kojima nisi,
niti ćeš ikada biti.
595 total views, 9 views today
