Goran Simić je bio uspravan i ispravan čovjek, otvoren i topao, hrabar i mudar. I bio je veliki pjesnik, koji je na originalan način ujedinjavao svoju etiku i poetiku. Njegove pjesničke poruke bile su tako jake baš zbog toga jer ih je znao izraziti humorom, ironijom i auto- ironijom. O izraznoj snazi i univerzalnosti njegove poezije svjedoče brojni prijevodi njegovih djela i visoke međunarodne nagrade.
Upoznali smo se već daleke 1978. godine, na Mladoj Struzi, među podmladkom tadašnjeg međunarodnog pjesničkog festivala na Ohridu. Bili smo pripadnici jake pjesničke generacije koja je uspostavila prijateljsku mrežu po čitavoj tadašnjoj federalnoj Jugoslaviji. Sa nostalgijom se sjećam susreta sa Goranom i književnih nastupa na Sarajevskim danima poezije te posjete Gorana, njegove žene Amele i njihove malene djevojčice Lune kod moje porodice u Ljubljani. Kao što se sa bolom sjećam posjete grupe slovenačkih književnika (pjesnika Nike Grafenauera, romanopisca Drage Jančara, bosansko-slovenačkog pjesnika Josipa Ostija i potpisanog) u opsjednutom, opustošenom i izgladnjelom Sarajevu, gdje je među našim divnim domaćinima bio i Goran.
Prijateljstvo sa Goranom i sa drugim izvrsnim piscima i lijepim ljudima iz BiH i drugih krajeva nekadašnje zajedničke zemlje sigurno su utjecalo da sam za vrijeme jugoslovenskih ratova organizirao humanitarnu pomoć u imenu Slovenačkog i Međunarodnog PEN-a za mnoge izbjeglice, a prije svega za književnike koji su ostali u opsjednutom Sarajevu. Tu pomoć su od početka do kraja rata među brojne koleginice in kolege sa nadljudskom hrabrošću i vanredno korektno razdeljivali Goran Simić i Ferida Duraković.
Goran je za vrijeme opsade svog voljenog grada bio predsjednik srpskog kulturnog društva u Sarajevu, dakle visoki neformalni i simbolički predstavnik one okosnice srpske zajednice koja je u vrijeme stravičnih i smrtonosnih napada velikosrpske vojske na Sarajevo ostala vjerna svojim zemljacima drugih nacionalnosti te kategoričnom imperativu zajedničkog života Bosne i Hercegovine. Bio je, dakle, izložen velikim pritiscima sa svih strana koje je prkosno i mudro podnosio i nekoliko godina danonoćno se borio za slobodno Sarajevo i Bosnu, utemeljenu na zajedničkom životu, poštovanju razlika i demokratskim principima. Van svake sumnje, Goran Simić ima velike zasluge za to da su Sarajevo te Bosna i Hercegovina smogli snagu da se odupru trogodišnjoj opsadi i uspostave mir i temelj za daljnju zajedničku
budućnost.
U tom duhu Goran je, zajedno sa Amelom, vaspitao i svoju djecu. Sjećam se kako je krajem 1994. godine Amela došla u Ljubljanu s Lunom i Dariom, nakon što je kolona izbjeglica prešla planinu Igman, gdje su bili izloženi opasnom granatiranju. Išao sam s njima u radnju sa igračkama i hteo sam im pokloniti lego-kocke gusara, ali mi je sedmogodišnji Darije odgovorio: »Neću vojnike, hoću civile.«
Hrabro je biti i ostati civil u vremenu kada oružjem i krvlju vladaju vojnici. Goran je bio takav veliki, hrabri civil, humanista i književnik sa ljudskom porukom.
Svaka mu čast!
A ja se u ovom trenutku sa suzama u očima sjećam mnogih lijepih trenutaka našeg prijateljstva, obilježenih Goranovim duhovitim šalama i zaraznim smjehom. Neka mu je laka bosanska zemlja za koju se tako hrabro borio!
Boris A. Novak,
član Slovenačkog PENa- i PEN centra BiH,
podpredsjednik Međunarodnog PEN-a
428 total views, 5 views today