Sylvia Plath, Džoni Panika i biblija snova, Štrik, 2021.
PIŠE: Jadranka Ćuzulan
Zbirka priča “Džoni Panika i biblija snova”, objavljena u izdanju izdavačke kuće “Štrik” prošle godine, revidirano je izdanje zbirke koja je objavljena u 70-im godinama sa predgovorom Teda Hughesa. Ovo izdanje izostavilo je autoričine dnevničke zapise, koji su velikim dijelom crtice “karaktera” i inspiracija za njena poetska djela, i uvrstilo samo prozne zapise sa jednim raritetnim dodatkom, pričom “Meri Ventura i deveto kraljevstvo” koja je objavljena tek 2019. godine. Samo tri priče u cijeloj zbirci nastale su oko godine izdavanja romana “Stakleno zvono”. Većina priča vremenski je blizu perioda njenog stipendijskog boravka na Cambridgeu, dok je manji dio priča iz njenih studentskih dana.
Nezahvalno je pred sobom imati zbirku priča koja uključuje u konačnici i priče, za koje, kako urednik prvog izdanja zbirke Ted Hughes tvrdi, sama spisateljica nije dala pristanak da se objave. Između dvije moguće kritičarske recepcije zbirke, prve koja bi, pretpostavljamo, tvrdila da nisu sve priče “zaslužile” da se nađu u zbirci, i one druge, koja bi smatrala da ona čini važno svjedočanstvo Plathinog proznog razvoja, svakako sam na strani drugog stava. Premda priče u zbirci variraju po kvalitetu i umjetničkoj inovativnosti, to ne treba da bude presudan faktor pri ocjenjivanju, jer su pred nama različiti periodi njenog stvaranja, kao i priče koje prvenstveno predstavljaju Plathin novinarski talenat. Stoga se javlja određena rezervisanost spram suda inicijalnog urednika i pisca predgovora Teda Hughesa, naročito kada karakteriše Plathino pisanje kao “neobjektivno”. Individualiziranje “manjkavosti” Plathinog proznog pisanja potrebno je staviti u širi kontekst onoga što Sandra M. Gilbert i Susan Gubar nazivaju “strepnjom od autorstva”. Strepnja od autorstva primijenjena na Plathin period stvaralaštva se prvenstveno odnosi na načine na koji su formirani kanoni, kao i načine na koji je sama Plath bila doživljena za vrijeme svoga života. Anegdotalna je fotografija nastala 23. juna 1960. godine na domjenku koji je organizovala izdavačka kuća “Faber i Faber”, na kojoj se nalazi Plathin muž Ted Hughes sa četiri pjesnička velikana, dok je Plath negdje u pozadini, izvan kadra. Njen doživljaj književne zajednice u kojoj se našla boraveći u Engleskoj predstavlja jedan drugi domjenak u priči “Dječak sa kamenim delfinom”. Tu ona koristi okamenjenost kao metaforu za preovlađujuću ulogu pisaca koje susreće u književnim krugovima. Njima je obezbjeđena postamentarna besmrtnost još za života. Pri tome, naravno, dominiraju isključivo muški pisci.
U zbirci nalazimo odjek Plathine poetske preokupacije oslikan u temama koje bira. Tema nesuđene naslovne pjesme poetske zbirke “Ariel” tako nalazi svoj fokus u “Među bumbarima” i “Sjenka”, u načinu na koji se Plath suočava sa figurom oca retroaktivno i post-mortem. Mentalna bolest koja dolazi kao posljedica društvenog izopćenja i fizičke petrifikacije postaje tema priče “Jezici od kamena”. Na tekstualnom planu, većina priča u zbirci slijedi stil Plathine ranije poezije. Taj stil je ambiciozan, ali podržavalački, i ogleda se u nagrađenim pričama kao što su “Nedjelja kod Mintonovih” i “Dan uspjeha”. Glavna karakteristika tog podražavanja je prilično doslovno izveden realistički i obiteljski presede. Tek u kasnijim pričama “cambridgeovskog perioda” i onim još poznijim, može se vidjeti da Plath uspijeva da razvije i vlastiti prozni glas. U tim pričama se pripovjedački glas otvara za artikulaciju vlastitog intimnog svijeta i odnosa među ženskim protagonisticama. Među njima se posebno ističu Okean 1212-W i Majke. Okean 1212-W, situiran je u vremenu kada uragani, po svjedočenju naratorke, nisu dobivali ženska imena. Posljednje sjećanje na djetinjstvo se tako neraskidivim nitima vezuje za život u skladu sa tamnim manifestacijama prirode. Utjecaj Virginie Woolf, i njenog “Ka svjetioniku”, može se uočiti u uvodnom pasusu, u kojem se poništava granica između spoljašnjeg svijeta priobalne prirode i unutrašnjeg svijeta naratorke:
Dah, prvo je bio dah. Nešto je disalo. Je li to bio moj dah? Dah moje majke? Ne, nešto drugo, nešto veliko, udaljeno, ozbiljno, teško. Plutam tako neko vreme iza spuštenih kapaka, mali pomorski kapetan procenjuje kakvo ga more čeka – srednjovekovni ovnovi za rušenje kapija udaraju u talase, šrapneli pršte po majčinim srčanim geranijumima (…) Kao žena koja ima mnogo šta da ponudi, mnogo je skrivalo; imalo je mnoštvo lica, mnogo nežnih i strašnih velova. Govorilo je o čudima i daljinama; umelo je da se udvara, umelo je da ubija.
(140-141)
Opisujući “pejsaž svog djetinjstva” na Atlantiku, naratorka se sa nostalgijom sjeća vremena kada je bila jedno sa prirodom, sve do trenutka rođenja njenog brata, kada je osvjestila svoju suštinsku (po)dvojenost. Navedena priča jedina je u ovoj zbirci za koju bi se moglo reći da je autofikcionalna, ne samo zbog prisustva nekolicine detalja iz Plathina života, kao što je broj telefona njene bake, već zbog mnoštva autofikcionalnih postupaka kao što su: impresionistički opisi likova, izostanak klasične motivacije, itd. Elementi autofikcionalnosti mogu se pronaći i u priči “Majke” u kojoj Esther iz “Staklenog zvona” dobiva dvojnicu u liku Esther, majke koja se iz Amerike doseljava u ruralnu Englesku. Imenovanje je u periodu Plathina književnog stvaralaštva, u kojem su se još uvijek koristili pseudonimi pri objavi djela, važan simbolički postupak. Protagonistica “Majke” se udaljava od autodestruktivnog lika Esther iz “Staklenog zvona” i u ovoj priči vidimo obiteljsku ženu koja se osjeća autsajderom u novom okruženju. Tema je već spomenuti odnos među ženskim protagonisticama i paralelizam njihovog nepripadanja. Naratorka se tako pita: “Ako se gospođa Nolan, Engleskinja po izgledu i akcentu i supruga gostioničara oseća kao strankinja posle šest godina života u Devonu, kakve šanse onda ima Ester, kao Amerikanka, da ikada uđe u to društvo dubokih korena?“ (128) U nastavku vidimo da nepripadanje gđe. Nolan leži u njenom bračnom statusu razvedene žene, koji je za crkvenu zajednicu veća stigma nego Estherino porijeklo i unitarijanski korijeni.
Najvećim dijelom, međutim, Plathina proza ne pripada autofikcionalnom žanru, niti najavljuje dominantni postmodernistički manir autofikcionalnosti. Plathine priče nemaju niti nijedan meta momenat u kome bi njena naratorka istupila iz zadatog dijegetskog okvira priče. Takođe, ukoliko bismo se poveli za idejom da čitav Plathin opus pripada ispovjednoj prozi, postoji opasnost od mnogih pogrešnih, varljivih projekcija i učitavanja, kao što je npr. to da je ona W.A.S.P. (White Anglosaxon Protestant) i da rabi termine i poredbe koji bi iz današnje perspektive bili doživljeni kao politički nekorektni. Plath je, međutim, itekako bila svjesna ograničenja vlastitog vremena kao i dominantnih rasnih predrasuda spram Drugog i drugačijeg. To se najvjernije da uočiti u pričama koje tematiziraju Vijetnamski rat: “Supermen i novo zimsko odijelo Pole Braun” i “Sjenka”. “Prozna” Silvija Plath je doživjela sazrijevanje u kasnijem periodu, koje se, kako smo uvidjeli, dešavalo paralelno sa poetskim sazrijevanjem. Možemo pretpostaviti da bi “Dupla ekspozicija”, njen izgubljeni drugi roman, samo da je Plath uspjela poživjeti dovoljno dugo da ga završi, bio pandan “Arielu”. Plath je uspjela da se i u prozi suprotstavi “Herr Doktor, Herr Neprijatelj” figuri: psihijatrima, kritičarima, muževima, svima njima koji su smatrali da je neterapeutski pisati o vlastitom životu. Vlastita priča koju je ona započela ispisivati, omogućuje ženama spisateljicama nakon nje, da dosegnu rušiteljske dimenzije u svojoj prozi, koja lomi književne statue povijesti.
JADRANKA ĆUZULAN, živi u Sarajevu. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Komparativna književnost i Filozofija). Magistrantica Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije u Sarajevu (Rodne studije). Autorica je na nekoliko LGBT publikacija i eseja i tekstova na portalima različite tematike. Uže polje interesa su joj cyberfeminizam, žanrovska književnost sa posebnim naglaskom na utopiju/distopiju i “écriture féminine”.
Finansirano iz Stabilizacionog fonda – Inicijativa za podršku kulturnim i obrazovnim organizacijama u Ukrajini, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi i Centralnoj Aziji pogođenim posljedicama rata u Ukrajini. / Funded by the Stabilisation Fund – An initiative to support cultural and educational organisations in Ukraine, Eastern and South-Eastern Europe and Central Asia affected by the impact of the Ukraine war.
2,596 total views, 2 views today
