Marijan Grakalić: Božji gnjev

PIŠE: Marijan Grakalić


Najraniji tekst o tome zašto bog dopušta zlo glinena je pločica iz vremena Prve babilonske dinastije (1894-1595. p.n.e.) poznata pod nazivom ”Dijalog čovjeka i njegovog Boga”. U prvom dijelu opisuje se tužna ljudska situacija bačenosti u svijet, dok se u drugom govori o nadi i božjoj pomoći. Istoj onoj nadi u koju i danas vjerujemo, i o onoj istoj božjoj pomoći koja ne bi smjela dopustiti napad kakav je bio ovaj aktualni na pisca Salmana Rushdieja, a kamoli misu za poglavnika Pavelića koja se uredno svake godine održava u Crkvi u Hrvata. Pisan gotovo Buberovski, u relaciji ”ja – ti”. Jer za stare ”ono” niti ne postoji, posebno ne kad se radi o božjem stvorenju, ne obraća se tako tu ničem nepoznatom ili onostranom. No unatoč toj fenomenološkoj bliskosti u izrazu, zlo nije, kako vidimo, niti nestalo niti ništa manje od toga kakvo je bilo u to drevno doba, tek mu je narativ drugačiji. ”Ono” postaje imperativni monolog gluh i neosjećajan za sve i svakog drugog. Hladan oblik gnjeva (božjega) koje uživa u vlastitoj neprekidnosti i hladnom monolitizmu. Ta relacija ”ja-ono” gluha je za sve osim vlastitog narcizma i opasno pogubna za egzistenciju. Dapače, njoj je radikalnom prijetnjom za svakog tko nije štovalac njezina karaktera, misaona i društvena. U tome je i sva bijeda takve naracije. Njezina totalitarna isključivost, patnja i usamljenost te temeljno nepoznavanje odnosa s Bogom koji nam kaže ”ti” kojem kažemo ”ja” jer, isti taj Bog nije niti ne želi biti tek sredstvo za upotrebu. No, dok je na sceni ono to jest (s)misao upotrebe, bit će i mise za poglavnika i napada na pisce. Tako nam bog pomogao.

 2,772 total views,  2 views today

Komentariši