DOBROTVOR JAKOV F. REICH II FILANTROP
Jakov Reich ima svome ranjavanju na Appelovom keju zahvaliti što još nosi glavu na ramenu jer bi je inače docnije izgubio od iste one granate koja pod bukvom Maruna Markotu rani u nogu; Jakovu bi, međutim, rascijepila glavu na dva dijela, kao karpuzu; ali, srećom, nije bio tu da strada nego ga sudbina počasti slučajnošću da bude ranjen u danu smrti prijestolonasljednika, pa se ubuduće predstavljao kao kraljev ratni drug i sapatik, a iz te žalopojke prigrli zatim raznovrsne koristi. Zahvaljujući plitkim ranama i jaucima kojima ih je činio dubljim, Jakov Reich je izbjegao prvi talas novačenja, pa zatim drugi i treći, i sve ostale «nachmusterunge». Kao kraljev saborac, kojem sudbina iz nekog ubjedljivog razloga dade prednost pa ga poživi, smatrao je s pravom da je on već svoju mjeru krvi za Monarhiju dao, prvi i neštedimice, nego koliko je trebalo, a da je sada red da je daju svi drugi prije njega, pa tek onda, ako zatreba, opet, on.
Nadviše se nad Bosnom mrki oblaci i ljudi opet ustvrdiše kako ih je, baš njih, zapalo da žive njene najteže godine. Spustiše se jad i bijeda, zamrije svaki život a najmanje ih pogodi to što se ugasi i ono malo kulturnog života; jenjaše, pa se sasvim ugasiše, svi politički listovi, ili u njih bijaše uveden komesarijat; spusti se mrak i nad obrtom i trgovinom, obustaviše se građevinski radovi, što zbog siromaštva i besparice, što zbog ljudstva koje je masovno unovaćeno pod zastavom Monarhije i upućeno preko krvave Drine.
To su vremena u kojima dođoše do punine izražaja razvijeni instikti za preživljavanje Jakova Reicha i sličnih koji se od prvog dana – a on i svojom osobnom žrtvom i krvlju – svrstaše na stranu vlade i dinastije. Cotao je na lijevu nogu naglašenije nego što je to plitka rana na listu iznuđivala ali je ta slika jasno opominjala sumnjivce na dubinu njegove žrtve i razloge lojalnosti. Uključio se u pričuvni sastav asentacione komisije i bio njen glasan član tokom svih beskrajnih zasjedanja, beskompromisno se zalažući za obaranje kriterija za novačenje, pa su i teško bolesni i kljasti navlačili uniforme, sposobni da barem budu topovsko meso.
S porivom da uvijek i u svemu prednjači i bude u prvim redovima, pozdravi smjenu poglavara Oskara Potjoreka, insistirajući na pojedinačnoj odgovornosti svih čimbenika za prve poraze u Srbiji, pa onda još glasnije pozdravi dolazak novog poglavara Sjepana baruna Sarkotića; ali ga neki opomenuše da ga niko nije pitao za mišljenje, i neće, pa se on jedno vrijeme povuče i prikloni logistici, gdje mu se otvoriše nove ideje i mogućnosti, koje će, međutim, morati sačekati povoljnija vremena.
Druge godine rata nadomak Šehera dođoše izvidnice crnogorske vojske koja izbi s jugoistoka. U gradu nastade panika. Ljudi počeše pakovati nužne stvari i bale stavljati na kola a glasine o novoj nevolji koja će ih neminovno zadesiti bijahu uskoro potvrđene naredbom Festugskomende da se pretežan dio stanovništva izmjesti u unutrašnjost i izvan dometa srdžbe crnogorske vojske koja se tek imala dokazivati kao srpska. Paniku uvećaše glasine da se i sama vlada sprema na bijeg u provinciju. U kasnu jesen situacija se pomalo smirila pa se ljudi počeše vraćati, najprije oni najluđi i na svoju ruku, a zatim i ostali normalan svijet, organizirano i masovno. Oni prvi zatekoše zabezeknuti pust grad, jer u njihovim mislima i s njihovim odlaskom je grad, bez njih, trebao ličiti na sebe, s njima, a ne na ove jezive sokake, zarasle u travu i zidove od kojih se odbijaju glasovi i koraci, i iz kojih izviru korov i jeza. Naizgled, sve je bilo nedirnuto i na svom mjestu, grad ogoljen do srži i sebe, grad bez ljudi i samo sa svojim kućama, dućanima, baščama i rječicom po sredini… ali to više nije bilo njihovo Sarajevo, nego neko drugo, nalik, ali nekako drukčije i nepoznato.
Nikada grad nije bio toliko mrtav, i neće; ni onda kada je rušen, pljačkan i paljen jer taj ga je grijeh činio živim, a sada su samo jata golubova i lastavica unezvjereno kružeći nadzirala mrtvi grad, kao mejta. Nebo iskali bijes nad pustim gradom pa za to vrijeme bijaše dva puta potopljen strašnim kišama kakve se ne pamte i ne spominju samo zato jer im nije bilo svjedoka da potvrde kako se voda u talasima valjala sokacima dopirući do pendžera; prvi povratnici zatekoše pijesak gdje ga nikad nije bilo a mulj iscrta visoku crtu na zidovima, sve do plafona. Gromovi isukaše mačeve nad krovovima i srušiše sve odžake koji su stršili a bujice nanesoše krupno kamenje sve do sebilja; to mora da je bio pravi potop pa ljudi počeše zahvaljivati Bogu što tada nisu bili na tom strašnom mjestu, nego na drugom.
Povratkom ljudi grad je oživio, led koji je zamrznuo to vrijeme otopio se, čaršija oživila u radosnim brigama koje donosi siromaški povratak na gladni toprag, na svoj.
Ne prođe ni sedmina a čaršija bijaše očišćena i sve što nije bilo uništeno i moglo je još nečemu poslužiti bi vraćeno na svoje mjesto. Zaista, već nakon mjesec dana Šeher vrati na lice onaj isti nemarni izgled i uskoči u staru kolotečinu tihog i usporenog života ispunjenog navikama i malim brigama.
Nisu se čaršinlije opominjale na te dane, i sve do danas nećete čuti da ih neko spominje ili čak da uopće zna za njih, kao da su prešutno pobrisani iz knjiga i pamćenja, od stida što ga tada napustiše; a neće više nikad!
Nastupi velika oskudica pa vlast s novom 1915. godinom otvori Gradsku aprovizaciju, uvede krušne karte i red u snabdjevanje brašnom, uljem, solju i šećerom… ne bi li se nevolja pravedno podijelila i učinila manjom i podnošljivijom jer lakše je gladnom među gladnima nego sitom među ugojenima.
Počeše Sarajke brati sedmolist i od ničega praviti jela, razmjenjujući hajdučke recepte za neka bezimena posna jela. Na ljeto se otvori i Gradska mesarnica, više kao obećanje i kuraženje kako bolja vremena samo što nisu nahrupila; a žene se počeše iskupljati oko ovnujskih iznutrica i obrazina, nadimajući nosnice i sluteći dane kada će ih pihtijati na tihoj vatri i praviti od njih sve one đakonije do kojih dopire sirotinjska mašta; ali proteći će do tada Miljackom još vode i vode. Pred zimu se na
Bembaši i u staroj vatrogasnoj zgradi otvori i Pučka kuhinja koja je prvih dana hranila hiljadu gladnih usta; a drugih osim gladnih i ne bijaše, osim onih koji se uskoro promućurno snađoše, poput Jakova Reicha, pa se on već prvih dana uključi u rad
Gradske aprovizacije, najprije kao skromni dobrotvor a potom i kao onaj koji će organizirati i voditi njen rad.
Dovuče Jakov Reich staro magare u Pučku kuhinju na dar, ali ne da tegli vreće brašna, nego da zamasti obroke i da u velikim limenim kotlovima najzad zapliva i poneki komad žilavog crvenog mesa. Prethodno se konslutovaše hadžije i hodže pa kada, nakon kolebanja i oprečnih tumačenja, ovi ipak odobriše tovarovo meso kao dozvoljeno, ime darovatelja Jakova Reicha postade u čaršiji poznato, nesrazmjerno veličini dara, i izgovarano s poštovanjem i zahvalnošću. Gladni ljudi nađoše da su do sada nezahvalno zapostavljali njegovo bivstvovanje u Šeheru kao znatno i plemenito, jednako kao i ukus magarećeg mesa koje tek sticajem nesretnih okolnosti otkriše kao snažno i ukusno, skoro kao ovnujsko; pa i bolje, a svakako zdravije! Svako vrijeme nanosi sebi svoje junake a trebalo je doći ovako tmačno pa da upoznaju jednoga svoga primjernog sugrađanina i džometa kakav je taj bezbojni Jakov Reich, o koga se do juče ni bogalj ne bi očešao, a već danas mu se dive i čaršijom pronosi glas o njegovoj nesebičnoj i pravednoj dobroti; naime, kažu da je odbijao i ono što mu pripada kao i ostalima, poput marende, a kamoli da uzme nešto preko. Izabraše ga u humanitarno rukovodstvo a on spremno dočeka priliku i zasuka rukave. Bilo je tu znatnog posla. Trebalo je nahraniti hiljadu gladnih usta, najprije djece, žena i staraca, ali u čaršiji na posebno dobar prijem naiđe Reichova ideja da se organizira snabdjevanje bolesnih i kljastih na njihovim kućnim pragovima, za šta nađoše djecu koja su – gledaj, pa zato su se i javljala! – znala još putem posrkati pola čontre te bljutave roskaste splačine.
Tako se već u startu kompromitira jedna dobra ideja, ali Jakov Reich odmah ukaza na vinovnike i nepravdu koja mu se kao odgovornoj glavi čini dok on ulaže plemenite napore da dopre do potrebitih. Nekako istovremeno, na nekoliko mjesta u gradu se pojaviše stolovi na kojima se mogla po skupim cijenama, uz pokoju vezicu peršuna i mrkve, i repe, i krtole, kupiti i bolja hrana, od đevreka sve do halve i šećernih lokuma. Boljem svijetu se ukaza prilika da se izdvoji i počasti mimo drugih. Zlonamjerni duhovi povezaše taj asortiman s istovrsnim manjkovima koji se pojaviše u skladištu i sve tanjim i posnijim obrocima na stolovima Pučke kuhinje. Mrki pogledi se okrenuše ka Jakovu Reichu koji u svoju odbranu kaza kako nema ništa s tim pijačnim stolovima i kako zalihe cure zbog potkradanja koja vrše – ko drugi?! – dječurlija na putu od kuhinje do kuća tih ubogih i bolnih.
Prihvatiše ljudi taj izgovor, s ogorčenjem bacajući kletve na slinavu balavrdiju i našu prljavu narav koja će svaku dobru i plemenitu ideju ismijati i okrenuti naopačke. Rijetki su dostojnici u stanju izaći nakraj sa svojom pohlepom. Na putu do tih pozicija oni su, sasvim moguće, iskazivali i vještinu i pamet, i skrupule, i pokazivali se kao privrženi vjeri i povjerenju da su u stanju odoljeti svakom iskušenju i navadi, i raditi za opću korist, pa i Jakov Reich, sve dok jednog jutra, izmoren od posla i nesna, ne posegnu za obilnijom marendom, onu sa sirom i pršutom a ne sa mašću posutom šećerom ili alevom paprikom – da, onim sirom i pršutom kojih se djeca, kada ih prvi put ugledaše, namah prepadoše pa uskočiše u zaštitu majčinog krila.
– Šta je… ono…babo… bijelo ko lice i crveno ko krv?! – pokazivala su djeca upirući prstom u zastrašujući i neviđeni bijeli sir i crveni pršut.
Ne učini mu se, Jakovu Reichu, taj slasni zalogaj ni grešnim, ni, pogotovo, nezasluženim, niti pomisli da je učinio grijeh i od nekog uzeo nešto. Ne! Pa zašto?!
Ova nesreća već traje neko vrijeme, i Bog samo zna koliko će još, pa je sasvim ljudski da čovjek u svemu potraži svoje mjesto, jer vrijeme entuzijazma i zanosa traje kratko, i neće dugo. Bilo je unekoliko prirodno da onaj koji više daje više i uzima, i nema tu ništa ni protiv ljudi ni protiv Boga; naprotiv! Zar bi se našao neko ko će to da ospori a da ujutro opet stane u red i ispruži ruku?! Zar bi iko na njegovom mjestu učinio drukčije; pa zašto se od njega očekuje da izigrava sveca, kada će ga ionako, uzimao – neuzimao, iza leđa opanjkavati da je lopov, ako uzima, ili demagog, ako ne uzima?! Kao da je jedno bolje od drugog? Nema plavih među cigankama ni svetih među ljudima, pa zašto bi on narušavao taj poredak?!
Odagnao je sve moralne dileme i učinio presudan korak nakon kojeg će sve teći lako i samo od sebe. Sljedeće što mu se učinilo razumnim bilo je da se sam izdvoji iz porodičnih fasunga koje je sedmično uručivao, i da fasuje najprije dvaput, pa triput u sedmici; na kraju svaki dan, za doručak, ručak i večeru sledovao ga je po jedan lijepi fasung. Onda će odjednom ustanoviti da mu pretiče i da se deblja dok drugi kopne i mršaju, pa će zaključiti da zbog ljepote i zdravlja mora o svojoj ishrani povesti računa, a da ono što se u smočnici gomila i preteže – šteta je da propada i trune! – može uputiti ravno na tezge na Markalama. Nalazio je da je i to jedna vrsta pomoći ljudima, makar samo onima koji su iz bogatijih kuća pa još imaju blaga za dat, a oni će mu biti najzahvalniji.
Nije dobro da se prostim poslovima lično izlaže pa je tramvajdžiju Miška odmah mobilizirao u Pučku kuhinju; a Miško je vješt i spretan čovjek, i zna s ljudima, čim je bio tramvajdžija; a mora slušati, naučio je da sluša šta mu se kaže i da postupa kao ker, jer i on ima gladnih usta koja ga kući čekaju da im donese ulov.
Za vreću brašna ljudi iz boljih kuća davali su almasli granu a za mlijeko u prahu i šaku duhana po ćunak, zlatan prsten optočen dijamantima. Zar ih nisu pod jastukom čuvali za crne dane, a ovi su da ne mogu biti crnji. Glad ljudima spoji zidove stomaka i zavija otamo kao vuk. Najprije se topi salo oko trbuha, pa sa bedara, a ako post potraje kao ovaj, odoše i mišići sa ruku i nogu, rebra se izboče, oči iskoče iz duplji a zubalo izviri i zategne lice kao u mejta. Ukaže se na ljudima kostur; ne bi ni znali da ga ima da nije onih jezivih slika kada ga prikazuju kao kosca, a sada su ga, ne jednoga nego puno ih, gledali uživo kako promiču sokacima kao sjenke.
Svaka čestita glava kuće može da ne jede i ne pije, da jede samo vodu i pije samo zrak, i tako unedogled, ali… kako mlade privesti vještini da gladuju a da ne ječe?! To se ni slušati ne može, ni gledati, i nema šta čestita glava kuće neće dati i žrtvovati da nahrani i napoji svoje mlade! A tu je onda na usluzi Jakov Reich, vješt da u pola noći, ili za praznik i posebne prilike nađe i ptičijeg mlijeka, hurmi i svakovrsnih delicija od kojih rastu zazubice!
Nema u tom poslu prisile i nikom ne uzima ništa što mu ne nudi. Dijeli li vuk s lisicom, pa da mu neko spočitava gramzivost?! Pa zar je život nešto drugo nego svirepo nadjačavanje i nadgornjavanje?! Zar mu je neko poklonio tu poziciju, ili ju je onomad, na početku, prije koji mjesec, sam zasluženo osvojio, pa zašto onda da ima isto koliko i onaj koji se prepustio zbivanjima kao tikva niz vodu?! Ne nalazi nikakvoga grijeha u svemu što radi, nego u njemu prepoznaje atavizme i prirodno pravo jačeg.
Noću bi se, u tišini mraka, uspinjao na tavan i premetao iz desne u lijevu, od dlana do ramena, slapove lanaca nanizanih isto takvim zlatnim prstenjem, kao bamija, jednako vrijedna, koju je također spretno nabavio. Rasla je ta gomila u visoku kupu blistajući u povjerljivosti mraka, on je prinosio licu i mirisao punim plućima a lanci, naušnice, prstenje, broševi i narukvice se uznosili pred njim i gizdali sve dok mu brada i ruke ne bi zadrhtali od neke slasti. Šta je tuge, šta radosti u njima, i slika davnih sa veselja kićenih svatova, kolijevki, glinenih ćupova pod šljivom i sehara od kojih krenuše na put koji se, eto, završava pred očima Jakova Recha, a on je svjestan svake priče koju nose i čita ih s radošću.
Onda se dosjeti kako bi mogao povoljno prodati i svoj zalogaj, ionako ga nevoljko žvače a svaki mu se izdajnički lijepi za tijelo pa je sve teže ljudima objasniti od čega se deblja kada svi oko njega kopne?
Šta bi od onakvog čovjeka, pobožnog i saosjećajnog, gdje nestade onaj požrtvovani i samozatajni Jakov Reich koji, nema tome davno, ni koji mjesec unazad, na magarcu uđe u Pučku kuhinju a izađe sam!? Ovaj i onaj Jakov Reich nisu isti čovjek, i samo liče kao šišarke. Lice mu se izdužilo u lisičiju njušku; oči su mu danju slijepe a noću oštre za lov kao u zvjerčice. Doista je brzo namicao bogatsvo skupljeno iz raznih kućnih budžaka, slamarica i udžerica, da je do kraja života, makar on bio neznano dug i ravan, mogao živjeti k’o hadžija i beg. Uskoro je bio mršav i ispijen i nipočem se nije izdvajao od drugih, što oni pozdraviše. Vratio se među običan svijet. Ogovaranja se jedno vrijeme povukoše na rezervne položaje; to ga umiri i uljuljka.
Okupi misli oko sebe.
Nema tu ni ideologije, ni politike, ni vjere, ni ljubavi spram svojih u koje se kunu, dapače, ponajmanje je tu mržnje spram drugih, nego ima samo jedan prirodan filistarski poriv da se udružiš u čopor i bjesomučno otimaš za sebe gdje god se nalaze mogućnosti, a one su višestruko skromnije od apetita. Ohrabren sitnim početnim uspjesima, glad raste i nadima, prelazi kao groznica na predatora i on poput vučice u svom mahnitom pohodu ujeda i grize sve oko sebe, pa i sebe, svoju ruku i počne žvakati svoj jezik kao mačke koja s konzerve liže vlastitu krv. Neka mu niko ne broji zalogaje i neka mu se niko ne ispriječi dok otima ono što misli da mu po prirodi stvari pripada. Teško onom! Pobunu sasječe u zametku i neka je za primjer svima ta glava koja im se otkotrljala do nogu a kada puk s olakšanjem vidi da ne pripada nijednom od njih, svoju okrenu ustranu. Gledaju svoja posla. Znaju čitati jasne poruke. Čak će priskočiti da pokažu kako nisu za pobunu. Jedno vrijeme će biti u sigurnosti, dok se događaji iznova vrtoglavo ne zakotrljaju i novi mulj dođe na mjesto koje su smatrali zasvagda svojim.
Odmjeravaju se i među svojima traže Judu Makabejca; svako od njih bi to mogao biti, jer se odavno poznaju, još od vremena kada su svijet gledali iz žablje perspektive, i znaju za šta je svaki od njih spreman da uradi samo da ne bi ponovo pao u mulj. Upućuju jedni drugima umirujuće komplimente, laskaju:» Odgovorno tvrdim da je taj i taj veliki, regionalni, evropski… Šta evropski!? Malo li je!? Svjetski filantrop i altruista! Kosmičko – svemirsko – vaseljenski! Ovaj odbija pretjerivanja i skromno prihvata samo evropske domete svoga djela a vjerni kritičari skraćuju pera na te dužine. Ne vjeruju u ove mlade što drsko nadiru i gaze, posebno ne u one neukroćene među njima, pa dovlače one vremešne ali provjerene u pričuvi. Ovima ne treba ništa objašnjavati i bez obuke uskaču u stara siva odijela koja su – jesu! – u međuvremenu otješnjala i demode, ali još mogu služiti jer su pravljena u vremenima kada se znalo šta je pravi engleski štof.
Naizmjenice posežu za državnom haznom, sve plićom, i ukazuju na nebrigu koja im se ukazuje i nezahvalnost prostog puka naspram darova i limenih odličja kojima ih obasipaju naizmjenično. Dovode svedoke izdaleka u uzvratne posjete, budu oni tu dan – dva, pohvale prostodušnost, sabur i razne pite i raznose po svijetu dobar glas od gradu koji više voli tuđe nego svoje i u kojem im se domaćini prostru pod noge kao ćilim i na svaku lijepu riječ stostruko uzvraćaju, prosto da poželiš opet doći.
Liči taj vrtuljak na ringišpil iz njihovog djetinjstva i na isti način im zamućuje pogled i oduzima zrak; kao onda. Nastoje da ne izazivaju vraga i ne otkliznu u manjinu i nemilost, nego se izmiču, otvaraju jedan drugom vrata i kažu :»Izvolite, samo poslije vas.» Nema potrebe da se opominju kada je čiji red da se zavuče ruka u ćup, sve je usklađeno da se ne sudare interesi. Vjeruju jedni drugima na riječ i ne vrijeđaju se sitnicama zbog kojih bi se sudarali. Naježe se na svakog ko im se približi, makar nosio kamelije. Znaju im namjere i način kako da ih suzbiju.
Zavjerenici se krišom okupljaju, kao prvi kršćani, ali niko ne smogne hrabrosti da krene prvi a krenut će tek kada bude otkriven, izdvojen iz krda, i sam. Biće to još jedna žrtva podnesena na oltar žrecima, a svi će, u iščekivanju svojih mrvica do kojih dopru, uglas govoriti: »Mea culpa! Mea culpa!»
Navode oni postignuća o kojima nema zbora, sve one kolajne koje su dobili, pa i one koje nisu, još sjajnije, pouzdajući se s pravom u neukost puka. Kolajne idu ukrug. U opkope puštaju duboku vodu i ne možeš im prići osim licem u lice, u rijetkim trenucima kada s utvrde spuste most. Šalju obećanja o skorim obilnijim obrocima i pravednijoj raspodjeli iz svojih ladanjskih kuća u okolici, i dalje; dok posilni i dalje smjerno plivaju u govnima.
Uostalom, zar im nisu baš oni priuštili to malo radosti, pa zašto su onda tako nezahvalni?! Zašto hoće da ih svrgnu, a dali su im toliko!? Zašto su tako nezahvalni naspram onih koji tako vješto opisuju opću bol?! Bez njih bi bili još gladniji, zar taj zalogaj ne duguju marionetama kojima, sa nebeskih visina, ne upravlja osobno Jakov Reich?!
Čovjek koji je u ovu priču ujahao na magarcu, sada punim kasom mamuza bijelog pastuha iznad glava nezahvalnog puka koji se pod njim povija poput klasja.
Nestaju obziri, i oprez; tada je zvijer najranjivija iako to još ne zna, jer je u nekom bunilu i transu dok se zaobadava na sve oko sebe.
Prestaje da jede, jer i svoj zalogaj je spreman prodati i stati opet među svijet, među vječno gladne. Gade mu se zalogaji koji toliko puno vrijede a završe tako jadno. Znoji se pretjerano i drhti, osjeti u tijelu slabost kao u vručici. Sve rjeđe izlazi u grad i nerado napušta kuću jer ga je strah da zlato na tavanu pred zaptijama i hrsuzima ostavi samo i nezaštićeno. Zato više ne ide u kancelariju Pučke kuhinje nego sve poslove obavlja od kuće a stranke prima pred odškrinutim vratima ili se, zaključan, dovikuje s njima kroz prozor.
Napravi na Bistriku hajr – česmu da napoji žedne a muhamedancima dokaže kako je njihov, više nego oni njegovi. Učini još nekoliko dobrih djela, ali sva su bila kratkog daha, tek koliko hrani treba da se probavi. Ljudi pozdraviše dobrotvora ali su sutradan opet bili gladni pa kada Jakov uoči da su njegova djela kratkog vijeka, ni dan – dva, odustane od njih umjesto da ih udvostruči. Srećom, svaki njegov zanos traje koliko treba da se mlijeko usiri.
Ne primjećuje da poslovi polako i sve više prelaze na Miška. On mu prenosi glasove i poruke iz čaršije, uvjerava ga kako je sve dobro i da su ljudi zahvalni na fasungu i obrocima, i da poslovi na Markalama dobro idu. Pozdravljaju ga i trgovci i zanatlije. Raduju mu se. Kada mu izgovaraju ime, navodno ustanu i stoje mirno sve dok ih koljena ne zabole. Sevdalije ga opjevavaju i daju mu titulu: «Jakov Legenda». Mlade majke ga spominju dok doje. Ne zaobilaze ga šale. Mladenke od svojih mladoženja očekuju da ga slijede i u svemu budu poput njega. Ne izlazi iz djevojačkih snova.
Mladići sravnjuju snagu spram njega. Odrastaju generacije zagledane u svijet Jakova Reicha, kao najbolji od svih svjetova kojem treba stremiti.
Bože zdravlja, pa da ovo potraje!
Šeširdžije mu šiju kapu od perja a kazandžije kuhaju katran. Rulja razmišlja da mu napravi mauzolej, ili piramidu u Visokom, jer takvi kada umru ne sahranjuju se uz ostale. U čaršiji vladaju mir i zahvalnost… iako se još nije rodio ko bi joj u svemu ugodio. Čaršija k’o čaršija! Javi se poneki lajavi jezik, ali još ne preteže. Ima sve pod kontrolom jer gladna su usta nagodna i poslušna, u njemu vide spasitelja a ne zulumčara. Ipak, naćuli uši i opominje se na oprez. Kažnjava nezahvalne uskraćujući im obrok a proždrljivu dječurliju koja putem srču tuđu čorbu zamijeni drugom dječurlijom, onom s memli strane jer su tamo ljudi pošteniji, s više džamija i mekteba, ali se stanje uskoro još više izopači i pogorša.
O tome mu ne stižu glasovi od Miška, nego saznaje noću, kada čuje klepet kamenja po ćeramidi i grube glasove koji odjekuju u mraku. U prvi mah, kada začu svoje ime obradova se, ali onda ga zaokupi čuđenje zašto mu spominju i oca i mater i cijelu familiju kada je on jedini koji im je na usluzi, a niko od njih. S razlogom posumnja u njihove dobre namjere.
To ga opomenu da mora pojačati borbu protiv lopovluka i ubrzati promjene koje će smanjiti sva ta silna sitna potkradanja koja mu dvostruko škode, njemu još više nego drugima.
Doista, ovi s memli strane se nakratko pokazaše čestitijim, ali manjak u Pučkoj kuhinji ipak bijaše sve očigledniji. I Miško je dolazio sve rjeđe s utješnim upozorenjima. Najposlije, prestade dolaziti njegova desna ruka i poče slati glasnike, koji se također na svoj način uzjoguniše.
Jakov Reich se jednog jutra otisnu iz kuće – ošinu ga svjež zrak po tek izbrijanom licu – i krenu u obilazak crkava i džamija da sa popovima i hodžama dogovori pojačan rad na vaspitanju mladih kako bi se ovi suzdržali od prevelike pljačke, kanili lopovluka i rasli na pravim vrijednostima; u početku akcija dade neke rezultate – ipak nesrazmjerne uloženim naporima – ali onda sve mjere naglo popustiše tako da je Jakov Reich na kraju morao priznati poraz i svoju nemoć pred ljudskom navadom da svako sebi sebično namiče od drugih.
Ljudi mu se počeše gaditi; i ta njihova proždrljivost i ovisnost o banalnim stvarima!
Nije imao razumijevanja za njihove potrebe i sve su mu ličile na rasipništvo i obijest. Poduči ljude da će glad najbolje zatomiti snom i, doista, čaršija je dugo hrkala da su se krovovi nadimali i veselo poskakivali odgađajući sabah i svitanje unedogled.
Korupcijsku nevolju uveća to što u ta doba još ne bijaše u Sarajevu policije da istraži nečasne radnje i kazni prekršioce; trebaće čekati ljeto 1917. godine da se ona organizira i u zgradi Više djevojačke škole na Obali uspostavi njena centrala, ne bi li hrsuzima ugonila strah u kosti.
Sumnjičavije i visprenije čaršinlije zamisliše šta bi oni radili da su u njegovoj prilici i koži Jakova Reicha, pa smisliše sve puteve i načine kako da se potkrada magacin a da se previše ne primjeti – i krenuše tim putem! Uvijek treba poći od sebe pa se tako s manama drugih obračunavati. Teško je izaći nakraj sa svojom pohlepom, uhvati se ona u kolo s bahatošću i onda čovjek, mada ispunjen najboljim namjerama, počne da srlja u propast a da i ne primjeti trenutak kada se sve počelo stropoštavati. Učini mu se da se sve događa odjednom i naprasno, a nije.
Neko vispren među istražiteljima označi kace sira koje dovukoše kola iz srednje Bosne u magacin Jakova Reicha a koje već sutradan nađoše na pijaci Markhale po skupoj cijeni, a ni mrvu u tanjirima Pučke kuhinje.
Za sve vrijeme Jakov Reich se upinjao da preimenuje ulicu u kojoj je bila Pučka kuhinja u Ulicu Jakova F. Reicha II Filantropa, ali vlasti odlučiše da nijednoj ulici ne mijenjaju imena i nadjevaju ih po živima, pa ni po tako očigledno zaslužnim građanima kakav je Jakov Reich. Ali, gvožđe se kuje dok je vruće jer ako se odjednom razdani, zar će se iko sjećati kako ih on iz tmače izbavi?! Inovjerci zatražiše da se izuzmu od tog pravila i da se ono odnosi samo na većinsko stanovništvo, kako se bez povlastica ne bi osjećali ugroženi. Zar nije bio na njihovoj strani onda kada su svi drugi, pa i njegovi, bili nasuprot?! Bijaše on zaista rijedak glas razuma u ludim vremenima sunovrata. U početku, nije shvatao čime je zaslužio toliku zahvalnost i pažnju kada je uvijek nastojao biti samo normalan; ni dobar, ni loš, samo normalan, i u svojim riječima nije nalazio povoda za divljenje, ni za mržnju, kada je govorio samo ono što je očigledno, pozivao samo na ono što osjeća i misli. Vremenom, uoči prednosti svoje izuzetnosti, pa ispostavi zahtjeve, među kojima ulica s njegovim imenom ne bijaše najveća, nego samo najčuvenija. Zar su već zaboravili sve njegove riječi utjehe?! Jer – nema većeg grijeha od nezahvalnosti! Mnogima se ta ideja učini prihvatljivom i iskazaše spremnost da je odmah primjene na primjeru Jakova Reicha. Osim toga, činilo se besmislenim čekati i dozivati nečiju smrt samo da bi se onda mogao proglasiti besmrtnim – pa zar je puno što od njih očekuje!?
– A Ulica Franje Josipa, recimo?! – dosjetio se Jakov Reich jednog presedana.
– Bog ga poživio, ali ona lijepa ulica nosi njegovo časno ime…
Niko se nije usuđivao da dovodi u pitanje zasluge Jakova Reicha i potrebu da se neka dugačka i lijepa ulica u centru grada nazove njegovim imenom, ali tražili su od njega strpljenje ili, ako mu se žuri, onda u tom slučaju ipak mora ispustiti dušu. Doista, zamalo ga ubiše kada otkriše da su one kace lijepog i smrdljivog travničkog sira završile na tezgi umjesto na sirotinjskim trpezama, ali stvar se nekako zataška jer optužiše njegovog kočijaša, tramvajdžiju Miška da je kriv i da je sve to činio bez Jakovljevog znanja, na svoju ruku i u svoju korist. Ovaj se, međutim, kleo u nevinost i dobre namjere da u svemu slijedi naredbe Jakova Reicha, pa i onu da u slobodnu prodaju pusti viškove smrdljivog travničkog sira.
Bijesni ljudi doista kod Miška nađoše pare, obilježene mošusom, u desnom džepu, ali to ne mora značiti ni da je prav ni da je kriv; prije da je Jakov Reich bio prefrigan a Miško poslušan.
-Ohoho! – povika Jakov Reich i dosjeti se:» Znao sam da pare ne smrde, ali nisam znao da mirišu!
Nikada ga svjetina nije toliko slavila, ni u ona doba najveće gladi i njegovih plemenitih početaka, koliko se sada bijesom obrušavala na njega dajući vjeru Miškovoj istini, koju ovaj opečati omčom na tavanskoj gredi.
Sljedeće noći Jakov Reich s ćupom blaga netragom nestade iz grada i nikada se više ne vrati iz kletvi i sramote; ljudi su još jedno vrijeme s podsmijehom ulicu podno Pučke kuhinje zvali njegovim imenom, a onda zaboraviše i njega i na sve njegovo, dobro i loše, pade u mrak; neki su ipak pouzdano tvrdili da su ga komite na putu orobile, da je – uđi nesrećo ako si sama! – potom regrutovan na željezničkoj stanici u Doboju i, na koncu, da je Filantrop poginuo u Srbiji tako što mu je granata, pod onom
Marunovom bukvom, s tri godine zadrške rascijepila glavu na dva dijela, kao karpuzu.
Ulomak iz romana «28.6.1914.» (Drugo, revidirano izdanje, Planjax, 2021)
2,801 total views, 2 views today
