Branislav Antov Mikulić: KRADLJIVAC PARADAJZA

Desilo se to u mom ranom djetinjstvu, u dobi kad se uspomene tek počinju formirati. Zato se toga slabo sjećam, nekako kroz maglu. Da nam mati tu dogodovštinu nije prepričavala i da otac pritom nije pravio šaljive upadice na moj račun, ja bih sve to zaboravio, pa danas bio siromašniji za jednu vrijednu uspomenu, za drag podsjetnik na njihove likove.

Pošli smo obići oca koji je već sedam dana bio u rezervi, na dvonedjeljnoj vojnoj obuci u kasarni na Koranu. Tamo smo putovali ćirom, vožnja, začinjena gustim oblacima dima lokomotive, trajala je jedan sat. Mati je za tu priliku ispekla dvije pite i kupila sve za dobru proljetnu salatu, plan je bio da jedemo negdje na proplanku iznad kasarne. Za iznenađenje ocu, kupila je pola kilograma paradajza, prvog te godine, tek prispjelog, i struk mladog luka. Taman toliko je smogla odvojiti iz kućnog budžeta, ostatak je sačuvala za vozne karte. Ovo prvo je mati uvijek naglašavala kad je prepričavala taj naš izlet.

Tokom vožnje mati je započela razgovor sa saputnicima, sestra se zaigrala s nekom djevojčicom. Ja zavukoh ruku u ceker da pipnem paradajz, nisam ga dotakao ni okusio od prošle godine. Krišom ga uzeh u šaku. Ne odoljeh, pa ga zagrizoh. I tako nastavih do Stambulčića, sve dok i zadnji paradajz nisam pojeo.

Na stanici nas je čekao otac. Potrčali smo mu u zagrljaj, razumljivo, sedmicu dana ga nismo vidjeli. Pošli smo stazom prema Koranu, tražili zgodno mjesto da prostremo ćebe. Sjedosmo, mati poče vaditi stvari iz cekera. Onda izvadi plehani tanjur i nož, reče ocu da uzme i raskriža paradajz za salatu, pri tom naglasi da ga je kupila da proslavimo susret. On zavuče ruku u ceker, ne mogaše napipati paradajz. Pa onda glavom zaviri u njega, ali ga ne vidje. Na kraju reče majci da je dobar šaljivdžija, da ga je uistinu zagolicala kada je spomenula paradajz salatu. Mati se štrecnu kad on izvrnu ceker da pokaže kako u njemu nema ničega. I baš kad ga htjede uvjeriti kako ga je ponijela, kako je sasvim sigurna da je još u vozu paradajz bio tamo, ugleda dvije crvene fleke na mojoj bijeloj košulji uz par sjemenki paradajza preostalih nakon moje gozbe. Ne reče mi ništa, a ni njima. Nego dobaci ocu: “Anto, nisi me dobro čuo. Ja sam spomenula da ćemo salatu imati kad dođeš iz rezerve, da ću je spremiti tebi za doček.”

Tako je i bilo. Sedmicu kasnije, kada je on došao kući, mati nam je uz ručak servirala paradajz salatu. Tada je pred svima, a kroz šalu, odala moju tajnu, prokazala me kao kradljivca. Ja sam se pri tom zacrvenio, pognuo glavu. A kad su me svi, smijući se, počeli uvjeravati da je izlet na Koranu bio prelijep i bez paradajza, prihvatio sam njihov ton i veselo pristupio trpezi. Pa sam, po majčinim riječima, ponovo navalio na paradajz. Grabio sam ga iz zdjele misleći da oni to ne vide, da su zauzeti svojim ručkom. A nije bilo tako. Pa se i to onda prepričavalo kao porodična šala. Pritom me otac, inače zaljubljenik filma, u šali znao zadirkivati nazivajući me Ladro di pomodori, aludirajući na naslov izvrsne filmske priče Vittoria De Sice, one o kradljivcima, istina bicikla, ne paradajza. I još bi se obavezno nasmijao sopstvenoj upadici, i originalnom nadimku kojeg mi je prikačio. Isprva sam osjećao malu neklogodu pri tom zadirkivanju, a kasnije sam smijehom na to reagovao, zajedno s ocem u njegovom humoru uživao.

Taj nadimak mi je ostao, trajao je dokad i otac. Potom ga niko više nije koristio, jer samo me je on tako zvao, niko drugi. No ostalo je nešto od toga i do današnjih dana, nešto lijepoga: kad god ugledam paradajz na polici prodavnice ja se sjetim, ne one dogodovštine s izleta na Koran, nego svog oca i njegovog zvonkog, a zaraznog smijeha kojim bi popratio svako spominjanje mog novog, od njega mi poklonjenog nadimka.

autor Branislav Antov Mikulić – izvod iz nove knjige TRINIDAD)

 3,041 total views,  4 views today

Komentariši