Slam poetsko veče s Adelinom Tërshani: Pjesnikinja koja je postala mim

Maja Abažija i Adelina Tërshani. Foto: Jazzbina.

PIŠE: Maja Abadžija

Razgovor s Adelinom Tërshani, kosovskom feminističkom aktivistkinjom i slam pjesnikinjom i peformerkom, jedva da se može označiti kao „književna večer“ – bar računajući na vrlo ograničeno značenje kojem mu na ovom prostoru pridajemo. Bosna i Hercegovina nema osobito razvijenu slam scenu, a večeri poezije su nešto što se smatra inherentno dosadnim. Slam poezija upravo želi razbiti taj elitiskički okov u koji smo stavili poeziju – želi je izvesti na ulicu, u barove, među ljude, šokirati ih, sablazniti, iznervirati i dirnuti. Zbog svega toga je nastup Adeline Tërshani– iako pred većinski pomalo zbunjenim svijetom u sarajevskoj Jazzbini, koja se tu našla, uglavnom, u svojstvu posjetilaca bara, a ne književne publike – bio, oprostite mi ovaj kliše, nešto poput daška svježeg vazduha.

Nije stvar bila samo u neočekivanom mjestu za čitanje stihova, pa ni u formi na koju ovdašnja publika nije navikla, nego i u riskatnom i odvažnom činu pjesnikinje veče otvori čitanjem pjesme na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku – jeziku koji je tek počela da uči. Osim toga, većinu je nastupa govorila stihove na svom maternjem albanskom, uz poneki prevod na engleski. Provela sam ovdje mjesec dana i nadahnuli su me ovdašnji ljudi i njihove priče. Zbog toga sam napisala pjesmu „Dijelovi“, originalno na engleskom jeziku, ali sam je prevela i na bosanski, jer sve ove priče trebaju biti ispričane na maternjem jeziku. Kad bih ih ispričala ovdje na engleskom ili albanskom jeziku, one ne bi bile jedinstvene kao kada sam ih prvi put čula, kazala je Tërshani prije svog performansa. Tu se može vidjeti kako slam djeluje i preko jezičke barijere, jer gnjevni ritam kojim Tërshani poziva na rušenje patrijarhata koji žene razvlašćuje, ugnjetava i naposljetku ubija, ne može biti pogrešno shvaćen.

Ukoliko sudimo na osnovu svega nekoliko pjesama koje su prevedene na bhs jezik, riječ je o poeziji surove iskrenosti, direktnog i nepretencioznog izraza. Jednostavnost stila posve je u okvirima slama, koji zahtijeva nepatvorenost i otvorenost kako bi dopro do što šire publike, a najsnažnije efekte postiže kroz dinamične dijaloške sekvence u kojima se uz obilje oštrih žargonizama razobličavaju svi oblici ženske potlačenosti. Očigledno, najveći dio njenog opusa bavi se feminističkim temama i direktnim angažmanom, budući da su za ovu pjesnikinju umjetnost riječi i aktivizam jedno te isto. Polazeći od jednostavnih slika i životnih situacija, Tërshani gradi poetsku strukturu koja poziva na otpor i protest: tako se stara porodična kuća sama od sebe urušava pod neizgovorenim riječima generacija žena koje nisu smogle snage da se odupru strogom patrijarhatu i zatraže svoje pravo na nasljedstvo. Tema nasljedstva je važna za Tërshani, jer na Kosovu sramno mali broj žena naslijeđuje svoju imovinu, ali ništa joj manje nisu bitne ni teme seksualnog uznemiravanja (Šta reći mlađoj sestri koju prate kola sa zatamnjenim staklima?), diskriminacije na radnom mjestu (Logika patrijarhata) ili femicida (Kontrapitanje). Iskustva potlačenosti crpe se iz svakodnevnice i razobličavaju i očuđuju u njihovom inheretnom užasu i apsurdu, bilo da je riječ o jednostavnoj frazi (kao što je „stub porodice“ u istoimenoj) ili cijelom jednom traumatskom narativu (kao što je razgovor za posao u Logici patrijarhata). Poezija Adeline Tërshani ne pretenduje na dubinsku analizu, nego na neposrednu akciju, i uvijek ima za adresata upravo taj ugnjetani ženski subjekt kojeg poziva da izađe i bori se, za sebe i za svoje sestre, ali i za sve kćeri koje će doći poslije.

Slam poetsko veče s Adelinom Tërshani. Foto: Jazzbina

U nastavku pročitajte transkript razgovora koji smo vodile pred sarajevskom publikom.

„Adelina, hvala ti na hrabrosti – bilo je nevjerovatno i neočekivano slušati te kako čitaš na bhs jeziku. Za početak bih voljela da razgovaramo o tvom odnosu prema slam poeziji kao formi. Kada si je otkrila? Čitajući tvoju biografiju stekla sam utisak da su za tebe umjetnost i aktivizam neodvojivi. Učinilo mi se da je slam poezija upravo taj najbolji mogući izraz za sve ono što želiš reći. Kaži nam nešto o tome.“

“Pišem još otkako sam bila sasvim mala, ali su to na početku bile uglavnom kičaste romantične pjesme. Nekad kasnije sam počela pisati o problemima žena s kojima sam odrasla. Kada sam shvatila šta zaslužujem, a šta u patrijarhatu dobijam, počela sam pisati još više. No ono što sam pisala nije se baš uklapalo u ono što obično smatramo poezijom. Nije to bila poezija koja se iznova iščitava i analizira, bila je od samog početka vrlo direktna. Počela sam istraživati formu, jer na početku ona za mene nije imala nikakav naziv, osjećala sam da jednostavno pišem za ljude, jer sam željela da ljudi iz mog sela – da, ja sam djevojka sa sela – dobiju moju poruku, bilo kroz medije, bilo kroz performanse na ulicama Prištine. Kasnije sam saznala da to što radim ima naziv. Nažalost, na Balkanu i na Kosovu se slam poezija baš i ne piše. To je poezija koja se govori, tako da morate biti vrlo direktni, ne smijete dozvoliti da publika previše razmišlja o određenom stihu… Dakle, shvatila sam kako se to zove i počela sam svoj rad tako i nazivati. Pokušavam već godinama da izgradim zajednicu ljudi koji pišu slam poeziju na Kosovu, ali je teško, to nije za svakoga. Vrlo je direktna, ponekad bezobrazna, ponekad ju je vrlo teško izvoditi na ulici kao što to ja činim u Prištini. Ali shvatila sam, naročito sa prvom mojom pjesmom koja je postala „viralna“, da ta poezija doista dopire do ljudi, naročito do mladih djevojaka koje su mu se javljale, zahvaljivale mi. Bile su zahvalne što sam stavila njihov život u pjesmu (iako su mediji to nazvali „govorom“). Teško je promovisati ovu formu, ali se trudim, naročito kroz turneje na Balkanu i šire. Kad god izvodim pjesme, iako je prevod gotovo uvijek dostupan, trudim se da to činim na albanskom jeziku, jer na taj način motiviram ljude s Kosova da i sami pokušaju pisati. Da, vidjela sam da efekat postoji, da postoji povratna informacija, to me motiviše da pišem još više.“

 „To je sjajno, jer upravo sam željela pitati smatraš li da ova vrsta poezije ima direktne efekte? Nisam nikakva ekspertica kada je u pitanju slam poezija, ali ono što sam o njoj naučila podsjeća me na usmenu književnost, književnost koja je nekad davno nastajala u zajednici sa ciljem da djeluje unutar nje, da se poveže sa mnom. S druge strane, slam poezija je vrlo savremena, nastaje među marginaliziranim ljudima, posebno ženama, to je način da oni podijele svoja iskustva sa svijetom.“

„Slam poezija uvijek dolazi od ljudi za ljude. Živim u Prištini i vidim da se situacija sa pravima žena popravlja, jer mediji prate šta se dešava, ljudi su informisani. Međutim, situacija je drugačija na selu, gdje informacije ne dopiru. Stalno se trudim vraćati se u svoje selo, razgovarati sa tamošnjim ženama, rođakama, kako bih pisala o njima, ali i kako bih ih podstakla da same govore za sebe. Vjerujem da je to od izuzetne važnosti za sve, a naročito za mlade žene: da ispričaju vlastite priče vlastitim glasom. Ja to mogu ne mogu uvijek učiniti umjesto njih, jer nisam iskusila baš svaki oblik diskriminacije ili kršenja prava. Ali se također mogu identificirati s njima, jer se situacija ipak ne popravlja tako brzo. Iako je feministički pokret na Kosovu sve jači, problemi su vrlo očigledni.“

 „Jasno je da pišeš uglavnom o feminističim temama, protestuješ protiv femicida, seksualnog uznemiravanja, tradicionalne uloge žene u porodici, diskriminacije na radnom mjestu… Ko su žene čije te priče i iskustva najviše nadahnjuju? Gdje pronalaziš ove priče?“

 „Nekad me inspiriše ono što ljudi govore, to može biti riječ ili gesta koja mi se učini patrijarhalna ili seksistička, jedna jedina riječ može biti okidač za pisanje. Jedna me njemačka novinarka pitala: „Šta se dešava kada ljudi shvate da ih koristiš za svoju poeziju? Da promijene svoje ponašanje pred tobom, da li se ponašaju manje seksistički?“ Mnogo sam razmišljala o tome, i tada nisam imala odgovor, ali sada više posmatram ljude oko sebe i znam da se oni neće mnogo promijeniti. Mogu promijeniti dvije ili tri stvari, ali seksizam je nečiji stil života, baš kao što je feminizam moj. Neće se promijeniti samo zbog toga što sam ja tu prisutna. Sve ove priče su uglavnom priče žena s kojima sam odrastala. Razmišljala sam o tome kakav je život živjela moja majka, šta je zaslužia, šta je dobila, a šta nije zbog patrijarhata koji vlada na Kosovu. Osjećam kao da joj dugujem da dignem svoj glas, da ne dozvolim da druge djevojke padnu u istu zamku. Stalno mi je govorila „Nemoj živjeti kao ja“, i to me rastužuje. Bilo šta me može nadahnuti, ali moram reći: naročito seksisti, obožavam biti u njihovoj blizini!“

Adelina Tërshani. Foto: Jazzbina.

 „Važan motiv u tvojoj poeziji je motiv kuće, doma. Jedna od tvojih pjesama je direktan poziv ženama da se izbore za vlasničko pravo nad kućom, budući da im je naslijeđivanje porodične imovine uglavnom uskraćeno. To je uglavnom pitanje prava i materijalnog dobra, ali je ujedno i vrlo lirski, poetičan motiv. Zašto ti je važan?“

“Ne znam jesam li uspjela tu temu učiniti poetičnom, jer je u suštini vrlo tužna. Samo 2 posto žena u mojoj zemlji naslijeđuje porodičnu imovinu. Nasljednik je gotovo uvijek muškarac. Žene se tjeraju čak da rađaju djecu sve dok ne rode muško koje će naslijediti imovinu. Smatram da je važno podstaknuti žene da traže nasljedstvo, jer nemamo mnogo primjera te prakse u javnosti, iako zakon nalaže da se nasljedstvo ravnopravno dijeli između muške i ženske djece. Međutim, to se u patrijarhalnom sistemu ne dešava. Ženama se kaže: ti ćeš se svakako udati i ne možemo ti dati kuću, jer će onda ona pripasti tvom mužu. Postoji taj viralni video jednog mog čitanja u kojem se obraćam ženama, informišem ih i pozivam da traže nasljedstvo. Neke od mojih rođaka su ga pogledale i poslije zatražile nasljedstvo. Stvaram nevolje čak i u vlastitoj porodici! Poslije toga mi je djed rekao: „Adelina, ti radi šta hoćeš, ali zašto nam stvaraš probleme? Ona je udata već godinama, ima djecu, a sada traži nasljedstvo zbog tvog videa“. I da, zakon je savršen, ali kada stvari dođu do suda, suci presuđuju vrlo patrijarhalno. Ne uspijevaju ostati profesionalni i uvijek pokušavaju ići u korist muškaraca. Cijeli sistem radi protiv nas, posebno protiv mladih žena koje mogu pokrenuti promjene. Upravo to pokušavam napraviti kroz moju platformu, moj glas, ohrabriti ih da se bore.

„To je neobično, jer upravo su žene te koje se brinu za kuću, koje ugrade vlastite živote u nju, a ona im ne može pripadati.“

 „Da, ali onda im se kaže: „Ti ne donosiš novac u kuću, tvoje je da se baviš kućanskim poslom, ti si rođena da to radiš“. Kućni rad se ne smatra poslom, ali kada bi se muškarac time bavio, ili čak kad se žena time bavi izvan svoje kuće, onda dobija platu, bilo da se brine o djeci ili čisti nečiju kuću. Ali čim to radiš u svojoj kući, „rođena“ si da to radiš. Tu je i nezaposlenost žena, one čine manje od 20 posto radne snage na Kosovu. Zbog toga nam se kaže: „Vi ne doprinosite ekonomiji“. Dakle, mnogo je faktora koji čine situaciju takvom kakva je, sve uz patrijarhalni pogled na naša tijela, naš rad.“

Maja Abažija. Foto: Jazzbina.

 „Htjela sam te pitati zašto te, kako si u jednom intervjuu kazala, smatraju radikalnom feministicom na Kosovu, ali mislim da mi je sada jasno… Međutim, voljela bih iskoristiti priliku da u ovom razgovoru bar donekle premostimo jaz između bosanske i kosovske kulturne scene. Budući da je, naročito među feminističkim kritičarkama, u posljednje vrijeme vrlo popularna tema položaja spisateljica, umjetnica, intelektualki u javnom prostoru, voljela bih da mi kažeš nešto o njihovom položaju na Kosovu. Da li se njihovi glasovi mogu čuti, da li se njihova mišljenja i doprinosi cijene?”

“Da, glasovi žena se čuju jer se mukotrpno borimo da budemo na pozornici. Kada muškarac i žena govore svoju istinu na pozornici, uvijek se trebamo pitati kako je izgledao proces njihovog izlaska na tu pozornicu. Za ženu je uvijek teže, ne smatraju nas sposobnima da zapravo glasno govorimo o našim svakodnevnim problemima, diskriminaciji, kršenju prava žena kao ljudskih bića. Moram reći da postoje glasovi i da ih se sluša, naročito oni koji govore o feminizmu, grade zajednicu, koriste različite platforme i forme izraza. U Prištini protestujemo, crtamo grafite, idemo pred zgradu vlade i radimo sve što možemo da privučemo pažnju da bismo rekle zašto trebamo njihovu pažnju. Dakle, smatram da možete biti na pozornici, ali je vrlo važno uvidjeti kako ste došle dotle i šta ste sve morale preživjeti da do pozornice dođete.“

“Izlazak na pozornicu je za tebe bio traumatičan, zar ne? Voljela bih da kažeš ponešto o svom iskustvu iz 2017. godine, kada je tvoja izvedba pjesme ‘Logika patrijarhata’ na Ženskom maršu postala viralna. Tvoja pjesma je kritikovana, ali si i fizički napadnuta. To se pjesnicima i pjesnikinjama danas ne događa, ili smo bar tako mislili… Kako pamtiš ovo iskustvo i šta si iz njega naučila?”

 „Mislila sam da će se o tome razgovarati mjesec ili dva, ali se ti događaji nepekidno vraćaju. Na Kosovu sam čak postala mim! Kao što si rekla na početku, to je zato što je moje pjesništvo itekako povezano sa aktivizmom, sa razlozima zbog kojih sam aktivistkinja uopšte. Kada izađete u javnost i govorite o elementarnim pravima žena, tada će se pojaviti i muškarci koji ta prava sve vrijeme krše, muškarci koji su korijen patrijarhalnog sistema i diskriminacije – to su oni koji će vas i napasti. Događaj iz 2017. je bio jednostavno jedan performans na trgu, vrlo oštar, vrlo direktan, na trenutke čak i lud. Ja sam tada samo izgovarala ono što me mučilo, nisam očekivala da bi to moglo ikad postati viralno. Mnogo starijih aktivistica i feministica koristi različite forme aktivizma sve vrijeme. Da, ja sam napadnuta, ali to samo potvrđuje činjenicu da živimo u patrijarhalnom sistemu. Ako možeš izazvati muškarca da te napadne jer si rekla da njegova žena ne treba sve vrijeme prati njegove čarape, očigledno je to razlog što i dalje u tom sistemu i mentalitetu živimo. On je samo jedan od tih kojima ustvari takav sistem i odgovara.“

 „Kao što sam rekla ranije, između bosanskohercegovačke i kosovske kulture postoji komunikacijski prekid. Naravno, tu je jezička barijera, ali i politička… Boravila si u Sarajevu mjesec dana – znam da to nije dug period, ali možeš li napraviti neke paralele između stanja ženskih prava u BiH i na Kosovu? Jesi li vidjela ili čula nešto što bi željela podijeliti sa nama ovdje?“

“Naravno, čim sam došla odmah sam tražila ovdašnji feministički pokret. Na osnovu onoga što sam čula, čak i od samih feministkinja, problem je što je ovdje feminizam previše vezan za nevladin sektor. Ne postoje platforme i kolektivi kao na Kosovu koji će raditi stvari besplatno. Mi organiziramo marševe na Osmi mart, protestujemo. No to možda izgleda drugačije jer je Kosovo malena zemlja – kada biste ovdje u Sarajevu organizovali protest na Skenderiji, ostatak grada to čak ne bi ni znao, ali na Kosovu mediji sve prate, i svi bi znali da se nešto dešava. Kada sam shvatila da je ovdje teško čak i pronaći te feminističke organizacije, s nekima od njih sam čak i sarađivala u okviru Ženske mreže Kosova, vidjela sam da tu nema mnogo volonterskog rada. A ne mora svaki izlazak na ulicu biti finansiran od donora.“

„Prije nego što nam pročitaš neke od svojih pjesama, pitala bih te da li si ikad razmišljala o tome da objaviš knjigu ili je za teme slam forma ustvari ‘finalna’ forma tvojih pjesama – onakva kakvu je izvodiš i čitaš u barovima, na trgovima, na ulici?”

„Najviše volim poeziju na ulici! To jednostavno nije takva vrsta poezije, to je govorna poezija, ona mora biti vatrena, direktna, ona mora privući pažnju, prenijeti poruku. Ako ikada objavim nešto, to će morati biti posve drukčija forma. Ne tek knjiga. Čini mi se da u vrijeme napredne tehnologije čak i nema potrebe da ja objavim knjigu, da ih potpisujem. Rekla sam ono što sam rekla, vi ste iz tog dobili ono što ste željeli, možete me proguglati ili se javiti… Nema potrebe da uvijek tu bude knjiga, ili sam možda ja suviše moderna. Sigurno ću o tome razmisliti, ali ako se ikad odlučim da to uradim, morat će biti nešto potpuno drugačije.“


Jazzbina Sarajevo - Tourism Bosnia and Herzegovina: Visit BiH

 659 total views,  2 views today

Komentariši