Goran Samardžić: Bela, Buybook, Sarajevo, 2020.
PIŠE: Jasmin Agić
Dospijevši u fazu pune stvaralačke zrelosti i pomiren sa obzorima sopstvenog pjesničkog djelovanja u jeziku Goran Samardžić publici se predstavio knjigom koja po mnogim ekspresivnim i poetičkim elementima odudara od onoga što je njegovao kao umjetnički ideal. Grubost i neposrednost u opisivanju, namjerna vulgarnost, koja je imala za cilj da isprovocira malograđanski ukus i odbacivanje svake vrste pathosa bile su prepoznatljive crte Samardžićevog stvaralaštva. U toj neprekidnoj težnji da bude što udaljeniji od sfera metafizičke simbolizacije pjesnik je nastojao jezik svoje ekspresije otrgnuti od poetske artificijelnosti neprekidno sugerirajući kako je neposredno, vidljivo, značenje jezika, ono suštinsko i jedino. Nesklon metaforizaciji i simbolizaciji Samardžić je svoj umjetnički, samim tim i poetski, rukopis temeljio na osjećaju kako u književnosti stvarnost mora biti predstavljena što vjerodostojnije dajući naslutiti kako je mimesis zapravo jedini stvaralački modus njegovog pisanja.
S knjigom pjesama „Bela“ stvari stoje pomalo drugačije, a Samardžić, kako se nama čini, po prvi put svoj pjesnički izraz počinje formulirati na onaj steigerovski način, dakle on svojom poezijom želi ne samo opisati jedno specifično pjesničko stanje nego to čini kako bi ga kantovski zasnovanom voljom deklamovanja učinio univerzalno prepoznatljivim. Doima se kako je ovo knjiga u kojoj stvarnost uzmiče pred navalom pjesničkih emocija i motiva koji nastoje predstaviti jedan složen odnos prema sveukupnosti egzistencije. I ako je odlika Samardžićevog poetskog rukopisa u prethodnim knjigama bila svojevrsna carverovska alijenacija od simboličkog značenja u „Beli“ on progovara kao lirski subjekt napokon spreman da se suoči sa onim što se nalazi iza – iza stvari, iza oblika, iza smisla, iza lika.
Taj radikalni poetski otklon Samardžić počinje introspektivno, ponirući u pore vlastitog života, upuštajući se u dramatične obračune sa sopstvenim iluzijama i zabludama. Ovaj nimalo rafinirani semantički melos prirodno vodi u jednu vrstu rezignacije, gdje svaka ljudska emocija postaje potpuno obesmišljena od humane i etičke vrijednosti.
Vampiri prerušeni u dobre drugove
Mame u noć i kao vole me.
Misle da sam lud.
Misle da sam glup
Ti moji drugovi
S kojima sam delio i cucle.
Sada se već da naslutiti da je Samardžićev poetski univrezum sastavljen od slika poraza, a gubitak vjere u ljude postaje onaj konačni onespokojavajući osjećaj, ona konstanta koja kjerkergardovskim obuhvatom prožima sve stranice zbirke. Ali, nije to samo slutnja jednog nagovještenog egzistencijalnog kraja, jer kod Samardžića nema tog straha od ontološkog ništavila, to je više neka vrsta ničeanskog presagledavanja svijeta u kojem se čak i vlastiti život doima kao jedna promašena linija očekivanja i iznevjeravanja. Probuđena savjest nakon odbacivanja zabluda i duhovnih kumira lirski subjekt vodi do neočekivanih spoznaja nakon kojih mu postaje jasno da se prave vrijednosti nalaze iza horizonta naučenog i njegovanog. Ljubav prema ženi transcendira u Samardžićevoj poeziji potrebu za idealizacijom, ugnjezdivši se u slici jedne svakodnevne emocije, naizgled proste i jednostavne, ali zapravo sasvim sigurno tjelesno metafizične. Kada čitamo sljedeće stihove jasno nam je da tu nema mjesta alegorijskom hermafroditizmu ili transmigraciji duša koje spavaju u nekom nadnebeskom eteru; to je jednostavna slika dvoje ljudi koje dijele intimu svoje golotinje:
Ima jedno malo oko
Nek bude od slavuja
Što me probada
I pravi srčane smetnje
Kad se pripijemo
Ne znajuć gdje ja počinjem
A ti završavaš.
Svjestan da se o fundamentalnim ljudskim stanjima više ne može pjevati klasičnim stilskim figurama i tradicionalnim tropima, Samardžić odabire da jezik svoje ekspresivnosti prilagodi emociji vremena. U suočenju sa onim što je tjeskoba našeg doba on odabire govoriti poetskim jezikom koji nije zarobljen ograničenjima formalnog kazivanja. Sloboda njegovog jezičkog izražavanja stoga mu omogućava da izrazi samu srž emocije koja ga proganja. Pjesma ‘Seobe’ primjer je te Samardžićeve umješne upotrebe jezika, gdje u dvije kratke strofe pjesnik uspijeva dočarati besmislenost i agoniju odlaska, rastanka i napuštanja, ostavljajući čitaocu na izbor da je tumači čak i kao pjesmu u kojoj su predstavljeni progon i egzil. Šta god bilo u pitanju jedno, ipak, ostaje nedvosmisleno jasno, a to je da iskorjenjivanje postaje ne samo sudbina nego i trajna fobija lirskog magnovenja.
Stvari su dignute na kamion
Emocije razaslane
Ker nahranjen i pušten
Grobovi samo poglednuti.
Srećo, ako si ovo ti
Dobro si kamuflirana.
Ipak, najupečatljivije pjesme zbirke svakako su one koje se bave seksualnim nasiljem, gdje možemo vidjeti na koji način lirski subjekt pravi distinkciju između oklevetanog i onog koji istinski nosi u sebi sjeme napasničkog zla. Žigosan, označen kao prijestupnik, po njegovom sudu i oklevetan, pjesnik kroz slučaj dokazanog silovatelja i seksualnog predatora, osuđenog na dugogodišnju robiju, Harveya Weinsteina, pokazuje sav tragizam seksulanog nasilja. U tom dijaboličnom činu oskrnavljivanja ženskog tijela i ponižavanja ženske ličnosti, lirski subjekt prepoznaje tragizam biblijskih razmjera. Uzeti ženu bez njenog pristanka nije prijestup koji samo zahtijeva zakonsko kažnjavanje, to je drski čin napada na Boga, na njegov poredak, na njegov integritet kao stvaraoca svijeta. Harvey Weinstein tu je samo personifikacija vječno prisutnog zla, konstanta koja ne nestaje i koja se doima kao da je neuništiva. To zlo uvijek bira dopadljiv izgled, pa tragika njegovog zločinačkog skrnavljenja ženskog tijela uvijek računa na našu nemuštost u razlikovanju vidljivog i skrivenog. Ono izvana sjaji, a ispod površine je truhlo i hrđavo.
Harvey gade
I spodobo.
Ja peckam
Ženu za znojnu mišku
S tetoviranim srcem i strelom
Dok razvaljujem kokoš i nutkam je djeci.
To je moj nivo
Nikakva holivudska sunca i šila u koja se gleda
Kroz staklo za varenje.
Samookrivljujuća nota jasno je uočljiva i u ciklusu pjesama ‘Srna na tepiseriji’, gdje lirski subjekt u potpunosti odbacuje artificijelnost umjetničkog kazivanja i u jednom ispovjednom maniru svojstvenom teološkim otkrovenjima ili osamljeničkim meditacijama ispisuje svoju himnu o majci. U tim pjesmama emocija se preobražava u eksploziju ekspresivnosti, a jezički manirizam sveden je na svoje izvorno značenje. Odbacivši usiljeno poetiziranje lirski subjekat, tako se doima, jednostavno govori, ispovijeda, kao grješnik ostavljen da čami u skučenoj ispovjedaonici katedrale. Suočen sa prvotnim ontološkim strahom, nadvijen nad provalijom sopstvenog života on počinje iskazivati ono što osjeća.
O majko!
Spreman sam
Al nemoj još da umreš
Star sin i stara majka
Mile preko prelaza kod Parkuše
A auti trube, trube.
Čuju se do Boga.
Eto to nam želim.
Ta povezanost sa majkom za lirskog subjekta predstavlja ispunjenje vlastitog životnog smisla, jer majka nije samo osoba za kojom se tuguje, ona je ona centralna tačka života koja razdjeljuje sreću od patnje i dobro od zlog. Smrt majke nije samo biološka činjenica za lirski subjekat Samardžićeve poezije, to je ono prijelomno mjesto nakon kojeg počinje da se nazire vlastita prolaznost i tjelesna propadljivost. Majka je metafizika postojanja, ona je tijelo i duh, ona je bezvremenski princip iz kojeg se crpi ne samo značenje djelovanja nego i smisao postojanja. Nakon njene smrti u lamentnom pogledu u prošlost, sadašnjost i budućnost se predočavaju kao nešto nedovršeno i nedorečeno, kao nešto potpuno lišeno smisla. Kroz stihove ovog ciklusa provejava nešto od one Šimićevske zapitanosti nad sudbinom čovjeka, samo što kod Samardžića nema alegorije Krista koja, barem u potenciji, može donijeti neku vjeru u bolje sutra.
Sasvim neočekivano Goran Samardžić pokazao se kao pjesnik izuzetne lirske snage spreman da uvide u vlastite egzistencijalne dileme predstavi kao pozornicu poetkog stvaranja. Iako je jezički sasvim udaljen od tradicije strogog pjesničkog formalizma emocija njegovoe poezije uspijeva dosegnuti grandioznu dubinu klasičnih poetskih stremljena. On se poput Skendera Kulenovića upušta u unaprijed izgubljenu potragu za definicijom vlastitog bića nastojeći u drami ličnih poniženja pronaći natruhe nekog, još uvijek, nevidljivog životnog smisla. Spoznaje do kojih dolazi, u svojim poetskim traganjima, suočavaju ga sa istinama koje nadilaze njegovu spremnost ontološkog suočavanja i zato je knjiga „Bela“ dragocjen poetski iskaz u našoj recentnoj književnosti. U njoj se, da sasvim pojednostavimo narativ, govori o stvarima o kojima se, u pravilu, šuti i o osjećajima koji se, gotovo uvijek, potiskuju i skrivaju.
3,657 total views, 2 views today
