Posvećeno Vladimiru Mijanoviću – Gagi
1.
S kraja visoravni Ćafe, na brijegčiću sa koga se nekad survavala staza kojom se silazilo u uvalu, izgrađena je stražarnica; u vrijeme kad je odnarođena armija uzela od žitelja maslinjak pravdavajući otimačinu nepostojećim planom izgradnje vojne baze u Valdinosu. U zalivu su tada podigli objekte turističke namjene: bungalove, recepcije, veliki restoran, šatorišta i betonske osnove za kamp kućice, nekoliko baraka za administraciju i – pomenutu stražaru. U njoj su dežurali najprije vojnici, a potom momci iz garde zaštitara imovine, u crnim odijelima i pod oružjem. Valdinos je, govorilo se tada, nakon ratova i raspada velike zemlje, pripao državi Crnoj Gori.
Ni u poznim godinama života nisam ostavljao uvalu svog djetinjstva jer su me stražari puštali da uđem u zabranjeni prostor i tumaram obalom i makijom, od svjetionika do maslinjaka. U povratku, umoran od šetnje i promrzao od sjeverca, svraćao bih kod njih da se ugrijem i podijelimo razgovore. Udobna stražara, sa dva prozora, jedan gleda u zaliv, drugi na put i rampu. Provodio sam sa tim jednostavnim ljudima prve večernje sate u šali i razgovoru. Govorilo se o ribolovu, berbi maslina i ženama. Ne sjećam se više kojim povodom, tek jedan od stražara pomenu ime Josipa Broza Tita. Prošlost je, svi smo se složili, bila ljepša i bolja od ovoga stanja u koga smo upali nevoljno i koje nas kinji. Prošlost je uvijek bolja. Najstariji od nas tada pomenu i doba kad je Tito posjetio Ulcinj. Bila je to njegova treća i posljednja posjeta najjužnijem gradu na našoj obali. A on, taj naš Pripovijedač, imao je, o toj posjeti Predsjednikovoj, i svoju priču. Nije ga trebalo dugo nagovarati da nam je kaže. Svi u uho pretvoreni, srkali smo vino od amerikanke i polagali kestenje na ploču od peći, dok je vatra iz bubnjare, pucketanjem i upornim tutnjanjem, odgovarala na urlike noćnog sjeverca sa Ćafe.
2.
To je bilo neđe sedamdesetih godina prošloga vijeka. Iznenada, neko mene zakuca na vrata doma, dignem se u pidžami i vidim kroz usko staklo ulaznih vrata – dva policajca. I ja ti se, da vi pravo rečem, malo i uplašim, i, otvarajući vrata, velim: „Ljudi, što je novo?“ Dočim jedan od policajaca, koji se zvao Velimir Burić, reče mene: „Moraš poć s nama do Opštine, do Komiteta“. Pitam, je li do komiteta ili u policiju. „Ne u policiju, dobili smo zadatak da te privedemo, dovedemo u Komitet, zašto – ne znamo.“ Na brzinu se obukoh te do Komiteta, to je danas ona zgrada ruševna, lijevo od džamije. Čim sam otvorio vrata naiđoh na desetak ljudi, meni većinom poznatih, sve glavari. Ugledah Hoda Resulbegovića. Luku Kneževića, Milovana Đakonovića, te još nekoliko njih… Da skratim priču, obraća se meni Hodo Resulbegović: „Druže, da li si čuo, da li znaš da dolazi u naš grad nama najdraži gost.“ Odmah sam znao na koga misli. Jer smo Tita doživljavali i kao Oca i kao Predsjednika, kao nekog najdražeg, pa mu rekoh: „A što pitate?“ Kaza mi dalje: „Mi u tebe imamo veliko povjerenje. On nam dolazi ovih dana a nama treba spretan, okretan konobar koji će ga opsluživati tokom njegovog boravka.“ Ja zatečen, više iznenađen, pomislivši odmah da nisam član Saveza komunista. To mi je prvo prošlo kroz glavu. Otkud sad dođoh ja na red da bi ga moga služit? I ja to kažem: nisam komunista. Dočim mene Hodo odgovara da to nije problem. A da oni, opet, imaju veliko povjerenje u mene. Mene ništa nije preostalo no da prihvatim, uz jednu opasku: „Ja sam uvijek cijenio svoje starije kolege uz koje sam učio i naučio ovi zanat, pa, druže sekretare, imate vi u gradu boljih stručnjaka no sam ja. I navedem imenom i prezimenom trojicu-četvoricu: Riza Murtovića, Dulja Sulejmanovića, Bima Kaharija i Andriju Ćetkovića. U to se mene jedna nepoznata osoba, koji je sjedio za stolom (da bih kasnije saznao da je to bio neki od Mijača, načelnik Službe za Titovo obezbjeđenje) okrete i kaza: „Momak, nemojte vi meni ni određivati ni predlagati. Vi ste dobili zadatak i vi ćete ga izvršiti, u to ne sumnjam.“ Osjetio sam kao da sam u vojničkom stroju, i vjerovali mi ili ne, odgovorio sam mu u stavu mirno i sa „Razumijem!“ Samo što nijesam podiga ruku i da salutiram… Poša sam kući više uznemiren no zadovoljan. Nijesam ja sujma u svoje sposobnosti, ma je ovo veliki zalogaj za mene bio.
Ali, što je tu je. Ja se rano sjutridan javljam u hotel Galeb, bijaše mu direktor Safet Divanović, veliki gospodin, dobar radnik. On je već znao da ću ja služiti Maršala, te me kuražio da će sve to da bude u redu. Utom ulaze dvije meni nepoznate osobe (kasnije doznah da su to bili doktor Jože i doktorica Branka). Veli Jože, sa slovenačkim dijalektom: „Je li to taj drug?“ Pružih mu ruku, predstavih se. Potapše me doktor po leđima i pita: „Znate li vi gdje bi se mogli naći svježi prehrambeni artikli za taj dan?“ „O kojima se radi?“ „Paradajzu, krastavcima i – lubenici. I svježem mileramu.“ „Takve artikle, koliko je meni poznato moguće je dobit u PKB Hercegnovi, ili u Metkoviće, odnosno Čapljini.“ Doktorica Branka kaže mene: „Dobili ste zadatak, dobićete kola i obići čitavo to područje. Nastojte da se bez toga ne vratite!“
Kuku mene, što me nađe. Ubrzo dođe mene još jedna nepoznata osoba u odrpanom, lisičije boje sakou, neuglednih pantalona, a crevalja još grđih. Kaže mene: „Jeste li vi taj i taj?“ „Jesam.“ “Kola su spremna, evo ih ispred hotela, pođite na put.“ Naivno i u strahu progovorih: „A pare?“ A on mene vadi iz onoga sakoa samo vizit-kartu, na kojoj pisaše „Obavezno obezbijediti“ a u dnu papirića mene nečitak potpis. „Ovaj papirić pokažite, to je dovoljno.“ Kad sam vidio kola, iznenadio sam se. Ranije sam viđao na fotografijama kakijem se kolima opskrbljuje pratnja Titova, a predamnom je sada stajala foksvagen-žaba, ili kako je mi zovemo: buba. Tim vozilom sam trebao ići na put i u njemu prevesti namirnice. Uzmem ključeve, uđem u kola i dobijem još jedno upozorenje: „Nikoga u kola, ni sa kim razgovarati, ništa u vozilu ne pomjerati.“ A unutra samo jedan sic, pozadi su neki instrumenti, kakvi ja ne znam, sjednem i… na put. Dođem u Hercegnovi i tražim nikoga manje nego generalnog direktora PKB Hercegnovi. Pita mene jedna gospođa: „Pa što će vam“? A ja: „Nemojte vi mene to pitat.“ Osjetio sam u sebe vlast, ja sam neko jer imam u sebe onaj nečitki potpis, vizit-kartu sa ono par riječi. I ponovim da se trebam vidjeti s direktorom. Uvodi ona mene u jednu kancelariju, za stolom sjedi silueta od čovjeka, bez jednog oka. Odmah sam zaključio: ovi je direktor po zaslugama, nije po znanju, mora da je bio učesnik rata. Kad sam mu iznio zašto i po što sam došo, umjesto da ja pred njim lomim prste (čovjek znatno stariji od mene), lomio ih je on predamnom. Uz veliko izvinjenje mi je raportirao, što ima daće, za ono što nema izvinjavao mi se naveliko, nego me savjetovao da hitno pođem u Čapljinu, odnosno Metković. Nastavio ja put, a to što mi je obezbijedio čekaće me kad se vrnem. Put dalek, ja ga s tom bubom prešao, niko me nije zaustavljao, dođem, ma nijesam našao ništa, izgubio vrijeme. Vraćem se, nađem sve što mi obeća Ljubo, taj direktor iz Novoga (on je bio Krajišnik, kasnije ću ustanoviti da smo čak bili i svojta, preko neke moje sestre od strica koja je bila tamo kad se oslobađa Karlovac, pa se udala u njih). Sve mi spakuju, ali – nema milerama. A šef naše kuhinje, Muho Pultić, koji je bio odgovorno lice za jelovnik tokom Titova boravka, vrsni ugostitelj, stručnjak, rekao mi bijaše: „Sve ostalo i da ne nabaviš, neće ni valjat poso ako se bez milerama vrneš.“ A milerama, eto, nema. Vrćem se, stižem pred Sveti Stefan, dolazim na raskrsnicu đe se skreće za današnji hotel Maestral. Vidim gardiste pored puta. Skoro na čitavoj teritoriji Crnogorskog primorja primijetio sam i vojsku i policiju. Kažem tada sebe: što da ne svratim u Maestral, Tito je u njih skoro bio, mogli bi mi malo milerama posudit. Mahinalno dadem žmigavac, sa prslom bubom pred rampu, izlazi oficir, ne vojnik (činove sam poznavao – kapetan bijaše), pozdravlja, što trebate? Trebao sam, po zadatku, velim, i hvatam se za ono parče papira. Čim on to poglednu, opet salutira, sam dižući rampu. Uđoh a ne znam đe idem, tražim ulaz jer nisam Maestral poznava, vidim frku na glavnom, biće ekonomskom ulazu, hajde da pokušam tamo. Uša sam u hotel kroz magacinske prostore, kroz hodnike, uza stepenice, te direktno u kuhinju. Čudim se, niko me nije zaustavio. Uđoh i pomislih da sam uniša u operacionu salu, vjerujte mi ljudi! Svi u bijelom, da nijesu imali one visoke kape bijah pomislio te sam na hirurškom odjeljenju. Prilazi tada jedan uniformisani, kaže mene: „Druže, što trebate?“ Rekoh: „Trebam šefa kuhinje.“ „A što će vam?“ „Imam jednu potrebu.“ „Recite mene, ja sam“, kaza oštrim glasom, „nadležan.“ „Mileram“ i pokazah oni papirić. Bi dovoljno. „Koliko vam treba?“ „Kanta od 25 kila.“ „Izaćemo vam ususret.“ Kad to reče, isprati me nazad do moje prsle bube, a u nju već složene – tri kante. Kad prije – nijesam ih tio pitat. Pođem. Kad sam izlazio, ispratili me na rampi u stavu mirno. Pomislih: nađe se neko ko će i mene salutirat. Te ja za Ulcinj.
Doktorica Branka i doktor Jože prime potrepštine izvještavajući Mijača i jednog od šefova (bio je Bošnjak, Sarajlija, ne bih mu se sjetio imena, markantna osoba, neđe između pedeset, bliže šeset godina, dlaku na glavu nije imao. Bijaše jedan od Titovih ađutanata i od mene zapovjednim glasom tražaše da mu izdiktiram đe sam bio i što sam radio. Doktorica Branka njemu kaže, pa umoran je, znate li koji je put preša. On nju samo krajem oka pogleda, njoj bi jasno te zastade u po rečenice. „Znači, uspio si?“ „Nabavio sam sve.“ „Idi, odmori, dođi ujutro u sedam. Da li si pregledan?“ „Kako mislite – pregledan?!“ „Sanitarno obrađen.“ Stadoh. „E, ujutro, kola imaš, da pođeš na infektivno odjeljenje u barsku bolnicu, oni će te obraditi po kratkom postupku.“
Pođem kući sav u komade a dosta zadovoljan, bogomi i ponosan. Stigoh ujutro u Bar a tamo naiđem na pedesetak mojih kolega – već stigli autobusom na sanitarni pregled. Napravih se važan, imam još u džepu ono sa čime sam maha do Čapljine i nazad, pokazujem papirić, ulazi unutra, doktori i osoblje gledaju u mene ka u bijela vuka. Obavih preglede munjevito. Dobih zvanični papir, sve bješe u redu, vratih se i onom ađutantu pokazujem papir. „U redu je, oformi ekipu sa direktorom, Boškom Živanovićem, koja će moći da odgovori zadatku.“ Pođem kod Boška. Boško, veliki čoek i veliki poznavalac posla. Mi se dogovorismo, i kad smo dali Mijaču taj spisak, on uze olovku i poče da križa po onome papiru, da odvaja, kako reče – podobne. Tu ne bjehu samo konobari i kuvari, nego i električari, bravari, kotlari, svi oni na usluzi. Boško me krajem oka pogleda, ka da mi veli s kime ćemo radit ako sve prekriža. Klimnuh mu glavom i on shvati da mu nemušto velim: snaćemo se. Napravismo dopunski spisak a Mijač i sa tog prekriži neke, da ih ne imentujem, a u koje smo se mogli zaklinjati. No, to se svrši, te mi prionusmo. Dobio sam zadatak da budem šef posluge u restoranu, odnosno u hotelu dok u njemu Maršal bude boravio, a ja samo upitah jednog oficira (odgovornog, te je ima specifična zaduženja) jesu li mi prinadležnosti da pratim rad u kuhinji, sali i salonima Hotela „Galeb“. „Što god vi smatrate da je potrebno pratite, a ujedno ne zaboravite – bićete i odgovorni.“ Rekoh sam sebe: moga li ja da i ne pitam?
Poso je teko, počelo je serviranje, pripremanje sale, taj proces dugo traje za tako uvaženog gosta, je li? Tu nije bilo ima-nema, može-ne može, sve je moralo biti na svom mjestu… Da skratim malo priču, sala je servirana, sve pripremljeno i… dolazi jedna osoba da bi viđela, da bi se uvjerila e je sve na svom mjestu, poziva mene, hvata me pod lijevu ruku, te me poče vodati po sali ne govoreći ništa, vodi me ispod ruke, nit on mene nit ja njega išta. Drži neki aparat u ruci, ja za to nit znao nit čuo nit vidio, dok nasta dreka s tog aparata, a on izbečio oči na mene, viče: „Kakav to elektro-uređaj postoji ovđe a to nam nijeste prijavili?“ „Druže, ja ne znam što me vi pitate.“ „Kako ne znate, jeste li vi šef posluge za doček Maršala?“ „Da, ja sam taj.“ „Pa znate li vi što vam se sve nalazi u sali?“ „Znam, mene je Galeb toliko poznat, od temelja do krova znam sve što đe nam je.“ „Kako ne znate da se sada u sali nalazi neki elektro-uređaj?“ „Ovđe, u sali, ne, u sali nema nikakvog elektrouređaja, postoji u kuhinji, u šankovima.“ Mislim na šporete, frižidere, rashladne uređaje… „Ima, ima“, gotovo drekom veli mi on. Te me poteže za ruku, nastavljamo marširanje salom a oni aparat u njegovoj ruci ne prestaje da pišti. Približavajući se kutku prostorije vrisak aparata sve jači. On ostavi moju ruku, pomače zavjesu, a iza one zavjese, metar sa metar, ventilator vrti perima najvećom brzinom. „Jeste li znali za ovo!?“ – dreknu. „Pa, jesam, ma nisam znava da je ventilator elektro-uređaj.“ „Ma, nemoj mi reći.“ Te me potapša po ramenu, klimajući glavom. „Sad nam je lakše, sad ćemo biti mirni“, i udalji se.
3.
Smijemo se a mrklo je i vjetar jača. Stiješnjeni uz peć dok se meškoljimo i nutkamo kestenjem. Pripovjedač otvara vratašca i u plamen ubacuje suvo maslinovo korijenje. „Smijte se vi, smijte, ne znate kakvo je to doba bilo. Velite: nije ni Tito slobodu dava, strašili smo se i bili nadzirani. Ma vi je danas lakše, je li de? Sa ovo crkavice od plate, a hoćemo li naredne primit… viđeće se. Neka nam glavari Valdinos prodadnu, lećećemo odolen kako nam se neće, nit će nas ko pitat okle smo i kuda ćemo. Ionako nam je ostalo: ili u vojsku po ugovoru, ili da konavle kopamo kod privatnika… Ništa vi ne znate u kakvo se grdilo od života ulazi… samo se vi smijte. Ma se u moje mlado pero, baš kod Tita, znavalo ko je Čoek. Sad smo manji od gnjida.“ „Ajde se ti vrati u ti vakat… đe si ono sta?“, umoli ga najmlađi među nama, a ja, spreman držeći pero nad notesom, nutkah ostale cigaretama. „Davno sam duvan ostavio, a piće ne tičem evo po vijeka, iako ga je u Galebu bilo na volju svakome.“ „Pričaj nam, pričaj“, oglasiše se i ostali, a naš Pripovjedač, sve pogledajući na peć, nasilu kašljucajući i kao da se nećka, nastavi sa uspomenama.
4.
Tito dolazi. Sirene se čuju po gradu. Taj zvuk podiže kosu na glavu, stvara radost a i strah, uzrujanost i neku slijepu sreću, sve u nama treperi. Kad čuješ sirene raznih tonova, od kola hitne pomoći, od onih ručnih, vatrogasnih, i kad se najglasnija, ona gradska, sa Sahat-kule razmahne. Dolazi, dolazi, svako se povlači. Nema više nikoga da stoji u grupi, svi se lijepe za svoje radno mjesto, u neizvjesnosti svak. Da ne zaboravim da vi pomenem: na po ure prije došla kod mene doktorica Branka i pita imate li tremu, osjećate neki strah, ne ništa, zaista ništa, straha nemam, treme nemam. „Ako se osjećate neprijatno, imam tableticu za smirenje.“ Ama kakva tabletica, ja ponosan i velim joj: „Meni će biti tableta za smirenje onda kad budem Tita vidio, miran sam i obaviću zadatak koji mi je povjeren.“
Tito ulazi, dočekuje ga Safet Divanović, Boško Živanović, Miško Mirović kao generalni direktor stoji sa strane, jer se po protokolu znalo ko će da ga primi. Safet prilazi Jovanki, ona (ne on nju) ga fata pod ruku, zna se da treba da je vodi u apartman, Boško prilazi Maršalu, Maršal fata Boška pod ruku, i uza stepenice, lifta nije bilo, na prvom spratu. Zadržali su se unutra desetak minuta. Sišli potom na recepciju, a dobijam ja znak da počnem sa posluženjem. Već mi je rečeno što Maršal konzumira. Pripremim kristalne čaše, samo njega da poslužim, nikoga drugog. Stari je popio pet čaša čivasa. On je to pio sa takim zadovoljstvom kao da pije kisjelu vodu. Pričali su tu na holu, on bi s vremena na vrijeme sio, primijetio sam da nije jak na nogama. Ja se vrtio oko njega, na usluzi, ne Jovanki, ne Tempu, ne Veljku, ne Fadilu Taipoviću, ne Vidoju Žarkoviću. Samo njemu. On i niko više, strujalo mi je glavom. Završi se ti razgovor uz piće. Sišli smo u restoran, ja sam pošo ispred njega, pokazo mu mjesto gdje treba da sjedne. Svi su se smjestili, svi zvani, a moram vi rijet da je i poneki nezvani htio da uniđe za tijem stolom. Svečani sto je brojio oko tristapedeset sjedišta. Nije tu moga svako, doista nije, ali, vidjeh meni na volju: bješe tu dosta radničke klase. On je to tražio.
Prišlo se posluživanju, a vidim ja, kako se god ja krećem, bilo do kuhinje, bilo do šanka, poneko uvijek ide zamnom. Ne znam kako se zvao kontraadmiral, fina osoba, markantna, pravi oficir po stasu i maniri, kaže mene, tako fino, tako blagorodno, sine, što vam god bude potrebno vi se meni obratite. Ne rekoh mu: Razumijem, iako je on kontraadmiral, nego samo: „Nadam se da neće biti potrebno“, odvažan ja, snagu sam dobio. Ponudio sam druga Predsjednika opet sa čivasom, a on će: „A da mi ne bude mnogo?“ „Pa… neće.“ „Dajte onda još jedan, ali, molim vas, jednu kisjelu vodu, od one moje.“ Već sam bio provjerio – pio je Donat, slovenačka… Došlo vrijeme ručka, služi se predjelo, potom riba koja je spremljena na gradele. Muho, naš šef kuhinje, to je tako dobro napravio da je Stari, da je Predsjednik tražio da vidi tog kuhara. Stiže Muho ka da leti, nije djelovao kao starac od sedamdeset godina, nego hitri pedesetogodišnjak, sav sretan od pohvale. A taj Muho je bio kuhar i kod Faruka, egipatskog kralja… Bio sam uz Tita, iza njegovih leđa, spreman da mu udovoljim. Ipak, znalo se što Maršal jede, ma ne ono što on traži, već samo ono što je bilo propisano. U jedan mah on me pozva rukom. Upita: „Hoće li biti za mene rebarca?“ Čuo sam već od njegove pratnje da on izuzetno voli jagnjeća rebarca, pa mu lako odgovorih: „Biće, druže Maršale, biće.“
S njegove desne strane siđela je Jovanka, s lijeve Fadil Taipović, pa Vidoje Žarković, pa Veljko Vlahović, pa tamo ostali, a još dalje sjedio je Tempo, što je mene iznenadilo te je on doista daleko, znajući ko je i što Tempo. A i vidio sam te su svi odjeveni izvrsno, ko u smoking ko u svečana odijela raznih boja, dok on, Tempo, bješe u somot pantalonama, u čizmama gumenijem i džemperom vunenim kome je rolka pokrivala vrat i dio brade. Ka da se iz lova vrnuo. Tekao je ručak a gosti su komunicirali. Tito je bio radoznao, htio iz prve ruke da čuje vijesti od Taipovića. Uslužih ga sa rebarcima, znao sam tačno koliko da mu serviram (dobih uputstva u kuhinji od njegovih ljekara), on podiže glavu i sam reče da je dosta: „A ako mi bude trebalo sačuvaj mi još parčence“, te mi on kasnije i zatraži ostatak. Posmatrao sam sa kakvim apetitom, sa kakvom pedantnošću on jede ta rebarca, nema te mašine koja bi te kosti tako sastrugala, niđe ništa pri kostima ne osta, a on bi ih uredno slagao na ivicu svog tanjira. Sve što sam iznosio pred njim išlo je na vagu, a što sam vratio, te se nije serviralo, opet je išlo na vagu, a kad se završavao obrok i kosti su vagane. Jedan mi je od kontrolora ranije rekao: ako ti bude što tražio nemoj mu reći da nema više, pravi se da nijesi čuo što te pita, dosta mu je, dosta; nije moga da ije koliko je stio, znalo se tačno koliko…
Nastavlja se priča za stolom. Predsjednik opštine Taipović njega informiše o situaciji u Ulcinju, u opštini, Tito ga pita, a ja, stio ne stio, mora sam to da čujem jer sam bio tik uz Maršala, ma ne više od po metra, metar. Stari se u jedan mah okrenu i upita me: „Druže šefe (sa umekšanim Š, što je mene više ličilo na crnogorsko S’), odakle je vaša ekipa?“ Rekoh: „Druže Predsjedniče, pretežno iz mjesta, skoro su svi odavde, jedino sam ja pridošlica.“ „Pa, odakle ste?“ „Iz onih krajeva kuda ste se vi u Petoj ofanzivi, sa Sutjeske, spuštali niz Durmitor, preko Pive i Golije. Ranjeni. Ja sam s Vidrovana.“ „Znam ja gdje je to“, osmjehnu se, „to su dobri ljudi“… „A vi ovdje imate izuzetnu brigadu.“ Okrenu se Taipoviću: „A kadrove, gdje obučavate kadrove?“ Ne da đavo meni mira, te rekoh: „Visoka škola je jedno a škola učenika u privredi je nešto drugo.“ „Bravo, tako je“, reče mene Stari, a Fadil, vidjevši da sam ja opuštio jezik, pogleda me oštro, ko da će reć: dosta je, mali, više ne pričaj.
Kako se dijalog u društvu razmaha više se i pije, a nadjačavaju se razgovorom Tempo, Vidoje i Veljko. Tempo je inače bučan, jakog i melodičnog glasa, a Veljko kao da govori iz jame. Pominju neki događaj iz prošlosti a Tempo veli da mu je žao što nije moga bit prisutan. Veljko mu, drugarski, grohotom odgovara: „Džukelo jedna, ko ti je kriv što si skita po Balkanu. Agitova si za Tita po Bugarskoj i Makedoniji da ni bude predsjednik Balkana.“ Tito to dobro čuje: „Taman posla, vidite li što nam i danas čine… grizu nas otpozadi.“ Nasta opšti smijeh, ko od srca ko na silu. Uto zovnu mene Veljko i šapće: „Kaži Starome da idemo.“ Vratim se te Starome, rekoh, a on odgovara, glasno da i Veljko čuje: „Ovdje ću još da sjedim, nisam došao da jedem i pijem, već da razgovaram sa svojim ljudima, narodom svojim, da se upoznamo.“ Bijah ushićen. Tito se tada okrete jednom radniku sa druge strane stola, za desetak stolica udaljenom. Bio je prisutan kao zvanica sa spiska, ljudina a veliki rusofil, pa kad je došlo do raskola s Rusima, ne mislim na 48-u, no kasnije, kad su splasnule simpatije prema Rusima, on slobodno, bez straha ikakoga, govoraše da mu preostaje jedino da se okrene Kinezima s kojima neće niko. Upita ga: „Odakle ste vi?“ „Iz Ulcinja sam, druže Predsjedniče, zovem se Daut Dašarama.“ Opet su Veljko i Vidoje insistirali da se ide, Tito se i dalje oglušava. No, mene zovne Jovanka, samo mi se tada obratila: „Šefe, pođite kod našeg oficira i recite mu da idemo.“ Ne znajući među desetak oficira kome da se obratim, okrenem se i krenem maršrutom koja mi je određena prema šanku, kad iskoči iza stuba jedan i upita me što hoće drugarica Jovanka; treba da se ide, kazah. On izvadi iz džepa jedan instrument, pritisnu u njega i tog trenutka nastade komešanje, sirene, glasovi, metež – Tita treba pratiti. Digoše se svi. Tito nikoga nije poslušao do Jovanku, onog se sekunda i on diže. U mojim je rukama tad bio omlet siplis, omlet iznenađenja, to plamti, gori, a Tito će mi: „Baš mi je žao što ovo ne mogu sa mirom da probam“ i osmjehnu se na me. Metež se pojača, svi ka na uzbunu, on glasno reče: „Pa, čekajte, da se bar fotografišem sa ljudima koji su nas najeli i napili!“ Priša je Boško, Safet, još pokoji od kuvara i konobara, a ja, odnoseći simplis u kuhinju nijesam na toj slici. A u kuhinji simplis mora da se vaga ponovo, te kad izađoh, sve bi gotovo. Zbog toga ću do groba žaliti. Povrnuh se hitajući, uspio sam da rečem naglas (bojah se e me neće čuti), gotovo vikom: „Druže Predsjedniče, ja se ne fotografisah sa vama.“ „Ali ćeš zato dobiti flašu čivasa“, bjehu zadnje riječi koje od njega čuh. On nije moga čuti odgovor da sam zahvalan na poklonu, ma ja ne mogah proći ni pet-šest koraka, a jedan oficir mi stavi u ruke bocu tog viskija. Znači, znalo se tačno što, ko i kada treba da radi.
Izađoše ugledni gosti ispred hotela, pozdraviše se sa zvanicama i mještanima koji se tu bjehu sakupili, i – pošli su. Poslije toliko vremena, poslije toliko promjena, ponosan sam i to ističem iz punijeh usta, da sam služio najvećega i najdražega gosta one zemlje. Naše zemlje. Iskreno vi to govorim.
5.
Ćutali smo neko vrijeme kao da smo na pokajanju, u polumraku, izgubljena pogleda, ko u pod ko u okna što su se zlatila od titranja plamena. Tutnjala je samo peć-bubnjara i vjetar zavijao oko stražare.
Pogledah na sat i kao iznenađen vremenom koje nam oteče, pružih ruku Pripovjedaču. „Hvala ti“, rekoh mu kao da se čega stidim, mahnuh rukom ostalima i izađoh u noć. Bila je bez mjeseca, sva od studi, podmukla tmina koja obespokojava.
12,085 total views, 2 views today
