Članak objavljen u biltenu Udruženja/udruge BH Novinari “E-novinar“Za razliku od cenzure, u vezi s kojom određenu vrstu iskustva baštinimo iz socijalizma, s autocenzurom je mnogo teže. Naime, u socijalizmu smo imali jedan izvor moći, Komunističku partiju. Iako uključena u sve sfere društva, ona je ipak bila JEDAN, usamljen izvor moći. Nju čak dobar dio novinara i nije doživljavao kao cenzora jer se slagao s njenim idealima i u skladu s njima i u pravcu njihovog ostvarenja obavljao posao, kako je ko najbolje znao. Njeni cenzorski kapaciteti bili su svakom jasni, pa i način kako joj izvrdati, onima koji su to željeli. Problem današnjeg vremena je u disperziranosti moći, pa novinarski posao liči na provlačenje ispod kišnih kapi. Naravno, ne svakom novinaru i ne u vezi sa svakom temom. To izgleda otprilike ovako: novinar piše u skladu s onim šta urednik želi. Ako mu to nije eksplicitno rečeno, onda piše u skladu s onim šta misli da urednik želi pročitati. Urednik se, pak, u takav odnos postavlja prema vlasniku, a vlasnik prema oglašivaču ili prema političkom zaštitniku. Nerijetko prema obojici. Odnosi su pritom isprepleteni. Jedan medij ima više oglašivača a zbog sprege ekonomske i političke moći uvijek je više od jednog oglašivača koji će svoje oglašavanje uslovljavati podrškom nekoj političkoj opciji. Pritom, i sami vlasnici medija u BiH su u dosta slučajeva ljudi koji su ili direktno uključeni u politiku ili su značajno prisutni u drugim sferama biznisa, osim u medijskom. Postoji, dakle, višestruka potreba da se nekom ne zamjeri jer cijena zamjeranja može biti previsoka.
Međutim, ovdje ćemo se zadržati na problemu koji se krije u sintagmi „medijski biznis“. Logika biznisa je usmjerena ka proizvodnji nove vrijednosti. Ne možemo govoriti o pukom zadovoljenju potreba potrošača, već o stvaranju novih potreba i novih proizvoda za njihovo zadovoljenje, kao i novih potrošača. Informacija u svijetu biznisa postaje proizvod. Ona više nije nešto što se samo pronalazi i plasira da bi se zadovoljila potreba ljudi da budu informisani, ona je, dakle, i nešto što se proizvodi.
Od potrebe čovjeka da bude informisan, kreira se potreba da spozna. Spoznaja ili otkrovenje, za razliku od informisanja, sadrži i mitsku dimenziju, vjerovanje bez potrebe činjeničnog dokazivanja toga u što se vjeruje. Autocenzura se tu ispostavlja kao učinkovit alat za proizvodnju novih istina na kojima bi počivala nova stvarnost. Ne treba, stoga, na nju gledati samo kao na nešto čemu je cilj da zataška, prikrije, uskrati za istinitu informaciju. Na nju treba gledati i kao na nešto što stvara, što proizvodi. Mi možemo otkriti šta je prešućeno, sakriveno, ali kad otkrijemo, može se desiti da to što smo otkrili prosto više ne može djelovati istinito. Cijeli kontekst unutar kojeg je sakrivena činjenica funkcionisala kao istinita sada je izmijenjen. Zato bi mnogo korisnije bilo istražiti koje su to strategije autocenzure da preoblikovanu novinarsku svijest o nekom događaju učini i sviješću javnosti o tom istom događaju. Ili barem sviješću dijela javnosti.
Tu trebamo raskrstiti s još jednom stvari koja je postala uvriježena, a ta je da se borba protiv autocenzure treba usmjeriti isključivo ka novinarima. Oni su tek pola priče i to manje značajan. Nema tog lijeka koji im može pomoći a koji bi bio univerzalan za sve. Novinarski otpor autocenzuri je individualan. Čak i kad bismo jedan uspješan primjer otpora aplicirali na druge slučajeve, uopšte ne znači da bi bio uspješan. Konteksti koji je uslovljavaju su različiti.
Druga polovica priče su recipijenti. Tek uključivši i njih mi možemo utjecati na smanjenje autocenzure. Kad su novinari u pitanju, potrebno je kontinuirano pratiti njihov rad, analizirati ga i raskrinkavati primjere autocenzure. Osvještavati medije da ih neko prati i da prepoznaje njihove strategije manipulacije. Gajiti stručan i institucionalan analitičko-kritički pristup njihovom radu.
Kad su u pitanju recipijenti, trebamo se upitati otkud navika da neko čita baš jedne novine, a ne one druge ili gleda dnevnik jedne televizije a ne one druge? Pa otud jer ljudi misle da je istina na strani baš tog medija kojeg oni prate. Znamo da ne mogu postojati dvije istine, ali isto tako znamo da različiti ljudi prate različite medije koji o istoj stvari drugačije izvještavaju i vjeruju im. Znamo i da do pomirenja njihovih stavova nikad ne mora doći. Da bi se taj problem riješio potrebno je ljude medijski opismenjavati od njihove najranije dobi kroz obrazovne institucije. Učiti ih šta je informacija, kako prepoznati za njih bitnu informaciju, kako utvrditi njenu pouzdanost i sl.
Naime, sam analitički i kritički pristup medijima te ukazivanje na autocenzuru usmjereno je ka novinarima. Sigurno je da pokazivanje svijesti o tome da uviđamo njihove mane može uticati donekle da budu pažljiviji. Međutim, medijskim kućama od bilo kojeg analitičara važniji su recipijenti jer od njih žive. Sve dok se njima može manipulisati, mediji će to i raditi. Tek s padom konzumenata autocenzorskih produkata stanje se može promijeniti.
BiH je daleko od toga. Sintagma „medijska pismenost“ tek je ušla u naš javni prostor. Stidljivo proviruje preko granica stručne javnosti u svijet medijskih konzumenata. Medijske analize i kritike pretežno ostaju na čitanje i razmatranje struci. Najveći problem je što su takve stvari neprofitne i što iziskuju pomoć donatora, a toga u sve manjoj mjeri ima za medije. Ako je zaista cilj mijenjati društvo, moraju se prvo mediji vratiti unutar granica svoje misije koja je svima ista – objektivno, nezavisno, nepristrano informisanje javnosti.
11,944 total views, 1 views today
