Zlatko Topčić: Odlomak iz romana „28. 6. 1914.“


Zlatko TOPČIĆ

RAZMJENA

Stajali su naspram, na puškomet, i manje,  nepovjerljivo odmjeravajući šanse da prevare jedni druge. Dvije bijele zastavice su se lepršale na vjetru negdje na pola puta a pregovarači su oštro branili svoje stavove: jedan, kako treba da se razmjenjuje vojnik za vojnika, poručnik za lajtnanta, a ne vojnik za babu, nego deda za dedu, a drugi je  filozofski zagovarao razmjenu svi za sve jer je svaki život jednako vrijedan. Gorljivo je zagovarao ideju da razmjena treba biti jedan čovjek za jednog čovjeka, ko god da je, vojnik ili civil, svejedno, jer je naposlijetku, bez obzira na ime i vjeru, svako je prvo čovjek pa onda sve ostalo.

Plemenita je bila ideja Simeona Panića da su svi ljudi isti, i da ona oficirčina s brčinama nije bolja od babe, niti je bolja baba bolja od desetara, i kako su svi od jednog Boga, a ista ih je sura nesreća zadesila, koliko god da ih ima na svakoj strani.

Osim toga, pozivao se na jedinstvo svijeta i načelo da treba rješavati problem za problem, a ne jednog oštrog vojničinu za drugog, odbacujući prigovore druge strane da će ta vojničina, čim izjuri na slobodu, opet pucati, a da baba neće. Jedni pregovarači su nastojali da babino golemo životno iskustvo učine dovoljno opasnim da može nauditi koliko i brkate oficirčine a drugi su golobrade vojnike opisivali kao dobroćudne i priproste seoske domaćine koji će, nakon što su upoznali sva lica rata, namah odbaciti puške i vratiti se svojim ženama i njivama.

Žustro su se nadmudrivali u pokušajima da namagarče jedni druge.

Rasprava o poimanju principa ropstva i slobode potraja dugo preko svake mjere, iako su se obje strane upinjale da dokažu kako su njihovi argumenti razumniji ili barem humaniji ali o leševima se lako i brzo sporazumješe jer načelo smrti potire sva druga.

Bila je to prilika da svako sazna vrijednost vlastitog života precizno i  na način s kojim se više neće suočiti.

Sunce je već bilo visoko odskočilo a dogovora nije bilo i sve su prilike da će i ovaj pokušaj razmjene propasti a zarobljenici na svakoj strani opet pasti u ropstvo.

Marun Markota je stajao u raskopčanom šinjelu i bez čizama koje su mu izuli još onog ljeta, odmah po zarobljavanju, kao trofej, u plitkim opancima savijenim u kažiprst koji nekoga poziva. Preko ramena je nosio vreću i u njoj imovinu: dvoje dugih gaća, vunene čarape s rupama na palčevima, Bibliju i zdravu glavicu luka. Osim toga, u postavi je krio zgužvanu novčanicu od 100 kruna kojoj, međutim, nije znao vrijednost osim da je bila jedina novčanica koju je imao. Sada je cotao i na drugu nogu, otkako ga je prije nekoliko dana u debelo meso pogodio šrapnel iz  haubice. Zato se gegao kao gusan zabacujući noge ustranu. Stražari, a za njima i zarobljenici, još glasnije, domišljali su razne šale na račun njegovih mana. Unekoliko, može tom šrapnelu zahvaliti život, ako za svoj život nekom uopće duguje zahvalnost, jer su ga sažaljevali kao već dovoljno kažnjenog da bi ga još prekoredno tukli i mrcvarili. Ionako, bilo mu je svejedno. Samo je želio da se sve što prije završi, ovako ili onako.

Pregovori potrajaše do iza podneva. Zarobljenici, njih po tridesetak sa svake strane, i poneki starac pride, i jedna baba, pokušavali su iz daleka po kretnjama i gestikulacijama odgonetnuti hoće li danas poći kućama ili će opet nazad, prenoseći u talasima svako malo oprečne glasove. Nekima je ovo treći put kako se uzalud nadaju, i oni bijahu najtiši. Pokušali su zarobljenici prebrojati one s druge strane, i naći sebi parnjaka s kojim će se mimoići i zamijeniti živote, ali se broj nikako nije slagao sve dok se u obzir ne bi uzela i baba.

Najposlije, pregovarači nasred polja se raziđoše i sada su čekali da se svaki vrati svojima. Vješto su skrivali vijesti koje donose.

Neki vojnik je salutirao Paniću i, uskočivši u drndavi autobus, upalio motor, ali da bi se radovali, na drugoj strani se kao u ogledalu morala pojaviti ista slika.

– Petnaest plus pet, ostali… drugi put! – reče pregovarač Panić, ali vijest

koja se prenese među zarobljenima nije objašnjavala da li se tih petnaest odnosi na žive a pet na mrtve, ili obratno, i kako će među tolikim nesretnicima izabrati one sretne. Nisu znali da je sve već bilo švapski precizno planirano  naredbom  koju je potpisao gen.l. Otto Hess, zapovjednik 15. Korpusa.

Među petnaest živih i pet mrtvih koji će biti pravedno razmijenjeni nalazio se, ko zna po kojem kriteriju izabran, ali svakako ne po značaju za Monarhiju i Cara i Kralja, i Marun Markota, u kategoriji živih zarobljenika, ali će tu vijest, koju i prozvani i neprozvani primiše s nevjericom i suzama, saznati tek kasnije, kada s obje strane padne konačna odluka o razmjeni. Od svoje radosti ni ne sjeti se Safetove tuge, jer na spisku nije bilo imena Safeta Zolja iz Visokog. Sklupča se ovaj, zaječa i čučnu, kao da mu je bilo malo čučanja dok spava cijelu noć pa mu je čučanje prešlo u naviku i više nije značilo kaznu.

U  neka doba ipak se pojavi vojni kamion u koji su uskakali zarobljenici s druge strane fronta.

– Upadaj! – reče poručnik s notesom i poče zaokruživati imena onih koji su

se odazivali.

Prozvani nahrupiše da odmah uđu u autobus, ali ih poručnik oštro ukori i zaplaši kako će za kaznu obrnuti spisak pa će u razmjenu oni drugi umjesto ovih nestrpljivih  nezahvalnika.

– Jel’ vam nije ovdje s nama valjalo?! Bili gladni!? Bili žedni!? – reče poručnik Panić ogorčeno a glas mu zadrhta.- Stoko nezahvalna! A kako je našima bilo kod vaših?!

Doista, jedne prilike, proljetos, bili su ih postrojili prekoredno kao da je u pitanju neka svečanost. Stajali su na nišanu desetak minuta kada Panić dovede neko kržljavo seljače u odrpanoj uniformi pa mu naredi da podrobno priča svoje zarobljeničke doživljaje s one strane.

Bio je tek stigao iz razmjene i doista je izgledao loše i iscrpljeno. Opisivao je čovječuljak sve one inventivne načine izgladnjivanja i šibanja, ponižavanja i mržnje, valjda da bi Panić opravdao sve svoje načine, ali Marun i ostali ne čuše, uz sve vojnikove ukrase i pretjerivanja, ništa što već sami nisu ovdje doživjeli, čak im se njegove tamošnje muke učiniše podnošljivijim i manjim od njihovih ovdašnjih, onako kako nam i inače izgledaju tuđe muke i nevolje. A možda  čovječuljak zaista samo nije znao dočarati svoje muke!? Previše je tu bilo općih zločinačkih mjesta, izgladnjivanja, pljuvanja, psovki i uvreda, a premalo Panićevih inventivnih i domišljatih načina kako da se ljudima zgadi ljudski rod i život i poželi sebi lijepa, dobra smrt.

Panić je ipak bio zadovoljan svjedočenjem koje je davalo za pravo tim metodama  jer su se u njegovim očima iskazivale kao univerzalne i pravedne.

Ali, dogovor o današnjoj razmjeni je već bio postignut i njegova se prijetnja ne obistini i svi su sada mogli poći svojima.

Marun Markota uđe među prvima i sjede negdje na sredinu, uz kanal koji je razdvajao dva niza sjedišta. Stavi vreću u krilo i opipa sto kruna ispod postave šinjela. Sve je bilo na svom mjestu.

U zadnjem dijelu autobusa bili su naslagani leševi poginulih, jedan preko drugog, ovaj bez lica, onaj bez ruku, svi s pločicama oko vrata osim onih koji nisu imali glave. Ugledao ih je tek kada je sjeo i već je bilo kasno da bježi naprijed jer su ostali već uskakali na prednja vrata. Bili su to dosta uredni, svježi i leševi iz jednog dijela. Mora da su pali u borbama na Pajinoj kuli od juče ili prekjuče, jer su tek pomalo počeli zaudarati na sumpor i još to nije bio onaj nesnosni slatkasti smrad truljenja na ljetnjoj vrućini koji mu je punio nosnice ovih dana. I mrtvi imaju neku vrijednost, pa se razmjenjuju za pravedan i isti broj, kao i živi; makar da ih oplaču i označe a ne da im dugo poslije ptičurine i zvjerinje glođu i raznose kosti po poljima i šumama, i da im se ni za grob ne zna. Ovdje i inače više vole svoje mrtve od svojih živih, kao da ishod više zavisi od njih.

Zatim vozač ugasi motor a žamor se prenese autobusom, i izvan.

– Aaaaaah! Hah!

Poručnik je s nekim razgovarao na poljski telefon pa kada spusti slušalicu reče nešto ađutantnu i ovaj odjuri. Nije prošlo ni deset minuta a ađutant se vraćao, sada u pratnji još tri zarobljenika koji su ga jedva sustizali. Sada ih je bilo po osamnaest živih na svakoj strani i ova trojica koji nisu bili na spisku – među njima i Safet Zolj – zaokruživali su pravedan broj pa je razmjena mogla početi.

Marun se pomjeri na mjesto do prozora kako bi oslobodio sjedište za Safeta pa ga potapša po ramenu.

– Jesam li ti rekao da ćeš i ti u razmjenu?!- reče Marun a Safet radosno kimnu, iako se uopće nije sjećao da mu je Marun predviđao razmjenu, jer nije.

Veselio se Safet sada s razlogom, na isti način na koji se smješkao od onda kada su ih skupa regrutirali u vozu za Doboj i već prvog dana rata radosno zarobili u borbama na Glavici. Odustali su na vrijeme, dok se gladna i žedna smrt još nije bila  zakotrljala Cer planinom ni Jadrom.

***

Zapravo, nije ni bilo čestitih okršaja između onih koji se brane i nevoljkih agresora koje su austrijski oficirčići uzgred pokupili s važnijih poslova, dok im njive, ove i one, zjape neuzorane. Gruhnula je prva granata i odmah smjestila geler uz bukvu iza koje se bio šćućurio Marun, okrznuvši mu lijevu nogu, kao da su svakoj njegove noge prvi i najlakši cilj, ali su dvojica prošla još puno gore jer su od iste haubice ostali i bez ruku a jedan i bez glave. Nije se mogao utješiti tuđim ranama, ni većim od svoje, ni manjom – a svakog svoje bole! – jer se gotovo u istom trenutku prolila krvca njihovog komandanta generala Potjoreka dok je u svojoj sarajevskoj kancelariji nespretno baratao perorezom, prevlačeći olovkom preko izohipsi na njihovom brdu, na Glavici. Ispisivao je još jednu historiju poraza onih koji počinju kavge, a ne završavaju ih.

Za koji dan, o tom strašnom sudaru velikog i malog, javljat će francuski novinari u listovima koji će se sa zanimanjem čitati u kafeterijama na Champs Elysees: Historija Austrougarske je isprepletena impozantnim porazima a vladavina  Franje Josipa je plodna u vojnim katastrofama. Ali do danas, stari monarh je mogao da govori da su ga pobijedile velike sile, Francuska 1850. i Pruska  1866. godine. Danas joj je Srbija, sa desetinom teritorije Austrije i sa desetinom njenog stanovništva, nanijela prvi i odjekujući poraz.

D'Anuncio će s ushitom opjevati čak i skladnu odu s puno uskličnika: Kakav to krik neprestani njedra planinska para?! Kakav to vapaj zaumni potresa guste šume, dah ledenim rijekama guši, nemir u izvorima stvara?! O Srbijo Stefanova, o kraljevstvo Lazarovo!!!

Kada ugledaše taj strašan prizor oni čijom se krvcom zaljevaju polja i ispisuju velike biografije i prevrati, zemljaci veselo i spremno izvjesiše bijeli bajrak pa dvojica uzgajivača svinja naoružanih šajkačama, sjekirom i jednom izanđalom puškom priskočiše; nikad niko lakše nije zaslužio svoje spomenice! Privedoše ih u štab bez čizama i u dugim gaćama pa kada su saznali ko su i odakle, ne bijahu nimalo zahvalni ni ljubazni prema njima; ni prema Safetu i njegovom fesu pogotovo, a da se nije prestajao smješkati!

Potraja to vrijeme neizvjesnosti ispunjeno psovkama i prijetnjama svaki put kada bi s fronta doveli nekog ranjenog ili mrtvog, pa bi se uputili da se namire na njima. Tako još dvojica stradaše iz onog voza, da se osveti krv ovog kojeg pronesoše na šatorskom krilu s utrobom u naramku. Niko ne prigovori. Prva  noć bijaše obasjana mjesečinom i prohladna, iako je jesen još daleko. Marun se pokri šinjelom preko glave i zažmuri. Za trenutak, uopće nije bio tu. Mogao je jasno vidjeti njeno lice i labudov vrat, i one vretenaste noge kako ne dodiruju zemlju.

Dozva njeno ime naglas i to ga na tren ugrija svjetlošću, kao zimsko sunce.

– Cecilija!

Nije se odazivala mada je jasno vidjeo njen lik kako lebdeći promiče kroz tminu i obilazi ranjene i mrtve.

– Cecilija moja! Ja sam…ja…

Jedva je stizala da se osvrne, ali nijema.

– Tišina bre tamo!-

Nestade.

Sanja li ga kao on nju? Bi li uzdahnula da zna?! Ili bi odmahnula, kao ništa između njih nije… i je li nešto zaista bilo, ili on samo uobražava i sanja…

Grijali su ga samo bučni vjetrovi koji su sebično nadimali šinjel; podsjetiše ga na kuću, na južinu koja dere veš sa štrika razapetog između prozora. Nanjuši slan zrak i otvori oči, kao da se u svom škripavom krevetu budi, ali ne čuje svaki pokret i po tome zna da ne sanja.

Safet je slatko hrkao, kao da se odmara pred dug put. Krajnici mu poskakuju kao zvončići na propuhu i ispuštaju prvo neki visok pisak od dvije oktave pa se onda stropoštavaju u nizine hroktavim drhtanjem, zapahnjujući ga smradom gnoja i kvarnih zuba. Ne nađe u sebi volje ni da se izmakne nego sačeka da ovaj opet poskoči i okrene se.

U početku ga je smetala ta njegova neprimjerena smirenost i veselost u situacijama koje su mnogo više ozbiljne i tužne nego smiješne, a smiješne su samo iz neke apsurdne i izvrnute filozofske vizure, ali vremenom mu je on i njegova nevina i čista, djetinja dobrota postajala jedino svjetlo u tami i neka vrsta nade i obećanja da će sve na kraju biti dobro. Najposlije, shvatio je da taj besmisleni osmijeh uopće nije Safetov lukavi način da se odupre i brani od zloće, i da zapravo uopće nije osmijeh nego tik i grimasa koju formira arhitektura njegovog lica, onako kako neko ima veliki nos ili klempave uši; tako je Safet imao taj vedri izraz lica i grč koji je otkrivao sjekutiće i pravio izraz koji je ljude opominjao na podsmijeh. Zapamtio mu je ime još onda kada je ovaj vadio dlakavi svinjski papak iz svoje porcije graha i davao ga Marunu s izvjesnim gađenjem a ne na svečan način kako takav dar zaslužuje, objašnjavajući da ne jede svinjsko meso, ni meso uopće, jer sve je to nekada bilo živo i disalo i gledalo u ovo isto sunce na nebu. Nije ga razumio, niti je tražio  podrobna objašnjenja.

***

Vozač uskoči u autobus i veselo podvrisnu kao da i sam odlazi u slobodu:-Idemo, ehahaj!

Krenuše, a s druge strane se jednako sporo primicao kamion ispod čije cerade su izvirivale izbrijane vojničke glave.

Neki debeljko iz kamiona im je srdačno mahao, kao da im se zbog nečeg zahvaljuje, drugi se, riđe brade i zarastao do ramena, držao za međunožje i sočno im psovao sve po spisku, živo i mrtvo.

Mimoišli su se tačno nasred polja.

Makar vječito bili i ostali nasuprot, svoje su živote dugovali jedni drugima i niko nikoga nije bolje shvatao nego što su se shvatali oni koji se vraćaju svojima.

Tek sada su vidjeli da je kamion vukao i prikolicu u kojoj su bili pedantno naslagani leševi srpskih vojnika, uredno složeni kao bukova drva pred zimu, iskasapljeni, bez glava ili barem bez ušiju; jedan s ranom od uha do uha.

Zapahnuo ih je smrad raspadajućih tijela s rojevima muha i golemim crvima koji su virili iz rasporenih utroba i prištića mozga koji su se razlijevali iz smrskanih lobanja bez lica. Rat je da se gine – ali… zašto ovako i na ovaj bestijalan način koji lišava dostojanstva i žrtvu i dželata, i sramoti ljudski rod. Bez razloga, osjetio je stid pred tim prizorom ljudi  unakaženih izvan borbe, i bijahu mu bliži od onih kojima ide da im se pridruži i opet bude jedan od njih. Mogao je ličiti na nekog od njih, i samo je čudo da im nije nalik. Ovo su uradili oni s kojima je stajao ispod iste zastave i u istoj uniformi, oni koje je do maločas smatrao svojima, jer im se vraća iz ropstva.

Iako, Marun nije pripadao nikom na način da je imao one koje bi zdušno mogao zvati svojima, i oni njega, osim po imenu i vjeri, pa su ga tako svrstavali samo kada bi nešto trebalo od njega uzeti. Bio je poražen u boju u kojem se našao na krivoj strani, ne zato što ju je on izabrao, nego zato što su ga bez pitanja gurnuli u nevolju, pa ga sada izvlače, ali ko zna kakve još planove imaju s njim.

Ni dvije minute nije prošlo otkako je s jednog sjedišta prešao na drugo, ono uz prozor, još pod utiskom prizora kojeg je vidio, a odnekud doleti metak i posred leđa pogodi Safeta Zolja, na do maločas njegovom sjedištu s kojeg je prešao uz prozor a da ne zna razlog, osim da sada izmišlja kako je imao čudan predosjećaj ili slutnju ili neki božanski znak, a ništa od toga ne bi bilo tačno. Samo je u sudbinski tren, kojemu ne znamo vrijeme, prešao sa jednoga na drugo sjedište, baš u trenutku kada je ađutant odaslao metak kao pozdrav onima koji ga prežive.

Imao je Marun sreću, jer… kako drukčije objasniti!? Je li to ono o čemu ljudi toliko govore i streme? Sreća?

Na metku je pisalo Safetovo a ne njegovo ime, i povrh Safetovog još i ime onoga koji je sjedio ispred – dragovoljac Ante Kutle iz Vitine kod Ljubuškog! – jer je metak, ispaljen iz blizine, bio još dovoljno jak i mlad  da probije i pluća onog drugog što nije bio na spisku i padne kao vruć rikošet, u krilo, na dlan onom trećem, iznad vozača, za kojeg više nije imao snage osim da ga tako upozori kako uvijek treba čekati svoj red i kako je sve izvan toga na ovom svijetu kažnjivo. Kao da su oni odlučivali o tome i kao da ih ađutant nije pokazao prstom prozvao dok su jeli crvljivi grah.

– Ti, ti i ti! – rekao je i onda, kažiprstom ispisujući u zraku puni krug, zamahnuo u daljinu. Safet je poskočio prvi i odmah shvatio kako sretna to može biti okolnost u danu kada se vrši razmjena živih za žive i mrtvih za mrtve; inače, zašto bi mu se neko njihov obratio kao čovjeku ako ne očekuje neku korist, kao sada.

Naprasno se našao u razmjeni, iako niko na svijetu nije bio zaintersiran da ga vrati na svoju stranu, i nijedna nije bila njegova. Čak ga je obradovao taj vojni poraz i potpuno rasulo vojske čiju su mu uniformu navukli, jer se nadao da je definitivan i spasonosan, a ne samo najava većeg kojeg neće imati ko da slavi. Možda bi im se pridružio, ionako nije imao kud, ali imao je izbor između onih koji ga mrze i ubijaju i onih koji ga mrze ali im treba na broju, pa im se zato priklanja i vraća. Ali zaprašta odjednom iza leđa i začu se pjesma pobjednika, a i on se poražen osjećao da je među njima, jer je preživio, pa zapjeva u pola glasa:- Mlad se Jusuf oženio, do ponoći s ljubom bio, do ponoći carska hazna pokradena, na Jusufa potvorena…

Tužna neka pjesma, i sjetna, kao i sve što su iz njegovog kraja.

Prvi put su mu jasno čuli glas, i posljednji, i to kako potiho pjeva kroz nos. S tim nepoznatim glasom dopirala je i ta nepoznata pjesma, daleka im po svemu osim po nekoj skrivenoj tuzi, pa mu se pridružiše, mumlajući jer nisu znali riječi, iako su nekako odgonetali da je i njihova.

Pa zanijemi Safet Zolj, zagrcnu se u pola glasa, kao da se nagutao gustog dima, baš na refrenu kojeg su već znali i bez njega, pa ga tako s tužnom pjesmom otpremiše.

Pogledaše Safeta kako se naslonio na uzglavlje, kao da drijema i još se smješka.

Razmijeniše vatru i psovke, a onda se sve stiša i zaboravi u radosti onih koji su preživjeli.

Zarobljenici nestrpljivo iskočiše iz autobusa kroz prozore a neki počeše ljubiti zemlju. Drugi zaplakaše od ushita. Doista, djelovali su pomalo histerično u ispoljavanju svoje radosti.

Marun je obuzdavao svoju sreću, ili je nije osjećao poput drugih; pomisli šta da radi sa svojom naprasnom slobodom i na koju stranu da krene, u Rogotin ili na Rabić, pa se ipak odluči za Izabelu, jedinu kojoj je još imao.

 

                             Odlomak iz romana „28.6.1914.“ (Buybook,2019.)

 

 

 

1,143 total views, 9 views today

Komentariši