Razgovarala: Semina Sadiković
Hana Korneti (1992, Skoplje) boravi u Sarajevu na spisateljskoj rezidenciji P.E.N. Centra BiH, koja se realizuje u saradnji s mrežom TRADUKI. Autorica je zbirki priča Mliječni zubi i Kuda letiš, Julija?, dječijih fantastičnih romana o Ilini, publicistike i dječije slikovnice, a uz književni rad objavljuje i muziku. Tokom boravka u Sarajevu radi na svom prvom romanu za odrasle, Posljednji bijeli nosorog, knjizi o pravu živih bića na samoodređenje, koja se razvija kroz dvije paralelne priče s Nikom kao glavnom junakinjom i zajedničkim pitanjem: ko odlučuje o tuđoj sudbini i na osnovu čega. Razgovarale smo o autonomiji, o junacima koji ne žele biti junaci, o cjelovitosti koja je uvijek nedostižna i o skulpturi od plastelina koja se, barem ponekad, može preoblikovati.
1. U okviru rezidencijalnog programa koji se realizuje u saradnji s mrežom TRADUKI, juna 2026. boravite na spisateljskoj rezidenciji P.E.N. Centra BiH gdje radite na romanu Posljednji bijeli nosorog. Motiv “pogrešne klasifikacije” nosoroga otvara i epistemološka pitanja. Kako kroz taj motiv problematizirate nasilje jezika i potrebu društva da svakom obliku Drugosti nametne identitetski okvir koji mu ne pripada?
– Daleko od pogrešne klasifikacije, i manje nijansovano od jezika, čovjek je zauzeo zemaljsku kuglu kao svoju i samo svoju, ne ostavljajući nikakav prostor Drugom, koji je u ovom slučaju ostatak živog svijeta, da posjeduje vlastitu vrstu autonomije. Naravno, možemo raspravljati je li ta riječ adekvatna za nosoroga ili gljivu, međutim isto tako ne volim klasifikaciju “svijesti” kada je ograničena na našu vrstu. Smatramo da samo čovjek i još nekoliko “posebnih” vrsta (kitovi, majmuni) imaju nekakvu “svijest” i “karakter”, ali to je rezultat antropocentričnosti u kojoj živimo, antropocena. Sve što je živo ima svoju vrstu svjesnosti i vlastiti oblik autonomije. Upravo time se bavi knjiga, autonomijom čovjeka i autonomijom živog svijeta, u dvije paralelne, ali spojene priče.
2. U romanu Ilina i šumski trolovi junakinja na samom početku ne žudi za avanturom ni promjenom, nego za ostankom, za nedjeljom koja bi ostala samo nedjelja. Ilinina želja paradoksalno je usmjerena prema nepokretu, a pripovjedna logika ipak je pokreće. Kako ste promišljali taj raskorak između junakinjine želje i onoga kamo je narativ na kraju vodi?
– S jedne strane, čini mi se da se u životu avanture događaju kada ih najmanje tražimo. S druge strane, najprikladniji “heroji” uopće ni ne žele biti heroji, kao u Sokratovoj i Platonovoj teoriji o filozofu-kralju, gdje filozofa ne zanima politika i prihvata se te uloge (teoretski) samo iz osjećaja dužnosti. Između ostalog, autor mora gurnuti lik, ma koliko mu bio drag, kroz sito i rešeto kako bi lik zaslužio status “heroja”. Ilina, koliko god bila svojeglava, pametna, duhovita i pravedoljubiva, toliko je i tvrdoglava, naivna i nesvjesna svojih mana. Kada je “nasilno” izvučena iz svog poznatog konteksta, domene u kojoj na neki način kraljuje, tek tada može početi istinski rasti, spoznavati svijet i svjedočiti kako se sama mijenja u njemu. Ipak, knjige o Ilini su vrsta bildungsromana, tako da kroz novotkriveni čarobni svijet pratimo njen psihološki razvoj i razumijevanje moralne kompleksnosti u životu.
3. U priči “Zaspana” dvije Lorene ne funkcioniraju kao dobro i zlo niti kao svjesno i nesvjesno, nego polažu jednako pravo na stvarnost. Kako razumijete taj odnos, kao mogućnost integracije ili kao nešto što sugeriše da cjelovitost subjekta jednostavno nije dostižna?
– Cjelovitost subjekta je apsolutno nedostižna u našem univerzumu, gdje imamo upravo jedan život. Ne samo što svakim izborom zatvaramo stotine drugih vrata, nego se svakim izborom i približavamo određenom okviru koji definira tip života za koji smo se svjesno ili nesvjesno odlučili. U slučaju dviju Lorene, jedna želi doživljavati nekakvu slobodu i “autentičnost”, druga želi živjeti u zajednici gdje ima daleko više veza ali i obaveza. S druge strane, Lorena shvata da je autentičnost svakako nedostižna u potpunom smislu i stvar se više svodi na to da biramo vlastite muke. Pitanje je manje “šta želim biti” a više “s kojim mukama mogu se suočiti prema vlastitom izboru”. Lorena nije potpuno sretna ni u jednom ni u drugom životu, kao što mi se čini da niko od nas nije, jer nam uvijek nedostaje ideja, potencijal, fantazija za život koji nismo odabrali.
4. Je li tragedija što ne možemo živjeti sve verzije sebe koje istovremeno naseljavaju našu podsvijest ili je upravo odricanje ono što životu daje oblik?
– Za mene, oboje je istina. S jedne strane, melanholija za životima koji nisu bili prožima čak i najdragocjenije trenutke. Na primjer, zamislite da ste otišli na odmor, na plažu, i to u septembru, kada nije ni gužva ni prevruće. Uživate u bezbrižnosti, slanom mirisu mora, knjizi, društvu, posljednjoj lubenici sezone i hop, misli vas nose prema onome što nije bilo i odjednom tugujete za životom koji vam se nije dogodio. S druge strane, svakako da je odricanje formativno. Čistimo slojeve da bi skulptura poprimila određeni oblik. Ipak, bilo bi tako lijepo da je to skulptura od plastelina, koja može barem ponekad biti preoblikovana.
5. Vaš album Goli pesni funkcionira na granici književnosti i muzike. Mijenja li zvuk značenje teksta ili ga čini vidljivijim?
– Za razliku od pisanja knjiga, ne potresam se previše o tekstovima kada pišem pjesme. Naravno, ne želim da bude patetično, ne želim da bude klišeizirano, obraćam pažnju na izraze i tako dalje, ali za mene je muzika važan ispušni ventil gdje želim da se igram. Ako se ne igram, ako postanem ozbiljna, ako ne dobijem neku vrstu terapije, ostavit ću je. Književnosti pristupam ozbiljno (iako pišem s humorom), s osjećajem neke vrste dužnosti da objavim knjigu koja zadovoljava neke, u nedostatku preciznijeg izraza, “kriterije”.
6. TRADUKI Vas je već nekoliko puta doveo u kontakt s piscima i spisateljicama iz regije. Postoji li nešto što ste naučili o vlastitom pisanju kroz susret s nečijim potpuno drugačijim, a opet blisko prepoznatljivim iskustvom?
– Pa, upoznala sam se s nekoliko autora i autorica, i preko TRADUKI-ja i izvan njega, s kojima sam zaista kliknula na ličnom i književnom nivou. Mislim da postoji nekakvo prepoznavanje između ljudi koji sebe ne shvataju previše ozbiljno i to je klub kojem pripadam.
Inače, autori i autorice mogu biti jedni drugima najbolji ambasadori. Jedini prijevod koji zasad imam, a koji će biti objavljen kasnije ovog ljeta u „Kreativnom centru“ u Beogradu, nastao je na preporuku pisca Stefana Tićmija. Naravno, potom je i moj izdavač iz „Ili-Ili“, Nenad Stevović, predstavio moje knjige, ali Tićmi je bio taj koji je probio led i na tome sam mu veoma zahvalna. Usput, u Beogradu smo imali još jednu inicijativu za prijevod. Ovoga puta most je uspostavljen zahvaljujući preporuci književnog kritičara Saše Ćirića, ali je projekat pauziran iz razloga nevezanih za knjigu.
Poenta je da bi u književnosti trebalo biti više međusobnog povezivanja, jer se najbolje razumijemo i znamo s kakvim se izazovima suočavamo. Kad god se nađem u prilici da svom ili nekom drugom izdavaču u Makedoniji nekoga preporučim, odmah nastojim povezati ljude. Ne govorim ovo da bih sebe prikazala u pozitivnom svjetlu niti da bih skupila neke „karma bodove“. Jednostavno mislim da tako treba biti.
7. Nakon boravka u Sarajevu, koju biste riječ ostavili ovom gradu?
– Nemam jednu riječ, ali evo jedne fraze: saraj na ružama. Po gradu ima mnogo ruža i vidi se da su voljene i pažljivo njegovane.
