Dinko Telećan rođen je 1974. godine u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu 1999. diplomirao filozofiju i anglistiku, a kasnije studirao i sinologiju. Objavio je više zbirki poezije, putopisne knjige, zbirku eseja i roman. Kontinuirano i intenzivno prevodi s engleskog, španskog i kineskog jezika, a dosad je objavio više od stotinu knjiga u prijevodu. Radi i kao povremeni vanjski urednik i lektor u književnom izdavaštvu. Jedno vrijeme je bio honorarni urednik na Trećem programu Hrvatskoga radija. Dobitnik je velikog broja nagrada za prevodilaštvo i esejistiku. Od 2002. godine član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Dinko je u Sarajevu boravio mjesec dana u okviru spisateljske rezidencije koju finansira mreža Traduki i radio na rukopisu novog romana.
Razgovarao Đorđije R. Radulović, član PEN Centra u BiH
Vi pišete kao neko ko vjeruje da je jezik još uvijek sveti prostor. Mislite li da današnja komunikacija proizvodi neku vrstu duhovnog otpada u jeziku?
Ja ne znam kako biti pjesnik ako se jezik ne poima kao nekakav sveti prostor. Naravno, uz to ide skepsa prema toj svetosti kao i prema svim drugim svetinjama i svetostima. Međutim, ako se u logos ne uzdajemo, šta da onda s poezijom radimo? Bilo kao pjesnici ili kao čitatelji poezije. Što se tiče ovog današnjeg, kako ste rekli otpada, on se gomila na svim mogućim nivoima. Poezija je valjda tu da ne učestvuje, da ne bude sukrivac u takvoj proizvodnji. Poezija je više od filtera, ona je tu da bude, ma kako patetično zvučalo, čuvar onoga što nije naklapanje, nego jezik koji doista nešto govori, a ne govorenje iz ničega u ništa.
Na tragu tog duhovnog otpada u jeziku o kojem pričamo, da li je cinizam u našem kulturnom prostoru dominantan komunikacijski stil?
Nisam siguran da je on danas prisutniji nego prije. Znam samo da uzima nove oblike. Osim toga, koji je to naš prostor, o čemu govorimo? O globalnom prostoru, prostoru Balkana, regije, kako to već zovemo. Cinizam je neki oblik otpora. On je razumljiv, na nekom nivou. Loše je samo ako je on ono krajnje do čega se dolazi. Cinizam kao nekakav štit, neka obrana koja je, naravno, oblik nemoći, ali razumljiva. Ne mislim da je ekskluzivan za ove prostore o kojima govorimo. Dapače. Samo ima neke možda drugačije oblike. A imamo, uostalom, i neke drugačije povijesne okolnosti.
Ko prati ili se upućuje u Vaš rad, neminovnost je da se uhvati prevoda, prevodilaštva kojim se bavite. Upravo ovom našem, regionalnom kulturnom prostoru približavate pisce. Kada dugo prevodite tuđi tekst, rečenicu – gdje završava gostoprimstvo prema autoru, a gdje počinje, uslovno rečeno, kolonizacija vlastitog pisma ili ritma?
Teško je to odijeliti. Kad se neko bavi i prevođenjem i pisanjem, svašta se tu prepliće i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. Jako to ovisi o tome šta se prevodi. Ja od književnog prevođenja živim pa nisam uvijek u situaciji da biram ono što ću raditi. Sve više jesam, srećom. Međutim, nekad je to samo posao koji kao i svaki drugi posao oduzima vrijeme i energiju i onda je to nešto što samo čekam da se završi pa da idem na ovo ,,svoje”.
S druge strane, književno prevođenje je velika škola. Velika i iscrpljujuća, ali škola. Ja ga volim uspoređivati sa glumom. Zašto s glumom? Zato što čovjek kada prevodi nekoga mora potisnuti svoj autorski ego i svoj glas, i svoj stil i svoje sve da bi se, ako dobro radi to što radi, podmetnuo tom djelu, tom autoru, tom liku i da bi bio što manje prepoznatljiv. Sve ono što bi u vlastitom pisanju moralo biti, tu je sve obratno, zato što je to toliko različita djelatnost, iako u prvi mah možda tako ne izgleda. Kao i u glumi, dobar glumac nije onaj kojega odmah prepoznajemo kad izađe na pozornicu, nego nam treba neko vrijeme da shvatimo – aha, on se tako zove u stvarnom životu, ali on je sad taj lik, Hamlet, on je sasvim nešto drugo. Zato ta škola. A i mimo tog autorskog ega, mislim da prevođenje uči nekoj smjernosti, a smjernost mislim da je važna u svemu, pa i u stvaralaštvu. To preplitanje tako izgleda, bar u mom viđenju.
Rekli ste jednu interesantnu stvar u odgovoru, a izuzetno je rijetka. Uspjeli ste tokom ovih godina, decenija da se izborite da birate određene poslove, odnosno prevode knjiga, autora, što možemo povezati i sa ovim aspektom glume jer i glumci dođu ili ne dođu u poziciju da biraju uloge na kojima će raditi. Koji su to autori koje Vi rado prihvatate, birate? Koji je to unutrašnji kriterij?
Zapravo, razlika u odnosu na vrijeme kada sam počinjao raditi prijevode je u tome što sada mogu više inzistirati na poeziji, predlagati pjesnike. To, naravno, nijednom normalnom izdavaču nije padalo napamet prije jer ga to mahom dovodi do bankrota, ali, evo, nakon višegodišnjeg inzistiranja, nagovaranja, predlaganja raznih pjesnika, nekoliko zadnjih godina uspio sam doći do toga da pristaju na neke moje, ne samo prijevode, nego i prepjeve, objave sa raznih jezika. Općenito kad vam nude više toga pa steknete neku poziciju, renome, možete od pet ponuđenih stvari izabrati dvije, naprosto zato što njih pet ne stignete prevesti. Gledam da među te dvije uguram što više poezije.
Postoji li parametar, kriterij za ocjenu dobrog ili lošeg prevoda, neovisno od toga da li je riječ o poeziji ili prozi?
Postoje razni. Mnogi su se time bavili. Postoji traduktologija i njezine različite teorije. Imate onu školu, s jedne strane, koja zagovara stav da je dobar prijevod onaj koji se čita kao da je pisan u ciljanom jeziku. Ta je dominantna, ja bih rekao. A imate i onaj malo stariji pristup, koji je skloniji tome da se ciljani jezik oneobičava u skladu s onim jezikom sa kojega se prevodi i sa onim autorom kojega se prevodi.
Tu je i onaj ona klasični izraz ,,traduttore, traditore”. Da li lijep i točan, odnosno vjeran ili nevjeran, a lijep ili nešto između toga? Ovisi što radim, imam simpatije prema oba pristupa pa onda eksperimentiram s oba. Jedna od definicija prevodioca je da je nevidljivi čovjek, pa onda pokušavam biti nevidljiv. Nekad mi kažu, misleći da mi daju kompliment – vidi se da si ti to preveo. Zapravo, mnogi bi rekli da je to sve samo ne kompliment jer znači da naturam svoj jezik, svoj stil. To je teško, naravno, izbjeći, pogotovo ako paralelno gradite nekakav svoj autorski glas, svjesno ili nesvjesno, iako ja u vezi s tom gradnjom glasa imam nekih dilema, ali to je druga tema.
Putovanja doprinose upijanju jezika, kultura i njihovom razumijevanju, što se ogleda i u prevodima. Vaši putopisi nemaju tipičnu strukturu i logiku ,,viđenog”. Je li za Vas putovanje više način raslojavanja identiteta nego sticanje iskustva?
Volim reći da iako putujem kad god mogu i koliko god mogu, moj heroj je i dalje Kant. Bio bih sretniji sa sobom da se ne mrdam iz svoje sobe, a da vidim cijeli svijet iz te perspektive. Ali potrebna mi je ta hrana. To kretanje, to izbacivanje iz rutine, taj susret sa drugim prostorom i drugim licima koji otvara oči, razbuđuje. Ne putujem uvijek kao putopisac. Putopisanje je neki, ajmo reći, nusproizvod koji mene veoma zabavlja. Ako govorimo o putopisanju, riječ je, zapravo o jednom mnogo zahtjevnijem žanru nego što se obično čini. Pogotovo danas. Putopis ne može biti danas ono što je bio prije samo trideset godina jer sve one stvari, one fakte, onu geografiju, onu istoriju, to sve čovjek nađe u dva poteza i zato mu ne treba putopisac. Ili eventualno putopisac one vrste koji piše vodiče, bedekere i tako. A da bi to bila neka književnost čovjek mora odstraniti sve to, mora sebe maknuti u stranu da bi na vidjelo izašlo gdje se on to nalazi i sa kim se nalazi u tom prostoru u koji je dospio.
Sa druge strane, mora biti prisutan jer ako ga nema onda je opet to neko pisanje koje nema svoje težište u nekom subjektu. Tu ravnotežu je veoma, mislim, teško postići. To je ono što mi je kroz pisanje tih putopisnih knjiga izašlo pred oči.
Šta Vas danas može iznenaditi na putovanju? Ili putujemo uglavnom da bismo provjerili vlastite projekcije?
Ja si utvaram da ne idem u provjeru vlastitih projekcija, pri čemu je svejedno koliko daleko idem– Sarajevo ili Nju Delhi, ista stvar, nego idem za tim da što više onoga što sam osvijestio kao svoju projekciju ili nekakvu predrasudu ili šta god slično, da to što temeljitije razbijem, rastavim i zamijenim koliko-toliko stvarnijom slikom, ako tako nešto postoji. Ako je putovanje buđenje, onda ne bi smjelo biti potvrđivanje onoga što smo već znali ili mislili da znamo.
Šta danas književna scena, globalno i na prostoru bivše Jugoslavije, ne može podnijeti? Tišinu, kompleksnost ili ozbiljnost?
Kad se išta od toga to moglo? Protupitanje. Često govorimo, i ja to radim, da se razumijemo, podrazumijevajući da se neke stvari gube, a zapravo od vajkada i pamtivijeka govorimo isto. Imate, recimo, onaj papirus otprije četiri hiljade godina u kojemu se stanoviti Ipuver jada kako su nestala dobra stara vremena i kako svijet više nije šta je bio. Cijela ta priča ponavlja se, eto, četiri hiljade godina. Ja ne kažem da se stvari ne mijenjaju. Naravno da se nešto gubi, drugo se stječe i dobiva, i sve se ubrzava, to da, oko toga nema dileme. Svijet postaje bučniji. Prije svega postaje manje koncentriran, to je očigledno, ne govorim ništa novo. Čitam neki dan istraživanje rađeno na nekom dosta velikom uzorku unutar Evrope, po kojemu generacije današnjih tinejdžera imaju raspon kontinuirane pažnje od otprilike trinaest sekundi. Kako da mi onda govorimo o književnosti? Koja traži čitatelja, prije svega. A čitatelj koji ima pažnju trinaest sekundi nije čitatelj. I onda za koga se te knjige uopće pišu? To sad ne spada u ono klasično kukanje. To je dosta drastično novo. Šta ćemo s tim, pravo da kažem, ne znam. To prepuštam roditeljima i tome što će oni pokušavati sa svojom djecom.
Opet, njihove mogućnosti su isto ograničene, ne mogu oni njih čupati iz ovog vremena i od sve tehnologije kojom su okruženi i od društvenih očekivanja kojima su izloženi. Tišina se još da naći, ali pažnja, to je već malo teže. Mislim da je tu problem.
Pozicija čitatelja, među mlađim generacijama je ugrožena. Sa druge strane, postoji hiperprodukcija knjiga. Postoji i hijerarhija u književnosti. Šta je danas precijenjeno?
Mi uvijek kad govorimo o onom što se gubi zapravo, svjesno ili nesvjesno, čeznemo za nekom izgubljenom hijerarhijom jer hijerarhiziramo pažnju u odnosu na nepažnju, besmislenu buku i drvljenje u odnosu na nešto sabrano, dobro i smisleno. To je već hijerarhija, tako da nije svaka hijerarhija loša. Precijenjeno je ono što je uvijek bilo precijenjeno, to je šund koji će, naravno, po logici stvari, bez obzira na svaku hijerarhiju, osvojiti više srdaca nego bilo šta kompleksno i zahtjevno, književno relevantno. Opet ništa novo. Proizvodnja je veća, to da. Šund se gomila. Danas objaviti knjigu može više-manje bilo tko, barem na trulom Zapadu. Ima bezbroj ljudi koji pišu knjige, a skoro ništa ne čitaju, tako da, kad smo kod precijenjenog, mislim da ne treba ići dalje.
Kada govorimo o kompleksnoj strukturi, ona se ogleda i u Vašem romanu Dezerter. Bavili ste se fenomenom dezertiranja. To nije samo politički čin nego gotovo ontološka pozicija. Od čega čovjek danas dezertira?
Etička pozicija. Da ne idemo baš u ontologiju. Dezertiramo mahom od pameti, da se ne lažemo. Od nekog mara prema dobrom, lijepom i istinitom. Moj dezerter, odnosno roman koji se tako zove, polazi od vrlo doslovnog dezertiranja. To, dakle, nije primarno metafora, nego se prije svega radi o pitanju dezertiranja, konkretno u slučaju tog romana i toga što sam ja pisao, govorimo o devedesetim godinama, ratovima i o tome da li je neko ko je tada dezertirao, a isto pitanje vrijedi i danas, da li to u idealnom slučaju radi kao radikalni pacifist, što bi bila neka moja pozicija, ljudska i autorska, ili to radi iz prostog straha, što smatram jednako legitimnim i nečim što ne bi smjelo biti predmet optužbe. A uostalom uvijek može biti kombinacija jednog i drugog. Meni je u tom nekom pacifističkom smislu, prije svega, bilo stalo da dezerterstvo pokušam prikazati kao ustvari oblik herojstva i otpora, kad već govorimo o otporu u ovom razgovoru. Otpora militarizmu koji je danas, čini mi se, još prisutniji nego onda kada sam ja taj roman pisao i to je jedna od tendencija kojima se bavim i kojoj treba i književno pristupati pa, evo, ja to činim.
Drugi roman je u nastajanju. Šta Vas u novoj knjizi opsjeda – tema, glas, prostor, fragment ili neka slika?
Opsjeda me mnogo toga jer taj roman pokriva više mojih dugogodišnjih opsesija. Između ostalog to je centralni lik koji se javlja u mom prvom romanu, u kojemu se on zove Mihajlo, a zasniva se na liku i djelu moga djeda. Odlučio sam da u ovom romanu on više nema izmišljeno nego svoje pravo ime. Zato radni naslov Knjiga Danilova. Njegova je biografija takva da čovjek mora više uzimati nego dodavati da bi bila iole književno uvjerljiva. To su takvi slučajevi. Međutim, on je samo jedna od tih osi u romanu koji pokriva proteklih stotinu godina naše ovdašnje povijesti u rasponu od ondašnje SHS kraljevine do danas pa i šire. Knjiga se grana u jako mnogo smjerova zato što ti likovi putuju, ne kao putopisci, nego ih život baca posvuda, i taj roman je izrazito politički u svojoj intenciji i u nekoj svojoj antifašističkoj gesti koja mi je vrlo važna, a koju postavljam naspram nekih drugih likova iz moje familije, iz mojih familija točnije rečeno koje su bile na raznim stranama barikada, da tako kažem. Onda je to, što bi rekli danas mladi, ujedno neka vrsta statementa u odnosu na sve njih koja mi se, da to povežemo sa ovim prethodnim pitanjem, čini vrlo važna u tom isto tako antimilitarističkom smislu.
Iznio sam samo mali dio jer roman zahvaća zasad mnogo toga, on je još u nastajanju, tako da tu će svašta još i otpasti i proširiti se, ali evo to su sad neke smjernice osnovne. Nije jednostavno govoriti o djelu na kojem trenutno radite jer, kažem, grana se u toliko smjerova. Zasad to bi bili neki nosivi stubovi.
Najavili ste pikarski, politički roman…
I minhauzenovski… Ispitivanje odnosa fikcije i fakcije, koje je naravno odavno već tema, ali se uvijek iznova čovjek može time na razne načine baviti. A moj centralni lik doista je minhauzenovski, jedan hohštapler za kojeg je teško reći šta je u njegovom životu bilo, a šta nije, jer je osim svega nevjerojatnog, a istinitog, on činjenicama svoga života dodavao nevjerojatne storije.
S jedne strane je beskrajno zabavno baviti se kao pisac nekim takvim, razigravati takvog lika, a istovremeno provlačiti jedan sasvim drugi lik koji bi prema kraju zapravo trebao postati glavni umjesto njega, a to je njegova žena, moja baka koja će se zapravo ispostaviti kao prava heroina u cijeloj toj priči naspram tog žovijalnog i flamboajantnog patrijarha koji je naravno beskrajno zabavan ali etički upitan. Cijelo vrijeme zapravo imamo ne samo jednog ženskog lika, odnosno junakinju, nego više njih koji malo po malo odnose prevlast. To bi, recimo, mogla biti feministička nota tog romana.
Roman je i sarajevski. Ovdje ste na rezidenciji. Sarajevo je grad u kojem su historija i svakodnevnica gotovo fizički sabijene jedna uz drugu. Da li Vas ta gustoća memorije književno provocira ili opterećuje?
I jedno i drugo, naravno. Ja spadam u generaciju kojoj su devedesete godine još vrlo živo pred očima, ali nisam naravno bio neposredan svjedok svemu što se ovdje zbivalo, a što je na neki način još itekako prisutno na cijelom ovom prostoru, ali čini mi se nigdje kao u Sarajevu,. Devedesete, nažalost i dalje u neku ruku traju. U Sarajevu, hvala Bogu, bez granata. Uostalom, traje u ovim kraljevima i dalje i Drugi svjetski rat, nažalost, čemu svjedočimo i u Hrvatskoj i u Srbiji i svugdje. To nikako da se završi pa čovjek već stvarno pomisli da tome ne samo da nema kraja, nego i ne može biti kraja.
Mimo svega toga, kako sam u Sarajevu dosad boravio samo u dva navrata, i to vrlo kratko, beskrajno mi je drago što sam dobio priliku upoznati ovaj grad iz blizine, živjeti malo u njemu. Danilo Kiš kaže da pisac nema pravo da piše o gradu u kojem je boravio manje od šest mjeseci. Ovo je manje od tih šest mjeseci, ali ipak dovoljno da čovjek stekne neku sliku.
Kao neko ko mnogo putuje i promatra kulture iznutra, šta Vam je neprevodivo u bh. iskustvu?
Prije svega dolazim iz prevelike blizine da bi toliko toga bilo neprevedivo. Ja sam od onih koji smatraju da mi govorimo istim jezikom ili u najmanju ruku više nekakvih podvarijanti istoga jezika. Morao bih ipak biti neka druga, mlađa generacija pa da u ovom slučaju govorim o prevođenju. Ono što bi, eventualno, bilo neprevedivo to su neke lijepe, male jezične minijature koje čovjek čuje u prolazu čak i kad nije u društvu. Lokalni idiom, humor, sve ono što je, hvala Bogu, Sarajevo zadržalo, ali, kažem, iako nisam do sad ovdje boravio dulje, nekako sam tu kod kuće jednako kao u Beogradu, Podgorici i u Mostaru, gdje sam bio nekidan prvi put, i u Dubrovniku. Na kraju krajeva, jedan od gradova zemlje u kojoj sam rođen. A znate kako je s našom generacijom… Mi redovito lažemo o mjestu rođenja, odnosno o državi rođenja. U mom se slučaju očekuje da kažete da ste rođeni u Hrvatskoj, a ja sam rođen u SFRJ, ma što tko mislio o toj zemlji.
Koliko prostor u kojem boravite ulazi u tekst mimo Vaše volje? Može li grad postati neka vrsta nesvjesnog koautora knjige?
Može, naravno. Kako je, ipak, ono što ja najviše u životu pišem poezija, onda naprosto po nekakvoj unutarnjoj sili, dobar dio stihova koji nastaju bivaju nekako izravno ili neizravno određeni prostorom u kojem se nalazim. Tako da svaki grad u kojem jesam donosi svoje pa bar neki stih, neku boju, situaciju, neki predmet, to je uvijek tako. Od toga ne bježim, dapače. Spomenuo sam da su mi putovanja hrana, odnosno, bolje rečeno, boravci na nekim mjestima, ne samo to kretanje od jedne do druge tačke.
Ponekad se čini da knjige upijaju atmosferu grada čak i kada o njemu uopće nisu. Šta mislite da će Vaša knjiga ponijeti iz Sarajeva?
O tome mislim da je prerano govoriti. Među mjestima radnje ove knjige koju sada pišem Sarajevo nije direktno, ali bi moglo biti na razne indirektne načine prisutno. Svašta bi se moglo desiti.
Intervju je obavljen u sklopu rezidencijalnog programa koji PEN Centar organizuje u saradnji s mrežom Traduki i ujedno prvi u nizu razgovora koje Đorđije R. Radulović objavljuje u ciklusu “Susreti”.
