POETSKI DAN FRANCUSKOG PEN CLUB

Parloir des poètes PEN Club français, oktobar, 2024

Piše i prevodi: Jasna Šamić

PEN Club Francuske već duže vremena priređuje razne poetske događaje, a izmeđuostalog i jedan pod naslvom Poetski Razgovori, Parloir des poètes, što ovdje sugerišemesto za razgovor, razmjenu misli, stihova uz okupljanje pjesnika. Ista sintagma semože prevesti kao Pjesnička galerija, Susret pjesnika, Dvorana pjesnika, itd, a ako bismo posudili za to turcizam, nazvali bismo ga Divanhana pjesnika…  

Jedan takav susret održan je i prije nekoliko dana, tačnije 24. oktobra ove godine. Susret Parloir des poètes vodio je Jean Le Boël, francuski pjesnik, romanopisac, autornovela i esejist, koji je i izdavač, dobitnik raznih nagrada za poeziju, pa i prestižnenagrade Mallarmé. Jean Le Boël je trenutno i Genralni sekretar Francuskog PEN kluba, i član upravnog odbora Maison de Poésie – Fondation Émile Blémont, u ulozigeneralnog sekretara.

Nedavno sam i ja učestvovala na takvom susretu, u prostorijama PENa, koje se inačenalaze u Maison de poésie, tj. Domu poezije, osnovanom 1927. i smještenom u jednojvili (Hôtel particulier) u 9. arondismanu Pariza. O tome sam već pisala i prevelapoeziju pjesnika koji su tada bili na pomenutom susretu. Prošlog oktobra nisam moglabiti nazočna, ali poželjel da ponovo prevedem stihove pjesnika učesnika, i predsavimih našim čitaocima, kao vrstu mosta između dvije « poezije ».

Iako Jean le Boël ni ovaj put nije čitao svoju poeziju, kako bi ostavio više prostoragostima, odlučila sam da prevedem injegovu pjesmu.    

Pjesme koje se nalaze pred našim čitaocima, nisu poredane po onome što bi se moglonazvati « ljepotom » poezije, niti po mom ukusu, nego samo po redu kojim su mi pjesnici slali svoje stihove.

PJESNICI I PREVODI NJIHOVIH PJESAMA, BILINGVA IZDANJE :

Sonia Pavlik, piše poeziju i pozorišne komade. (https://letatoutheatre.fr/lectures-spectacles/vassilissa-theatre-spectacle-conte/)

Ecrire suffit-il ? 

Le ciel détourne la tête de ceux qui pleurent trop souvent 

Le soleil s’ennuie de leurs plaintes
La pluie n’a que faire de leurs larmes
Les nuages se noient dans le chagrin 

Le ciel veille sur les âmes robustes et les cœurs vulnérables
Il aime les corps qui jouissent et les malades qui acceptent leurs tourments
Les patients 

L’orage s’estompe lorsque les rires éclatent au milieu de la tempête, la chaleur du jour sourit à ceux qui souffrent – mais jamais elle ne tombe dans le piège tendu de la douleur et du malheur, trop heureux de tenir assemblée 

Les mots consolent-ils ? 

Après la pluie vient le beau temps, quel proverbe éculé ! Dans le noir de mes nuits, je préfère deviner les rayons des mille soleils qui me bercent de leurs parfums et me délecter de la musique des vagues farouches qui tapent contre la coque des navires, ensommeillés, tranquilles, rentrés à bon port
 
Inventer une île où affronter les morts 
 

Je dovoljno pisati?
 
Nebo okreće glavu od onih što često plaču
 
Suncu su dosadne njihove jadikovke   
Kiša se ne osvrće na njihove suze   
Oblaci se guše u tuzi  
 
Nebo bdije nad snažnim dušama i ranjivim srcima
Voli tijela koja uživaju i bolesnike koji prihvataju svoje patnje,  
Strpljive
 
Oluja se smiruje kad smijeh odjekne usred bure 
toplina dana se smiješi paćenicima – ali nikad ne pada u zamku boli i nesreće, zadovoljnih što su na okupu  
 
Tješe li riječi?  
 
Poslije kiše lijepo vrijeme, kakva otrcana izreka! U mraku mojih noći, više volim da slutim zrake hiljadu sunaca što me ljuljaju svojim mirisima, i da uživam u muzici divljih talasa što udaraju u trup usnulih, spokojnih brodova, pristiglih u luku 
 
Da izmislim otok na kome ću susresti mrtve.   
 
 

***

Rođena u Le Havreu, Anne Lemaître je i slikarka. Njena najnovija zbirka, pod nazivom Himalaya, nalazi se u štampi. Čitalac će upoznati ovdje i jednu njenu sliku.

La guerre

La grandeur frustrée
Puis, la prose fétide
Et, le poison s’infiltre
Dans les sols
Et les esprits,
Ils éteignent la lune.
 
Les vapeurs de brume
Embaument
Les têtes coupées
Le lait de la terre
Pleure
La lande
Crisse
Il fait si noir
Et si lunatique
Sur le champ de bataille.
 
Il leur faut des vivants 
Pour fabriquer les morts.
 
Sur les cendres rougeâtres
Le barde sort
De sa grotte
Conjure le tumulte
Et calme
Les bêtes fauves. 
Il choisit la vie.
 
Le rêve, aussi
Est une résistance.

Rat  
 
 Osujećena veličina  
Zatim trulež proze,  
I otrov se uvlači  
uz zemlju 
U duh,  
Gaseći mjesec. 
 
Izmaglica 
Opaja
Odsječene glave 
Mlijeko zemlje 
Plač 
Pustara  
Škripi
Mračno je 
I toliko nestabilno    
Na bojnom polju.  
 
 
Treba im živih duša
da bi pravili mrtvace.  
 
Na crvenkastom pepelu  
Pjesnik izlazi 
Iz svoje špilje,  
Priziva nerad  
I smiruje  
Divlje zvijeri.  
Bira život.  
 
San je takođe   
otpor.  
 

***

Claire Sicard

Claire Dumay je francuska pjesnikinja koja je predavala modernu književnost, ali se paralelno sa svojim predavačkim radom bavila oduvijek i pisanjem, u kome koristi ponajviše autobiografske elemente.

L’aridité. 
 
L’aridité, entrée dans mes fibres, supprime la soif, m’épargne. Tout commencement serait une suffocation. Je me coupe donc de l’espérance, me tiens sur le seuil, en dehors de l’accompli. Rien ne me dit l’impatience ni l’attente de la terre ; le soc de la charrue va à contretemps, et finit par se détourner du sillon. L’aridité dupe la sève, n’inspire pas le fruit. Les épis sont méconnaissables, impudiques ; les germes et les tiges naissent d’une virginité toxique, qui les anéantit. La levure, oisive, ensommeillée, s’enveloppe dans un linge et sèche. Le vert et l’eau sont toujours plus loin, jamais à fleur de peau. Rien n’est vraiment nécessaire, je peux tout congédier. (…)

Stérilité tirée à quatre épingles : au moins, je ne dois rien à personne. Personne n’entend ce que j’émets, personne ne me réclame quoi que ce soit. L’aridité, c’est un royaume et une œuvre pour rien, qui profanent la veille, la convoitise, le labeur ; tarissent toutes les obstinations, toutes les fièvres. L’avoir et l’abondance ne lèvent pas, leurs larves jonchent des terres désolées. Tout passe, s’évanouit avant terme. Découpes aveugles, veuvage des racines, vanité des tamis. Une sorte d’ascèse inutile, délivrée du temps ; une trahison opiniâtre du sens. Une évidence sèche, la radicalité d’un refus, logé dans des entrailles vides, sans embryon, sans travail. 
 

Suhoća
 
Suhoća, ušla u moja vlakna, uklanja žudnju, štedi me. Svaki početak bio bi gušenje. Stoga bježim od nade, stojim na pragu, izvan onog što je ostvareno. Ništa mi ne govori o nestrpljenju niti o očekivanjima zemlje; plug ide naopako i na kraju se okreće od brazde. Suhoća obmanjuje sok, ne inspiriše plod. Klasje je neprepoznatljivo, sramno; klice i stabljike rađaju se iz toksične nevinosti koja ih uništava. Kvasac, nezaposlen, uspavan, omotava se u platno i suši. Zelenilo i voda su uvijek dalje, nikada na dohvat ruke. Ništa nije stvarno potrebno, sve mogu otpustiti. (…)
 
Sterilnost, dotjerana do perfekcije: barem ne dugujem nikom ništa. Niko ne čuje šta proizvodim, niko mi ništa ne traži da mu vratim. Suhoća je kraljevstvo i djelo bez svrhe, oni profaniraju budnost, pohlepu, rad; isušuju sve tvrdoglavosti, sve groznice. Imanje i obilje ne uzdižu se, njihove larve prekrivaju opustošene zemlje. Sve prolazi, nestaje prije vremena. Slijepi rezovi, udovstvo korijena, taština sitâ. Vrsta besmislene askeze, oslobođene vremena; tvrdoglava izdaja smisla. Suha očiglednost, radikalno odbijanje, smješteno u praznim utrobama, bez embriona, bez posla.

***

Clara Regy promatra, sjeća se, izmišlja, piše. Objavljena u izdanjima Henry, Lanskine, Rhubarbe…

Retour à la ville
 
les travaux dans l’avenue perpendiculaire commencent tôt
le bruit est intense répétitif sans mélodie
c’est pour planter des arbres 
je pense à Jean Giono surtout à Elzéard
 
les noisetiers tendent le cou vers l’avenue 
dans un mouvement de gêne 
et surtout de curiosité
nous faisons la même chose
 
c’est le vent qui commande 
 
sur le toit en terrasse de l’immeuble d’à-côté
pour séduire sa pigeonne 
un pigeon fait  la roue
c’est raté
de honte il s’envole
et je lui fais
-coucou-
toujours j’aime 
ceux qui ratent 
il s’en fout 

Povratak u grad
 
radovi na poprečnom drvoredu počinju rano  
buka je intenzivna ponavlja se nema melodija 
to je zato što sade drveće  
mislim na pisca Jeana Gionoa i njegovog Elzéarda  
 
stabla lješnika pružaju vratove prema drvoredu   
pokret je nelagoda  
naročito radoznalost    
mi činimo isto  
 
vjetar je taj koji zapovijeda  
 
na terasi krova susjedne zgrade  
da bi zaveo golubicu  
golub pravi točak  
ne uspijeva  
od stida odleprša  
i ja mu dobacujem  
-ku-ku-  
uvijek volim  
one što ne uspijevaju  
a njemu se fućka 

***

Yves Boudier je pesnik i kritičar, predsednik velike poetske manifestacije, CIRCE-a : Pariškog sajma poezije. Posljednje djelo: U životu (intra-foras), Paquebot, 2023.

Résister à …

Devine, si tu peux, et choisis, si tu l’oses.
                                      Pierre Corneille

Le poème à son arcane
L’élégie à son empire
Le vers à son loisir
La lumière à son ombre
La pensée à sa vacance
La parole à sa vanité
L’enfant à son passé
La voix à son silence
La ville à son désert
La course à son errance
Le livre à son manque
L’image à son mirage
Le mythe à sa fable
Le corps à sa mort
L’amour à sa folie
La corde à son noeud
La tombe à sa terre
La forêt à son feu
Le coeur à sa froideur
La nature à son réel
L’oeil à son cerne
Le chant à son soupir
Le drap à son linceul
Le lit à sa solitude
Le sexe à son absolu
La joie à sa larme
L’âge à sa borne
Le savoir à son oubli
L’aveu à son déni
Le cri à son babil
Le secret à sa trahison
La mesure à son excès
Le fleuve à sa crue
La question à son énigme
La matière à son spectre
Le sujet à son maître
Le pardon à son talion
Le temps à son néant
Le sang à sa pâleur
Le pacte à sa querelle
La passion à sa haine
La main à sa griffe
La révolte à sa revanche
L’esprit à son emprise
La mer à son abysse
Le nuage à son orage
Le vent à sa pluie
Le ciel à sa nuit
 
 

Odoliti …

Pogodi, ako možeš, i izaberi, ako smiješ.  
               Pierre Corneille
 
Poezija ima svoju misteriju
Elegija svoje carstvo 
Stih svoju dokonost   
Svetlo svoju sjenku     
Misao svoj raspust  
Riječ svoju taštinu  
Dijete svoju prošlost  
Glas svoju tišinu  
Grad svoju pustahiju    
Trka svoje lutanje  
Knjiga svoje mane    
Slika svoju obmanu  
Mit svoju izmišljotinu
Tijelo svoju smrt  
Ljubav svoju ludost  
Konopac svoj čvor  
Grob svoju zemlju  
Šuma svoj plamen   
Srce svoju hladnoću  
Priroda svoju stvarnost  
Oko svoje podočnjake  
Pjesma svoj uzdah   
Plahta svoj pokrov  
Krevet svoju samoću  
Seks svoj apsolut  
Radost svoju suzu  
Godine svoja ograničenja  
Znanje svoj zaborav   
Priznanje svoje poricanje  
Krik svoje blebetanje  
Tajna svoju izdaju 
Mjera svoj eksces 
Rijeka svoje izlivanje   
Pitanje svoju zagonetku   
Materija svoju prikazu  
Tema svog učitelja  
Oproštaj svoju kaznu  
Vrijeme svoje ništavilo  
Krv svoje bljedilo  
Pakt svoj spor  
Strast svoju mržnju  
Ruka svoje kandže 
Bunt svoju osvetu    
Duh svoju moć   
More svoj bezdan   
Oblak svoju oluju  
Vjetar svoju kišu 
Nebo svoje noći  
 

***

Muriel Augry, francuska pjesnikinja, rođena u Parizu, autorica je 12 zbirki poezije, prevedenih na više jezika. Paris/Rome, utisci blizanci (2024) nastala je u saradnji s franko-srpskim slikarima S. i V. Peškirevićem.

Muriel AUGRY
Dans la journée agate
                                                                                    
Ancré sur ses béquilles
l’arbre essuie d’un revers de feuilles
la larme rebelle
Il se rappelle les automnes lourds d’ondées tumultueuses
les printemps capricieux aux folles giboulées
le vent qui caressait sa chevelure désordonnée
au soir frileux
Il revoit les couples cherchant abri
pour des ébats furtifs
caresses dans les herbes câlines
langueurs champêtres
verdures en fête
Il songe aux années clémentes
d’un passé arc en ciel
jouant tambour
la nuit durant
se réveillant à l’aube
Ivresse assoupie

U danu od ahata
 
Usidren na svojim štakama   
zadnjom stranom listova drvo briše
pobunjeničku suzu    
Sjeća se teških jeseni sa burnim pljuskovima  
kapricioznih proljeća s ludim kišama
vjetra što je milovao raščupanu kosu  
u prohladnoj večeri  
Ponovo vidi parove koji traže zaklon  
za brze užitke
milovanja u nježnoj travi
seoska ljenčarenja    
praznik zelenila 
Sanjari o blagonaklonim godinama  
o prošlosti duginih boja
o sebi što svira bubanj  
cijele noći  
budeći se u zoru  
Uspavanog pijanstva 
 

***

BOËL Jean je francuski pisac, izdavač, osnivač i glavni urednik časopisa Écrit(s) du Nord. Generalni sekretar Maison de Poésie. Autor romana, eseja i zbirki poezije. Dobitnik nagrade Poncetton Uduženja pisaca, SGDL, i nagrade Mallarmé.

*
parfois dans le lent glissement des heures
dans l’hébétude des ordinaires soumissions
un cri une ritournelle nous éveillent
et l’enfant en nous se lève
propre comme un jour neuf
arbre qui ronronne sous l’averse
brin d’herbe exaspéré de lumière
qui se veut blé
qui se veut grain

insoucieux de la noire promesse de la terre

*
ponekad u sporom proticanju sati  
u otupjelosti obične predanosti 
jedan krik neki lajtmotiv prene nas
i dijete u nama se budi  
čisto kao novi dan  
drvo što mrmori pod pljuskom  
vlat trave iznervirana svjetlom   
što želi biti pšenica  
što želi biti zrno  
 
ne mareći za crnim obećanjem zemlje

 1,055 total views,  2 views today

Komentariši