Branko Čegec: Was ist Sarajevo?

Branko Čegec

Was ist Sarajevo?


UZEIR

Ma jesi li ti ono bio
                         proljetos
                         u Srebrenici?              Nisi?
 Iz Sarajeva si?                         Nisi?
 Iz Zagreba si? 
                         Bio sam tamo             u vojsci.
 I u Karlovcu.
 I u Varaždinu.
                         Moji gradovi!
 Dvadeset i šest članova
 moje porodice                       ubijeno je
                                                 u Srebrenici.
 Nemam više               nikoga.
 Nemam za kartu,
                         brate dragi.
 Ja sam Uzeir,                         iz Srebrenice.
 Daj nešto za kartu,
                         ko boga te molim!
 Autobus.                    Nikoga. 
 Ja sam Uzeir.             Uzeir.              
                                                 Iz Srebrenice. 

LOPOVI HARAJU

 Ako uočite sumnjive osobe
 prijavite ih policiji – 
 plakat je na telegrafskom stupu
 dvadeset metara od policijske kućice
 koja čuva zastoj 
                           i diplomaciju.
  
 Psi lutalice, ni živi
                         ni mrtvi,
 utonuli u buku radnih strojeva.
 Dva radnika nožem buše 
                         konzervu,
 treći dobacuje nerazumljivu,
 u vjetar prosutu 
                         rečenicu.
 Moguće da je psovka, 
 Moguće poziv na obrok
                         i predah.                     
  
 Podrhtava žica na ogradi:
 Turoban znak u svijetu
                         žica i ograda.
 U nekoj kući,
                           neznano kojoj, 
 Vjetar zalupi vratima.
 Sva stakla u kući
                         skupljena u jecaj: 
 Bolan odjek krhkoće
                         i nesigurnosti.
  
 Jeka niz Koševsko brdo,
 zvuk jutarnje molitve:
 trudna žena s djetetom
                         u naručju
 pada u zagrljaj druge
                         trudne žene:
  
                         Ne psuj!
                         Ne kradi!
                         Uzmi što ti je ponuđeno! 

CAFÉ REVOLUCIJA

  Prvi sarajevski espresso zbio se
 na trgu Ljudevita Gaja.
 Café Revolucija kao mjesto
                         i kao vrijeme. 
                         Koje vrijeme?
                                     Vjetar pred oluju
                                     raznosi novine
                                     uličnih prodavača:
                                     i on želi oteti
                                     jedini preostali posao.
 Prodoran smijeh žene u roza tenisicama,
 prijekoran pogled druge
                         u žutom kombinezonu.
 Prolazi znanac: vidjet ćemo se, žurim, kaže.
                         Gdje ćemo gledati utakmicu?
 Kasnije, u parku nasuprot,  veliki ekran:
 Grobna tišina za poraz i za pobjedu.
 U Revoluciji turisti jedu salatu revolucija.
 Revolucija, kažu, jede svoju djecu
                         i svoju publiku.
 Nailazi taksist obrijane glave: 
 Odakle si? Iz Srbije? 
  
 Iz Zagreba.
  
  
  
 Du
 Du
 Du
 Du
 Du
 Du
 Du
 Du
  
  
  
  
 Ovo je tvoja ulica, ne znam gdje je taj broj,
 izađi, majke ti, da ne vrludamo!

 Osam minuta. Šest maraka.  Vozdra!
  
 Par klinaca žvali se u mraku.
 Je li ovdje 29?
                         Ne znamo, nismo odavde!
 Zgurena figura iza grma jorgovana,
 djevojka, čini se, 
 ne skida oči s ljubavnika.
 Broj 29?
                         Ne znam, nisam odavde!
 
 Spotaknem se na stubištu
 i pljusnem u golemu,
                         golemu lokvu:

 Sam si! Probudi se!
 Novi dan samo što nije počeo. 

SVAKODNEVICA

 Svaki dan kada ustanem
 popijem đumbir, limun i čaj.
 Uzmem tablete, pa se tuširam dugo,                      
                                                                 dugo.
 Čini se da dan bi mogao početi
 I da ne bi trebao biti loš.
  
 Svaki dan kada prođem
 pored ambasade Saudijske Arabije
 opkoljene visokim zidom, 
                                                 živicom
                                                 i kamerama,
 osjećam nelagodu od 
                                                 policijskog pogleda
 i pasjeg para koji se
                                                 bespomoćno 
                                                 jebe na pločniku.
  
 Svaki dan ispred hostela Ferijalac
 sobarica puši na ogradi
 a domar šmrkom zalijeva
                                                 vreli asfalt.
 Tu svaki dan smočim tenisice:
                                                 Jebem ti vodu
                                                 i šmrk,
                                                 sve ti jebem.
 U hostelu Ferijalac 
 nikada nisam vidio nijednog gosta.
 Samo njih dvoje
 potok preko ceste 
 i mokre tenisice:                    Šljap! 
                                                   Šljap!
  
 Svaki dan silazim ratom
 devastiranim stubištem
 pored Instituta za istraživanje zločina, 
 Halida Nazečića broj 4:
 granate više ne padaju,
 sve dalje je tutnjava u brdima,
 jednako blizu tutnji još samo
                                                   u glavama.
  
 Svaki dan kada naiđem na ranu
                                                   u asfaltu,
 gomilu rana i ožiljaka
 pokušavam ih zaobići,
 mimoići mnoge smrti,
 znajući da je preda mnom 
                                     minsko polje
 čija je papirnata shema
                                     nestala 
                                     u ratnom plamenu.
  
 Svaki dan kada za šankom naručujem 
 kavu, mineralnu i malo leda,
 konobar kaže: Naravno, želite li još nešto?
 A ja ne želim.

 SEBILJ, SNIJEG I GOLUBOVI

 Tri djevojke na turističkoj ruti,
 između krila i pahulja,
 vrište i fotografiraju se.
 Golubovi uzlijeću, cijelo jato,
 u raskošan lepet
 koji zadivljuje i plaši.
 Netko zove Hitchcocka.
 Pogrbljen starac hrani ptice;
 one se sjate na njegovim raširenim rukama.
 Jedan drugi tetura i viče,
 prodorno i samodopadno:
 Ja sam mu pobjegao.
 Zašto mu on nije pobjegao?
 Meho se skupio i pobjegao.
 Zašto on nije? 
 Tko je njemu sada kriv?
 Između krhotina riječi, 
 mimo svakog konteksta,
 i lepeta krila usplahirenih ptica
 plač prestrašena djeteta,
 pahulje na dlanovima
 i zborno vrištanje
 triju djevojaka
 koje žele uhvatiti 
 najcool fotografiju za Instagram.
  
  
 13.2.2018.

WAS IST SARAJEVO?

 Grad u kojemu istok počinje i završava.
 Grad u kojemu završava i počinje zapad.
 Grleni zov razglasa s minareta Alipašine džamije 
 u zaglušnoj buci automobila
 i zvona katedrale pred kojom stražari Woytila.
 Staklena skulptura u spomen na ubijenu djecu,
 stotine mrtvih mališana
 i formacije novorođenčadi u kolicima 
 na vlažnom platou ispred BBI-a.
 Zaobljena raskoš trudnih žena 
 pod hidžabom i bez,
 Zaigrana dječurlija u aritmiji 
 žustrih koraka na Ferhadiji.
 Prkos na licima muškaraca obrijanih glava. 
 Ispupčene grudi, jednako prkosne, 
 dizajnerski dotjeranih žena
 pod hidžabom i bez.
 Grad koji ne grije kada je led. 
 Samo: Oprez, ledenice! 
 i highlights osiguravajućih društva.
 Grad koji ne hladi 
 u danima paklenih sparina
 kada smog bezočno 
 ore preznojena tijela.
 Grad koji isijava toplinu i 
 mraz u jednakim amplitudama.
 Između mirisa patine i 
 globalnih mirisa modnih brandova, 
 miris čumura i miris YSL parfema
 između buregdžinica, 
 ćevabdžinica i fusion cuisine.
 Oči pokornosti  i oči prkosa ispod
 koketnog plamena kose 
 i one ispod hidžaba,
 opet hidžaba, jer hidžab je 
 izraz, poniznost i obrana.
 Skrušeno oko koje te izbjegava
 i ono pred kojim se zalediš, 
 koje ne možeš izdržati, koje te
 bez milosti spušta na koljena.
 Grad koji vidi kada si prolaznik.
 Grad koji te ne gleda kada si spomenik.
 Heroji obrane na improviziranim tezgama
 prodaju smiješna histerična pseta na baterije,
 sitni kriminalci obijaju skupe automobile 
 na očigled prolaznika,
 velike zvjerke sjede u izlozima svojih kafića
 motreći svijetlu budućnost dok lijeno žvaču
 najskuplje karipske cigare 
 ili jezikom vitlaju čačkalice 
 rubovima preuhranjenih usta.
 Uvečer sazovu pionire distribucije i otpuste 
 osigurače s lanaca, jer sezona lova nikad ne prestaje.
 Grad koji slavi mir i grad u kojemu nije završio rat;
 u kojem su ustaše, četnici i balije 
 dobro jutro, dobar dan i laku noć.
 Grad koji su razarale sve artiljerije, mineri i snajperi.
 Grad u kojemu baščaršijske zanatlije
 izrađuju suvenire od neispaljenih metaka.
 Razvaljeno skenderijsko stubište
 kao spomenik tragedije i kao nemoć popravljanja, 
 mostovi s kojih vijore transparenti protiv korupcije
 i rođendanske čestitke najdražim sestrama.
 Grad u kojemu grafiti poručuju tako što razaraju.
 Grad u kojemu su parkovi zasađeni ružama i grobovima, 
 pored klupa za odmor i 
 pred ulaznim vratima solitera.
 Grad u kojemu niče Dubai iznad potleušica,
 u kojem starost nosi transparent: Apel za hranu!
 dok pored nje slijepo gmižu 
 blindirana vozila neprozirnih prozora.
 Grad u kojemu sve, ama baš sve: 
 radost, seks, tuga, tragedija, 
 završi u vicevima, u nedosežnoj radosti
 svakog sugovornika: 
 prodavača, 
 taksista, 
 konobara, 
 prijatelja.
 Grad o kojemu bi se mogla 
 napisati beskrajna knjiga
 ali koji nije moguće opisati.
 Grad svjetla u zimsko predvečerje,
 grad bez svjetla na srpanjskoj jari.
 Što je Sarajevo? 
 Pitanje bez odgovora.
 Odgovor koji se grčevito odupire pitanju.
  
 12.2.2018. 

Iz knjige “Uspon i pad Koševskog brda / Sarajevo za prolaznike” (Meandar, Zagreb 2019.)

 470 total views,  4 views today

Komentariši