MUZI
7. Krsna slava
I Došao mi demobilisani, sav u suzama, Arhangel Mihail. Moja krsna slava. Kao u Boja mu Čoveljića glava. U njega se, bogme, ako i uzaman, U djetinjstvu uzdah. I reče, ko hati kad hržu bez uzda, Ili kao da privodi me tajni Nad tajnama: šta je svijet ako ne beskrajni Gospodnji uzdah? Budan, zabrinuh se, jerbo ne znam da li To sam od nekog, možda, prepisao, Ili sam rekao negdje nešto slično A svoje knjige listati – obično To za mene zna biti ne mali Nego veliki nesmisao. Kao Samokovlijin da ih pisa hamal. Od toga mi je u guši sve tješnje. A i nema više niti prešnje. Sad ponekad gledam sebe ko sa trešnje Najvisočije u Papama. II Jest, bilo mi je, u tome snu, sele, Kao kada s vrha divlje bjelice, U dane dok sam bio velik Ko škanj – ovdje ko šamrla vele – Vidim svijetu naličje i lice. Bio sam kao curice iz bajke Koje, kada ih maćehe izbiju, Iskopaju rupu i u zemlju liju Grozne suze. Da ih čuju majke. I, dok se budan u zrcalu gledam, Sebe korim: što nisi, rđo. rekao Aranđelu, da tome Jehovi, Valaj, ne služi na čast svijet ovi? Ovo ti je, beli, nešto skoro kao Križanac Nerona i sante leda. Bliži se trenutak kada će, jebente Živote, Bog da udari u enter. Stoga zapiši ove dokumente, Bar švrakopisom. Zapiši, kunem te.
8. Kad me ima i kad nema
I Znam i ne znam itekako. Fernando Pesoa Ni u volji ni nevolji U gospodnju dver ne busam Od svakog i nikog bolji Znam i ne znam zašto tu sam I kada sam samom sebi Težak kao peć od gusa I kad lak sam ko poj zebin Znam i ne znam zašto tu sam I kad put me vodi gore Van minusa i van plusa Van Biblije Veda Tore Znam i ne znam zašto tu sam Ljubičicu kad udišem Kad odvraćam nos od gnusa Kad se smijem i kad kišem Znam i ne znam zašto tu sam Kad težim da težim višem Kad prevodim novog Rusa Kad dangubim i kad pišem Znam i ne znam zašto tu sam Kad je ovaj svod nad svima Plav mi kao oči Prusa Kad me nema i kad ima Znam i ne znam zašto tu sam. II Sve što jesam i nijesam Miljackina nosi voda Bešćutan i pun bijesa Znam i ne znam zašto hodam Kad svakome i nikome Darak jedan dam i ne dam U vremenu prijekome Znam i ne znam zašto gledam Kada u snu obnevidim Od ivanjskog od krijesa A budan se sebe stidim Znam i ne znam zašto jesam Kad je svijet – od ljupina, Kad se grozim, kad se divim Skokovima svih dupina Znam i ne znam zašto živim Zašto jošter u sve zijam Na trun zadnji žića lakom Zašto ledan sam ko zmija Znam i ne znam itekako
9. Tišina
Ne znam ko me odvede u zavičajne ljûti Njin bezliječni čemer da oko kuša. A jedan anđeo, nalik fratru Matavuljevom, veli mi: “Ćuti! Dobro je. Ovaj Svijet, Mada nikakav, ipak još nije Vrgnut u vatru Jer Bog je veledušan“. To kaže meni, varnici Koja iz zime u zimu luta, Meni kome svijet kakav bješe ranije Nalik kašto Zulevači, a kašto Nici – Svako jutro je sve više tmušan, Sve više liči rani mačnoj. Potom nasta tišina, Ne iz ovoga, Gospo, ali ni iz ina Svemira prosuta. Tišina kakvu je, jamačno, Mudraca antičkog duša Zagledana u zvjezdanu vatru, U sebi voljela, u suton, da sluša. Tišina u kojoj, na trenutak, Začuh babinu natru Od čijeg lupkanja su ti Započinjali i vjera I bezvjerje, tebi, varnici Koja po raznim zimama luta. Tišina u kojoj si mogao i škripu pera U azurnoj pisarnici Allahovj čuti.
10. Opsjene
I Starost je nešto što te, kao prvo, Poput teške kijavice, gnjavi. Što, kao drugo, kandžijom te šiba Spletenim od sto mora Dok te napokon ne rastavi Od televizora Marke "Tošiba". Ali ponekad smiluje se Drvo Saznanja na dlan da ti listak Poneki, kao škrtac, kane. Sasvim dovoljno da bi mozak stao Od opsjena, koje još od Hrista Posijane su veoma gusto Ko mrkva u vrtu majčinom. Uz to Sve ima svoga dvojnika. A ovaj svoga trojnika. Ljudski je svijet lažan kao Sa crnogorskog sela uveličane, Na duvarima, slike pokojnika. U tikvama našim svagda je nazočno Poluistina poveliko krdo Što protivljenje ne trpi. A iz jeftinih metafora crpi. I radosnom te lakoćom mami. Lebdivom lakoćom nemišljenja. Kažu, da je bliženje jami Isto što i silazak niz brdo. Ili, svejedno, s Prenja. Ali to nije točno. II Jer znam danas, u srmenim Sjedinama, i ne ćutim: S godinama, naši puti Svi nas vode uz strmeni. No u tome, Muzo, žala Nema: u tren kad te nesta, Pobio si trijumfalan Stijeg na vrh Everesta. A za put do vječne kuće Nadležni su možda vrazi Pa je stoga i moguće Uz strmine da silaziš. A kad nađem metafore Prave, mislim da je mrenje Vaistinu poput gore Niz koju se duša penje. I znam: ono što me kuje U pjesnika boljeg – Zlo je. Stog spokojno sad slikujem Beč s Grmečom, s lojem Hloje.
11. Znakovi
Tren kad znam, Muzo, da na javi Stvari su vazda baš takove Kakve i jesu, stog po glavi Lovim ne misli, već znakove. Možda bi mogla tad, s Lovćena, San Mikele gdje grob je ledan Josifa Brodskog, moja zjena, Makar u pjesmi, da ugleda? Tad ćutim božje sveprisuće I sve minulo sliči – zimi Gdje u sretanje na tisuće Ivanjskih vatri izlazi mi. I kroz dušu mi malo tajne Pirne s mirisom odoljena I huče vode zavičajne Na kojim vazda pih s koljena. Iziđu, čim se sklope kanje, Kroz izlistalu goru puti, A iz nje ptičje ćurlikanje Možda ću i u grobu čuti. A kad zujati slušam osu – To u nezemne vodi kraje – Oćutim: snovi jedino su Vrijedno što nam zemlja daje. Ali otkuda ove tmine? Ko zna, možda su sve planine Na koje ikad peh se, sjene Svoje bacile preko mene?
12. Dok pišem
I Dok pišem, smetnem dane Kad Zemlja mi je drla Kožu, il kad sred grla, Ko riblja kost, sve stane. I kašto, dok sve spije, Začuješ s one međe Glas kojem ne uspije Nikad u zov da pređe. Od tog, kad listam danju Nastale noću spise, Kao da u tiganju Oblačje zrcali se Uz krčmaricu Janju: Služi vino iz sise. II Jer ne znah život šta je, Vidjeh ga samo s leđa, I biće mi, dok trajem, Nešto je ko grad Leđan. Jer ne znah na vrućini U hlad se od amena Skriti. Sad kam se čini Ko sjenka od kamena. Stvarna je samo sjeta Što prođe kroz sve zide Ovog jevrejskog geta Na vrhu gore Ide I Jesenjinov vjetar Što u monahe ide. III Stih često, poput prama Pare iz usta, kaže Da iza leđa nama Večni Sibiri straže: Svaki naš u snu uzdig Budno drže na uzdi. Ili mi rime zbore: Bi zima, ruski duga, Kad ovaj svet satvoren Od udovičkih tuga, Svaki naš u snu uzdig Budno drži na uzdi. Ali me teši slika Mališā koji revno, Mere kraj Atlantika Peska bezmerje drevno: Naš svaki u snu uzdig Budno drže na uzdi. S lopatom i kanticom Sva večnost njihova je I lete s morskom ticom I sa suncima sjaje: Naš svaki u snu uzdig Budno drže na uzdi.
13. Sonet
Premalo život bi mi zëman I vazda živeh s kraja tanjeg I napokon me stiže zèmān Kad izlišno je sve mi znanje Pred plamom kojim hladna neman S nežnošću sklapa moje kanje I davno presta Zemlja nema Čim uključi se svetlo danje Ko devojačka da me sprema Mirisom neži. No sad manje Pomno duša se za noć sprema Divnu za pad u očajanje Jer ni u padu kraja nema Žalba, ni hvala, ni kliktanje.
14. Malo manje slama
Obična, zato besmrtno se zlati, Uspomena davna. I djetinja. U takvima možda još mi Eden tinja. Ili kladenci sa nebesa liju. Il bar cvetaju ruže sa sto lati. I često mi se budnome prisniju, Stoput i od sna i od jave bolje. Bez njih, bio bih ne više od golje. S njima bliži je i vladika Rade. I često na čelo stave mi dijadem. I pogdjekoji od ovakvih trena Ne može da se ne čini vrhuncem Moga života, i previše tmona, Moga života, sazdana od mrena, I sa svakog bih mogao da skočim, Kao s Bjelasice, do božjega trona. Ljeto. Ustao u jutro sam kasno. I kad mi noga preko praga kroči, Zaslijepilo me odjedared sunce. Kao iz Jame Goranove zvona. Biti na zemlji odista je krasno – To nisam mislio nego licem znao. Zabljesnut, dugo nijesam prestao Da suncu se žmureći smiješim. Možda će smiješak taj me nadživjeti. Za noći kad u ambis nesna letim, Mislim: taj smiješak suncu – svih grijeha Može na nebu da me razdriješi! Čak vidim: ko glavnog, postavlja me Otac Za plijevljenje edenskih lijeha: Moja najmilija na zemlji rabota. To kao igra bilo je shvaćeno: Kao kada ti neko, s uhvaćenom Zrakom, zrcalo upre u zjenice. Besmrtno igralo sa smrtnim se trunom. Kad takvi časi, kojih nema puno, Ali su vječni, bljesnu mi iz tmice, Čini se da malo manje nema Boga. A i ja da sam – malo manje slama. I na svijetu je pomalo ko mladac Usred rascvalog polja zelenkada Kad meku resicu uha draginoga Dotiče usnama.
15. Ko minđuša
Tu sve je velikansko. I zore koje rude Imaju pečat kanskog Ravnodušja za ljude. A staza se u drijem, U san, u ljenost vije. Čistotom, tu vjetrovi Sliče sjevercu što me U crni talik povi U trenu rođajnome. A staza se u drijem, U san, u ljenost vije. Duša što od tvog, Hebo, Pića presta da plače, Igra se zemljom i nebom Kao zavjesom mače. A staza se u drijem, U san, u ljenost vije. Čak onaj cikloidan Put palog lista ko da Pomaže nek je vidan Božji dah ponad voda. A staza se u drijem, U san, u ljenost vije. U te čase duv očin I klen i lipa šume I Darinkine oči Iz preko gledaju me. A staza se u drijem, U san, lijenost vije. Čak na to, iz čeg zija Pustoš, pristaje duša. I svijet, ko minđuša O uhu kurve, sija. Sija kao za hator Drevnoj boginji Hator. A staza se u drijem, U san, u ljenost vije.
6,571 total views, 3 views today
