PIŠE: Lejla Mejrić
Početkom mjeseca jula u izdanju Buybooka objavljen je prvi roman autorice Naide Mujkić koji je ujedno predstavljen i na festivalu Bookstan. Nije teško zaključiti pratiteljima savremene književne produkcije u BiH da ovo djelo pripada rijetkoj vrsti proze koja uspijeva spojiti intimnu ispovijest, kolektivno pamćenje i kulturnu antropologiju u jedinstvenu narativnu cjelinu. Iako se na površini gradi oko običaja salijevanja strave, roman progovara o nasljeđu ženskog iskustva, o traumi, ljubavi, usamljenosti i načinima na koje žene stoljećima čuvaju znanja koja službena historija nikada nije priznala. Promatrano iz feminističke perspektive, Stravaruše predstavljaju roman o ženama koje postoje izvan institucionalne moći, gdje baš zbog toga postaju nositeljice alternativnog znanja. Glavna junakinja Hedija nije vračara u stereotipnom smislu riječi, ona je iscjeliteljica kolektivnog straha, žena koja preuzima emocionalni teret cjelokupne zajednice. Dok muškarci u romanu uglavnom ostaju dio javnog prostora ili ljubavne priče, žene oblikuju nevidljivu «infrastrukturu» života. One liječe, pamte, prenose običaje i nose sve ono što društvo odbija priznati kao vrijednost. Posebno je značajno što autorica ne romantizira žensku žrtvu. Hedijin život razotkriva patrijarhalni obrazac prema kojem najstarija kći postaje služba porodici prije nego osoba, dok njen život ostaje neproživljen. Na ovaj način autorica otvara prostor za feminističku kritiku tradicionalnog društva u kojem se žensko odricanje predstavlja kao prirodno stanje, a ne kao društveno proizvedena nepravda. Hedijina usamljenost i društvena marginalizacija postaju simbol položaja mnogih žena čiji se rad koristi, ali čije se postojanje istovremeno stigmatizira. Umjesto linearne fabule, autorica gradi fragmentarnu strukturu sastavljenu od kratkih poglavlja u kojima se svaki put donosi novi diskurs, ljubavna ispovijest, filozofska refleksija, ratno sjećanje ili antropološko objašnjenje običaja salijevanja strave. Takva kompozicija odbacuje klasični realistički model pripovijedanja i približava roman poetici postmodernizma u kojoj je istina višeglasna. U završnim poglavljima pripovjedačica poistovjećuje vlastito pisanje sa salijevanjem strave, odnosno kao što junakinja Hedija olovom liječi ljudske strahove, tako pjesnikinja riječima pokušava razumjeti i oblikovati ljudsku bol. Ovim postupkom književnost postaje novi ritual iscjeljenja, a autorica svjesno razotkriva proces vlastitog pisanja, brišući granicu između pripovjedačice, autorice i nasljednice stravarušinog dara. Posebnu vrijednost romana predstavlja način na koji se reinterpretira bosanska usmena tradicija. Umjesto folklorne egzotike, narodni običaji postaju ozbiljan filozofski okvir za razumijevanje psihološke traume. Saljevanje strave je predstavljeno kao kulturni jezik kojim zajednica pokušava objasniti ono što medicina ili racionalizam ne mogu uvijek imenovati. Autorica tako rehabilitira potisnuta ženska znanja i smješta ih ravnopravno uz historiju i savremenu psihologiju, pa i religiju. Stravaruše predstavljaju roman o pravu žena da budu zaštitnice vlastitog znanja, o književnosti kao prostoru otpora zaboravu i o traumi koja se prenosi generacijama sve dok ne pronađe jezik kojim će biti ispričana. Upravo u spoju feminističke reinterpretacije ženskog iskustva i postmodernističkog razaranja granica između žanrova, historije i fikcije leži najveća umjetnička vrijednost ovog romana.
Autorica teksta Lejla Mejrić, magistrantica na Filozofskom fakultetu u Zenici
