Idila (neću da budem narod)
Živim u sretnoj ulici. U vrtu mi sve buja,
pjevucka, cvrkuće…Eno, maločas iz gnijezda
na hrastu ispade jedno ptiče – majka mu otišla
po hranu! Ustanem od kafe, uzmem merdevine,
i vratim ga u gnijezdo. (Jednom, kad sam brzo vozio,
sletio s puta, gadno istumbao, stari seljak – kuća
pored puta – mi reče: “Sinko, sadaka te je spasila.”
Od tada, kao ovo sa ptićem, uvijek lovim sadaku.)
Pod istim hrastom vječno su usnuli mali jarani:
kujica Bela i mačak Bil: oni nam, i kad hrčemo,
čuvaju leđa! Tu su i mravi, dosadni al’ moji, svrake,
vrane, pa golubovi – omanje kokoši! Kad ljeti zažeže,
i sve je suho, obično iza ponoći, u vrtu sam sâm,
i zurim u lampione, tada mi navrati Ježurka ježić,
po svoju porciju vode u njegovoj zdjelici.
U mojoj ulici sve je tiho. Tek katkad propàsa
bicikl, pokoje auto. Zato ja vijesti ni ne slušam.
One uvijek kreću s lošim stvarima: ratovi, požari,
krađe, državni udari… Narod se nečeg mora plašiti!
Negiram vijesti. Jer nisam, neću da budem narod.
Goran Sarić
