Piše: Šefik HUSAGIĆ
„Nevidljiva Bosna“ Omera Ć. Ibrahimagića i Mehmeda Đedovića
Izdavač: P.E.N. Centar u Bosni i Hercegovini, 2023.
Ima još uvijek zapisa, koji izviruju iz duboke prošlosti nekog naroda ili zemlje, u kojima se traga za malo znanim, možda tek slutnjom, pričom ili legendom nagoviještenim, a što bi pomoglo u identifikaciji naslijeđa toga naroda ili prostora na kojem živi. Tako je kod onih koji priznaju povijest, koji ne žive samo za sebe i sadašnjost, već se duboko klanjaju svakom artefaktu kojeg znanstvenici iskopaju iz dubine naslaga nataloženih vijekova. U Bosni nije tako. Na sreću svih domoljuba, javljaju se istinski zaljubljenici koji svojom namjerom da otkriju skriveno ne žale ni vremena ni truda, a često niti nezanemarljivih materijalnih sredstava. Oni tragaju i s pogledom na one koji su dužni da brinu o narodu i naslijeđu, donose svoje zaključke kojima potvrđuju ove uvodne napomene. Omer Ć. Ibrahimagić ne krije žal ni u jednoj pjesmi posvećenoj kulama i gradinama:
Grad ucrtan u knjigama, pred očima je sakriven.
Sam je i napušten, u pričanju koje izdiše u vremenu. Zaboravljenom: ni dva imena nisu od pomoći. (Birač-Lisina)
A njegov saputnik, nikako rival u pisanju, nego prijatelj koji pomaže u savladavanju često neprohodnih staza ka visovima-gradinama, određeniji je kada optužuje. Mehmed Meša Đedović u nekoliko kraćih putopisa je bez dlake na jeziku:
Političari iz Federacije Bosne i Hercegovine odrekli su se Zvornika i svega onoga što je nekada činilo i što danas čini taj grad; ni za vrijeme predizbornih kampanja ga ne posjete. Isto tako su se odrekli i Podrinja, onako ćutke kao pravi političari koji ništa drugo i ne rade nego ćute i primaju debele pare.
Ova dva bosanskohercegovačka pisca, čije je stvaralaštvo od nesumnjive vrijednosti (što potvrđuju njihove mnogobrojne nagrade), dva iskrena zaljubljenika u Bosnu i u sve što ona znači kao jedina nam domovina, skoro dva desetljeća putuju okolnim mjestima, planinama i gradovima, a često se upute i mnogo dalje s namjerom da posjete zaboravljene utvrde i lično im odaju počast. Žele da dožive dah zaboravljenog vremena kako bi ovremenili i svoje postojanje; da vide i uvjere se koliko je istine u legendama, predanjima ili pjesmama. Čitalac ovog iznimnog poetsko-proznog ostvarenja ostat će iznenađen i začuđen saznanjem koliko malo ili ništa ne zna o bližoj okolini (Banovići, Ugljevik, Teočak, Maglaj…), o historijskim dokazima koji svjedoče makar nekolicinom urušenih zidova o burnoj prošlosti. Konformisti će se
čuditi, kao što su se čudili i mještani određenih lokaliteta kada bi vidjeli dvojicu istraživača; odmahnut će rukom i pravdati se kako je bolje ispred malog ekrana, u klimatiziranoj sobi, pratiti slike otkrivene sočivom kamere, koja pokaže mnoge kutke u koje umorni turista ne bi stigao ni zaviriti. A doživljaj? A gdje je misao koja se probudi kada nas iznenadi oduševljenje da je istinit isklesani kamen drevnog grada u kojem su živjeli naši daleki preci?
Dva jarana nisu od onih koji više vole povjerovati priči nego se „muče” i lično uvjere. Tako je nastala ova knjiga: sloj Ibrahimagićevih pjesničkih slika i refleksija; sloj Đedovićevih putopisno-reportažnih zapisa, često potkrijepljenih historijskim činjenicama ‒ baš onako kako su se slagali slojevi sedimenata po gradovima ili utvrdama tokom vjekova. Poezija u ovom slučaju nije oprečna prozi, nego se prepliću i dopunjuju kako bi čitaoca uvjerile i upotpunile mu doživljaj.
Mora se priznati da su oba književnika nadahnuto, zanimljivo i nadasve iskreno uradili svoju zadaću, zbog čega im treba zahvaliti, ne samo na strpljenju u traganju za izgubljenim, zaboravljenim i zanemarenim dokazima o drevnosti mnogih bosanskohercegovačkih krajeva, već i na trudu da svojim umjetničkim stvaralaštvom sve to oplemene. Posebna vrijednost ovog djela je u njegovoj autentičnosti pa ga ne treba uspoređivati sa Hodoljubljima Zuke Džumhura ili sa Tragom bosanskih kraljeva Ibrahima Kajana. Naprotiv, poetika u proznim tek- stovima i katkada narativnost u poeziji grade mo- nolitno i nerazdvojivo tkivo izuzetne literarne vrijednosti. Ne može se povjerovati da će ikojeg čitaoca ostaviti ravnodušnim.
A povremena lamentacija oba književnika ne bi trebala da mine kraj nas, već ima za cilj da sve Bošnjane, ne samo Bošnjake, probudi iz ravnodušnosti u koju ih upakova stvarnost, da se ne stide ni onih utvrda samo pod zemljom vidljivih, nego da ulože malo truda pa ih osvijetle nebom i dokažu istinski bosanski prkos.
